Jure Francetić rodio se 3. srpnja 1912. u Prozoru kod Otočca. Pučku školu završio je u Otočcu, a gimnaziju pohađa u Senju i Otočcu te je završava u Križevcima 1931. Iste godine upisuje studij prava u Zagrebu, gdje djeluje u krugu pravaške mladeži. Zbog političke djelatnosti uhićivan je i zatvaran.
PIŠE: mr.sc Blanka Matković
U ožujku 1933. odlazi u emigraciju u Austriju, a potom u Italiju, gdje u logoru Borgotaro dana 24. travnja 1933. polaže ustašku prisegu i zatim dobiva čin ustaškog dorojnika.
Kada Vjekoslav Servatzy preuzima 1934. rukovođenje logorom Janka Pusta u Mađarskoj, Francetić postaje njegovim pobočnikom. Nakon atentata na kralja Aleksandra interniran je na Sardiniji, a 1936. godine vraća se u Italiju gdje je interniran na otok Giglio.
Proglašenjem amnestije u Kraljevini Jugoslaviji u studenom 1937. vraća se u Hrvatsku, no po povratku je uhićen i interniran u rodni kraj. Ipak, 1938. uspijeva doći u Zagreb gdje kani nastaviti studij, ali ubrzo je pozvan na odsluženje vojnog roka u Niš gdje je položio ispit za pričuvnog dočasnika.
Kasnije se vraća u Zagreb i nastavlja s ustaškom promidžbom, raznosi letke i brošure, a u Lici prima i organizira nove članove ustaškog pokreta, Zbog te je djelatnosti opet uhićen i potkraj 1940. osuđen na zatvor i izgon iz Zagreba. Početkom 1941. sklanja se u Njemačku, a nakon proglašenja Nezavisne Države Hrvatske vraća se u domovinu.
Potkraj travnja 1941. poglavnik dr. Ante Pavelić imenuje ga ustaškim povjerenikom za Bosnu. U Sarajevu djeluje na uspostavi nove vlasti i osniva prve postrojbe Ustaške vojnice za borbu protiv ustanika u istočnoj Bosni ustaških postrojbi. Iz čina ustaškog dovodnika promaknut je 20. lipnja 1941. u čin satnika PTB-a. U rujnu 1941., nakon pogibije Bećira Lokmića u četničkoj zasjedi, preuzima zapovjedništvo nad postrojbama Sarajevskog ustaškog logora koje prerastaju u Crnu legiju[1].
Tijekom zime 1941./1942. zapovijeda postrojbom u borbama oko Sarajeva te u pothvatima na Ozrenu, Romaniji i kod Han Pijeska. Čin bojnika PTB-a dobio je 15. studenog 1941. Poslije uspješnih akcija Crne legije u istočnoj Bosni, promaknut je u ožujku 1942. u ustaškog dopukovnika. S obale Drine 10. travnja 1942. šalje Anti Paveliću brzojavku slijedećeg sadržaja:
“Poglavniče, sretan sam da Vam mogu javiti da hrvatske ustaške puške i ustaški topovi od danas čuvaju našu poviestnu granicu. Potresni su prizori našeg ulazka u Srebrenicu, kada su se sinovi u ustaškoj odori pokazali svojim majkama, donoseći im zaštitu hrvatskog oružja da mogu nastaviti s obavljanjem svojih poslova.“
Tim činom mnogima je postao nacionalni junak, a 24. travnja 1942. odlikovan je Vojničkim redom željeznog trolista III. stupnja s hrastovim grančicama. U literaturi se mnogo manje pisalo o Francetićevom boravku u Makarskoj i Vrgorcu potkraj svibnja 1942. zbog čega ćemo u ovom tekstu malo opširnije reći upravo o toj epizodi Crne legije.
U svibnju 1942. četničke i partizanske postrojbe iz Crne Gore prodrle su prema Gabeli i napali luku Ploče. Poharano je dvadesetak sela u istočnoj Hercegovini, a vlada NDH zatražila je dozvolu od Talijana da iz Sarajeva uputi ustašku satniju. Do angažiranja Crne legije na ovom području došlo je nakon izvješća Velike župe Cetina taj.br.1094/42 od 19. svibnja 1942. upućenom Općem upravnom povjereniku na Sušaku, Ministarstvu unutrašnjih poslova NDH, Ravnateljstvu za javni red i sigurnost, Ustaškoj nadzornoj službi i Stožeru 6. pješačke divizije u Mostaru u kojemu se navodi slijedeće:
„…Po svim selima na području kotara Makarska, vrši se jaka komunističko-partizanska promičba…Nikakove veće ni manje protumjere sa raspoloživim snagama nemogu se preduzimati, jer su komunističko-partizanske bande mnogo jače i bolje naoružane. Neophodno je potrebno žurno preduzeti jedno obće smišljeno čišćenje, sa jačim snagama, dobro naoružanim…
Čitav pojas od Ploča kod ušća rijeke Neretve i sela kotara Metković Plina i Pasičine pa sve do planine Biokova nalaze se partizani, koji svakodnevno ugrožavaju naša sela i drže gotovo sva mjesta po svojom vlašću izuzev Makarske, Gradca, Igrana i Vrgorca. Talijanska akcija čišćenja, koja je poduzeta sa strane ušća Neretve kotar Metković obustavljena je nakon prvog susretaja sa komunistima, pošto je 18 talijanskih vojnika i jedan časnik bilo zarobljeno i odvedeno u planinu Biokovo sa strane partizana[2]….
Da bi se uspješno poduzela akcija protiv ovih banda bezuvjetno je potrebno angažirati našu vojsku, oružnike i miliciju, koji će znati prodrieti u same položaje partizanskih odreda, koji se mogu i da manjim brojem ljudstva likvidirati. Dostavlja se radi znanja s molbom, da se raspoloži kako bi se oružničke postaje na području kotara Makarska odmah pojačale.“[3]
Dan ranije, 18. svibnja, Zapovjedništvo mornarice NDH uputilo je Ministarstvu vanjskih poslova NDH izvješće Obalnog zapovjedničtva Makarska u kojemu se ističe da su se „zadnjih desetak dana prilike na području ovog Lučkog zapovjedničtva iz temelja promjenile. Partizanski odredi razbacani u grupicama po brdima Biokova i po šumama na otoku Braču i Hvaru, spuštaju se sad slobodno do mora i zagospodarili su skoro svim selima. Partizani u svojim akcijama sada postaju sve smioniji i bezobrazniji, te napadaju, pljačkaju i ubijaju pojedine seljake po selima, ucienjuju sela, napadaju na državne objekte i te uništavaju, ruše brzojavne i brzoglasne veze, napadaju na poštu i slično. Glavno središte partizanskog odreda je Baćina…“[4]
Prema Metkoviću je nakon toga krenula Crna legija pod zapovjedništvom Jure Francetića. U izvješću Župskog redarstva Dubrovnik br. 24/42 od 23. svibnja 1942. navodi se da je Francetić namjeravao provesti „akciju čišćenja“ protiv četnika u istočnoj Hercegovini i time odvratiti Talijane od namjera da to područje (kotareve Bileća i Gacko) pripoje tzv. Kraljevini Crnoj Gori. Međutim, Talijansko zapovjedništvo u Metkoviću nije mu to dopustilo već su ga „poslali da očisti kraj od Vrgorca do Graca“.[5]
Nada Kisić Kolanović ističe da se Francetić morao povući po nalogu iz Rima „jer su Hrvati tobože poslali jače snage nego što su zatražili“.[6]
U Vrgorac je Francetić s tisuću vojnika stigao 22. svibnja 1942. O ovome je ostalo zabilježeno u nedjeljnom izvješću župana Velike župe Cetina za razdoblje od 17. do 23. svibnja 1942. pod brojem 49/42 upućenom Ministarstvu unutrašnjih poslova NDH, Ravnateljstvu za javni red i sigurnost, Ministarstvu vanjskih poslova, Županstvu pri Poglavniku i Općem upravnom povjereniku na Sušaku. U njemu se između ostalog navodi:
„Dne 22 svibnja 1942. navečer iznenada je banuo u Vrgorac ustaški potpukovnik Juraj Francetić sa svojim ustašama (glasovita Crna legija) te je rano ujutro dne 23. svibnja krenuo u brda prema jugoistočnom dijelu kotara Makarska u svrhu čišćenja partizana. Ova vijest je izazvala oduševljenje i podigla moral u ogromnom dijelu pučanstva, u kojem vlada čvrsto uvjerenje da je jedini neustrašivi pod.puk. Francetić sa svojim hrabrim ustašama kadar osloboditi zemlju od partizana, a i politički odjek pojave Francetića u našim krajevima je ogroman. O rezultatima ove akcije izvjestit će se naknadno.“[7]
O događajima koji su uslijedili i postupcima Crne legije na biokovskom području ostao je sačuvan zapis pripadnika partizanskih postrojbi Živka Šerića: „Prema ponašanju Crne legije u Vrgorcu i na putu od Vrgorca do Graca te za vrijeme boravka u Gracu i drugim mjestima općine Gradac ne bi se moglo zaključiti da je Francetić u naš kraj došao ‘…u svrhu čišćenja partizana’. Istina je da je naša četa izbjegavala sukob s nadmoćnijim snagama Crne legije, ali ni Francetić nije htio borbu. Namjera im nije bila da se sudare s partizanima, čak su izbjegli borbu kad ih je napala jedna desetina partizana na vrhu Rilića. Kad su se približili Grnčeniku, narod i partizani su se na brzinu sklonili. Ostala je puna peć kruha. Nakon povratka našli su kruh izvađen iz peći. Ni jedan hljeb nije nedostajao. Da ga legionari nisu izvadili, kruh bi bio izgorio.
Na odlasku iz Graca, cestom preko Baćine u pravcu Metkovića, ostavljali su uz rub ceste neraspakivane kutije metaka. Od Rudarskih domova do Žrnovice – grački su omladinci sakupili nekoliko desetaka takvih kutija. Francetić, Šimić, Guberina i Herceg obilazili su sela gornjoprimorske općine. U Gracu su sazvali narod na zbor. Oružnici su obišli sve kuće i naredili da se na zbor mora doći. Na Solinama, gdje su zakazali zbor, okupilo se nešto naroda. Govore su održali Guberina, Šimić i Francetić.
Govorili su o Nezavisnoj Državi Hrvatskoj i potrebi da svi Hrvati budu složni.
Za partizansku borbu su govorili da je pustolovina koja nema nikakva izgleda na uspjeh, a dovodi do borbe između samih Hrvata. Pozivali su roditelje da utječu na svoje sinove da se vrate svojim kućama, da povratnicima garantiraju sigurnost – i sve u tom stilu… Isticali su da oni shvaćaju zašto smo se mi u Dalmaciji latili oružja, aludirajući na Talijane.
Uvjeravali su da će se sve dobro završiti za Hrvatsku ako Hrvati budu složni i strpljivi. Na kraju su odredili grupu članova partizanskih obitelji i drugih mještana i naredili da odu u Baćinu i uspostave kontakt s partizanima i da im sve to prenesu s prijedlogom da se svi vrate doma i nastave miran život, a da im oni garantiraju slobodu i sigurnost…
Za sve vrijeme boravka u Gracu legionari nisu primjenjivali silu, nisu zlostavljali ni pljačkali…“[8]
Crna legija napustila je Metković već 28. svibnja[9], a slijedećeg dana Gradac i Baćinu.[10] No dok je Francetić pozivao na jedinstvo, 25. svibnja jedan vod Južnodalmatinske čete ušao u Zaostrog gdje je opljačkan franjevački samostan. Slijedećeg je dana napadnuta oružnička postaja u Kozici.[11] 31. svibnja pripadnici Južnodalmatinske čete opljačkali su Podgoru, a 1. lipnja ubili Franju Čizmića iz Zadvarja.
Istog je dana ubijena i jedna osoba u Zapadnoj Plini. 3. lipnja napadnut je mještanin Stilje, koji je nakon nekoliko dana preminuo od zadobivenih ozljeda. Iste su noći opljačkani Tučepi, a slijedeće su noći biokovski partizani upali u školsku zgradu u Dragljanima gdje su pokidali fotografiju dr. Ante Pavelića i odnijeli pisaću mašinu. 6. lipnja opljačkan je Ante Rakić iz Višnjice, a u noći s 8. na 9. lipnja Omladinska četa likvidirala je Barišu Šimunovića iz Stilje.[12] Ovakvi postupci komunista na širem biokovskom području bili su tek uvod u događaje koji će ubrzo uslijediti prilikom partizanske okupacije Vrgorca 15. lipnja 1942.
Nakon povlačenja s biokovskog, a zatim i mostarskog područja Francentić se vraća u Sarajevo. 24. lipnja 1942. promaknut je u čin pukovnika PTB-a. S dijelom Legije sudjeluje u borbama na Kozari, a sredinom srpnja prebacuje se u Donji Vakuf i uključuje u borbe za Bugojno.
Nakon protjerivanja partizanskih brigada iz doline Vrbasa sudjeluje u pothvatu pukovnika Šimića prema Livnu i Tomislavgradu. Iz Kupresa odlazi 7. kolovoza radi selidbe ustaške bojne iz Foče u Imotski. Zapovjedništvo I. sdruga predaje pukovniku Stipkoviću, jer je 25. kolovoza imenovan zapovjednikom stajaćih zdrugova Ustaške vojnice. Imenovanje ga je zateklo u njemačko-hrvatskom pothvatu na Šekoviće gdje je vodio ustaške bojne.
Kao predstavnik Ustaške vojnice u pratnji poglavnika Ante Pavelića, posjetio je 24. rujna postrojbe hrvatske 369. pojačane pješačke pukovnije u Rusiji a dan prije bio je u izaslanstvu koje je posjetilo Adolfa Hitlera u Vinici. U listopadu vodi ustaške bojne na Livno u operaciji Dinara, a polovicom studenoga je na području Kalnika. O Francetićevoj vojničkoj izobrazbi i iskustvu Eugen Dido Kvaternik zabilježio je slijedeće:
„Bio je veliki rodoljub, osobno neobično hrabar i pošten. Znao je postupati sa svojim podređenima, koji su u njemu gledali nepobjedivog vođu. Nije bio vojnički genij, niti je imao, a ni mogao imati solidnog vojničkog znanja, ali je bio idealan za vojevanje po bosanskim planinama, napose kad mu je uz bok stajao sin naše kršne Hercegovine, rođeni gerilac Rafael Boban.“[13]
Dana 22. prosinca 1942. Francetić se zatekao u zrakoplovu kojim je iz Zagreba trebao otići u Gospić s namjerom da preuzme dužnost
Uoči polijetanja dvokrilnog zrakoplova vrste Potez, za let ga je pripremao bivši podčastnik jugoslavenske vojske Stjepan Sertić, a pomagao mu je pričuvni vodnik Rudolf Svetetić. Sabotažu na zrakoplovu navodno je izveo partizanski ilegalac Mirko Škrinjar.
U spremnik goriva nasuo je sladora, što je prouzročilo kvar zrakoplova kojim je upravljao zastavnik Mijo Abičić i koji se prisilno spustio u selo Močila kod Slunja. Nakon slijetanja, Francetić se uputio se prema najbližim kućama, kako bi doznao gdje se nalazi najbliža oružnička postaja, ili položaj neke Ustaško-domobranske jedinice. U
mjesto obavijesti, opkoljavaju ga seoska partizanska straža i seljaci. Petar Trbojević, sin Đure, iz Jelova Klanca, iz starog nagorjelog karabina pogađa spremnik naboja na strojnici pukovnika Francetića, te ga onesposobljava za borbu. Francetića je prvi sustigao Mile Trbojević i sjekirom mu razmrskao glavu. Kada su u partizanskom štabu saznali je u zrakoplovu bio Francetić, premjestili su ga u samostan u Slunju i pokušavali zaliječiti.
Nakon zauzimanja Slunja u studenom 1942., u mjestu je organizirana Komanda na čelu s Adamom Katićem. Njegovim zamjenikom postao je Dragan Keser, a pomoćnikom Nikola Čikara. Na dužnost zapovjednika Komande mjesta Rakovica postavljen je Nikola Momčilović iz Močila, za njegovog pomoćnika Ante Ružić, obavještajnog oficira Pepa Zinaić i šefa kancelarije Lazo Dujić. Krajem 1942. dužnost zapovjednika Rakovice preuzima Ignjatije Perić, dotadašnji načelnik Štaba Komande područja.[14]
U trenutku Francetićeve smrti u Slunju, odnosno od 15. studenog 1942. do 15. siječnja 1943, nalazili su se središnji organi NOR-a Hrvatske – CK KPH, GŠH, PK SKOJ-a za Hrvatsku, OK KPH Karlovac, Štab 1. hrvatskog korpusa i druge ustanove. U Slunju su tada boravili i Moša Pijade, Vladimir Nazor i Ivan Goran Kovačić, a potkraj 1942. i Josip Broz Tito. Prema istraživanjima pukovnika Dimitrija Brajuškovića, Tito je iz Bihaća, zajedno s Ivanom Rukavinom, došao u Slunj 25. prosinca 1942. u pratnji jednog voda iz Pratećeg bataljona Vrhovnog štaba da obiđe GŠH. Tito, Rukavina i Ristanović dovezli su se u limuzini, a vod u pratnji na kamionu.
Putovali su preko Drežnika i Rakovice. U Slunju je Tito održao sastanak sa članovima GŠH i nekim rukovoditeljima koji su bili pozvani da prisustvuju. Detaljno su ga upoznali sa situacijom, rasporedom postrojbi, borbenim djelovanjima i daljnjim planovima. Tito je ukazao GŠH da jače iskaže djelovanje na glavne komunikacije sjeverno od Save, ostvari bliskije djelovanje sa postrojbama 1. bosanskog korpusa i suradnju sa GŠ Slovenije. Predvečer istog dana Tito se vratio u Bihać, gdje se ranije, 26. studenog 1942., održalo 1. zasjedanje AVNOJ-a. U Slunju je održana Prva partijska konferencija 8. kordunaške divizije i Prva konferencija SKOJ-a za Hrvatsku, koju je pozdravio Vladimir Nazor.[15]
Istog dana kada je Tito boravio u Slunju, dakle na Božić 1942., Glavni štab NOV i PO Hrvatske uputio je dopis Štabu VII. divizije u kojemu je navedeno da je „Francetić teško ranjen, izvršena je operacija i postoji nada da će ostati živ.“[16]
Francetića su operirali dr. Franc Kleinhappel i dr. Boško Božović. Navodno ne dolazeći k svijesti, Francetić je umro 27. ili 28. prosinca 1942. No prema pričanju emigranta pok. Franje Mikulića – koji prenosi riječi Većeslava Holjevca –Francetić je pred smrt ipak došao svijesti, i uspio čuti razgovor partizanskih zapovjednika koji su ga planirali razmijeniti za veliki broj zarobljenih komunista. Čuvši to, a ne želeći oslobađanje partizanskih zarobljenika, Francetić je, prema ovom svjedočanstvu, pokidao cijevi kojima je bio spojen na infuziju i tako umro.
Nakon smrti otpremljen je u zasada nepoznatom smjeru, a različite verzije o njegovoj sahrani spominju slunjsko groblje, jamu kod Močila i Bihać.[17]
S obzirom da činjenicu da je Slunj u tom trenutku bio privremeno vojno-političko središte NOP-a u Hrvatskoj, broj osoba koje su znale za točan razvoj događaja, točan datum Francetićeve smrti i mjesto ukopa zasigurno je bio veoma velik. Među njima je osim kasnijeg jugoslavenskog vodstva bio i već spomenuti Petar Zinaić – Pepe koji se nakon rata vratio u rodni kraj gdje je kao šef Rejonsko-obavještajnog centra (ROC) OZN-e, a zatim i kao opunomoćenik OZN-e za područje Slunja i Plaškog izvršio zločine nad hrvatskim stanovništvom.[18]
Godine 2007. Županijsko državno odvjetništvo u Karlovcu podnijelo je kaznenu prijavu protiv tada 89-godišnjeg Zinaića. Bila je to ujedno i prva kaznena prijava za ratni zločin počinjen od strane komunista u neposrednom poraću u Republici Hrvatskoj. Zinaić je navodno prema vlastitom priznanju s početka 1990-ih bio četnik do 1942. Politički život slunjskog kraja diktirao je sve do 1990., no prema svjedočenju mnogih Slunjana bio je aktivan i tijekom okupacije slunjskog područja u Domovinskom ratu.[19]
U trenutku podizanja kaznene prijave Zinaić se već nalazio u Beogradu gdje je izbjegao neposredno prije operacije Oluja. Ondje je 1996. objavio knjigu „Genocid na Kordunu i okolici 1941.-1945.“, a postao je i suradnik beogradskog Muzeja žrtava genocida kojim je rukovodio Milan Bulajić. Zinaić je umro 2008. Spomenutim muzejom upravljaju neki novi ljudi, no svojim radom ta ustanova još uvijek podupire i širi protuhrvatsku propagandu i to naročito po pitanju Jasenovca, ali i Domovinskog rata.
Ne može se sa sigurnošću reći gdje je Francetić doista pokopan, no među brojnim verzijama o okolnostima njegovog ukopa neopažno je prošla ona koja je hrvatskim vlastima bila dostupna već nekoliko dana nakon Francetićeve smrti.
U iskazu danom Župskoj redarstvenoj oblasti u Ogulinu 4. siječnja 1943. Božo Radanović pok. Josipa, rođen 3. lipnja 1903. u Dicmu, po zanimanju željeznički kondukter, izjavio je da je 1. siječnja 1943. između Plaškog i Vojnovca zaustavljen vlak kojim se vozio, nakon čega su partizani istjerali i odveli u šumu putnike i osoblje.
Radanović dalje navodi da je zajedno s petoricom željezničkih službenika 2. siječnja 1943. odveden dalje u šumu do nekog sela nakon čega su nastavili put “te smo hodili oko 1 sat i tu su nam partizani rekli: ‘To Vas vodimo na Francetićev grob, da vidite gdje je Francetić ukopan.
Mi ga ne bi ubili, ali ženske kada su saznale da je to Francetić one su ga kolcima ubile.’ Mi smo to mjesto promatrali sa udaljenosti 6 do 8 mt. Mjesto gdje se je navodno nalazio grob Francetića ogradjeno je zidom od kamena visok po prilici 1 met. Tu smo vidjeli humak zemlje novoiskopane u obliku groba. Pored toga mjesta nalazi se izkopana raka. Pri promatranju toga mjesta rekli su nam partizani: ‘Mislio je Francetić da neće doći u naše ruke.
U onu drugu izkopanu raku treba da dodje Pavelić jer je on dobar kolega s Francetićem.’ Nakon toga pustili su nas dalje do Kamenice, do kuda smo išli oko ½ sata. Tu smo se odmorili u jednoj kući hrvatskoj oko 20 minuta i dalje produljili put prema Košarama, odakle smo oklopnim vlakom došli u Ogulin.”[20]
Radanovićevo svjedočanstvo citirano je u radu „Zločini bataljuna ‘Josip Jurčević’ u Vrgorcu 15. lipnja 1942.“ objavljenom 2011. u Političkom zatvoreniku, no niti to nije privuklo značajniju pažnju na mogućnost da je Francetićevo tijelo odvezeno u suprotnom smjeru od onog navedenog u brojnim drugim tekstovima.
Dva dana nakon Nove godine u Zagrebu je objavljeno da je Francetić nestao, ali njegova smrt službeno je potvrđena tek 30. ožujka 1943. Francetić je posmrtno, 27. ožujka 1943., odlikovan Zlatnom kolajnom za hrabrost poglavnika Ante Pavelića s pravom na naslov viteza, a prigodom proslave dvogodišnjice NDH, 8. travnja 1943., promaknut je u čin djelatnog ustaškog krilnika. U njegovu čast, 31. ožujka 1943., domobranska 7. pješačka pukovnija dobila ime 7. domobranska pješačka pukovnija ustaškog pukovnika viteza Jure Francetića.
Tijekom rata u Hrvatskoj i BiH (1991.-1995.) po Francetiću su nazvane tri hrvatske postrojbe – 44. samostalna domobranska bojna (kasnije brigada) HVO-a iz Zenice, 13. bojna HOS-a iz Tomislavgrada i 19. bojna HOS-a iz Gospića.
BILJEŠKE:
[1] Ustaški zdrug Sarajevo, od 25. srpnja 1942. I. ustaški djelatni stajaći zdrug
[2] Opširnije o ovoj operaciji vidjeti izvješće Kotarske oblasti Makarska taj.br.304/42 od 20. svibnja 1942. Hrvatski državni arhiv, f.491, Opće upravno povjereništvo NDH kod II. armate talijanske vojske Višeg zapovjedništva talijanskih oružanih snaga „Slovenija-Dalmacija“-Rijeka/Sušak (1941.-1943.), kut. 20, br. 6856/42
[3] Hrvatski državni arhiv, f.491, Opće upravno povjereništvo NDH kod II. armate talijanske vojske Višeg zapovjedništva talijanskih oružanih snaga „Slovenija-Dalmacija“-Rijeka/Sušak (1941.-1943.), kut. 20, br. 6856/42
[4] Hrvatski državni arhiv, f.491, Opće upravno povjereništvo NDH kod II. armate talijanske vojske Višeg zapovjedništva talijanskih oružanih snaga „Slovenija-Dalmacija“-Rijeka/Sušak (1941.-1943.), kut. 20, br. 6856/42
[5] Hrvatski državni arhiv, f. 1372, Memoarsko gradivo sudionika radničkog i revolucionarnog pokreta, kut. 82, Elaborat Živka Šerića: Gradac u narodnosolobodilačkoj borbi i socijalističkoj revoluciji 1941.-1945., MG-82/II,5
[6] Nada Kisić Kolanović: Mladen Lorković, Ministar urotnik, Zagreb, 1998., 54; Nada Kisić Kolanović: NDH i Italija, Političke veze i diplomatski odnosi, Zagreb, 2001.,286
[7] Prvo oslobođenje Vrgorca 15. lipnja 1942. godine, Biokovo u Narodnooslobodilačkoj borbi …, 445; 23. svibnja 1942. Crna legija krenula je u Rilić i spustila se niz Gračke stine, no usprkos vojnoj nadmoći nije se sukobila s partizanima, što je začudilo talijansko zapovjedništvo u Metkoviću. Glasnik Vrgorske krajine, br. XV, Vrgorac. Listopad 2010., „Odgovoran je sustav, a ne samo jedna osoba“, 22-24; Hrvatski državni arhiv, f. 1372, Memoarsko gradivo sudionika radničkog i revolucionarnog pokreta, kut. 82, Elaborat Živka Šerića: Gradac u narodnosolobodilačkoj borbi i socijalističkoj revoluciji 1941.-1945., MG-82/II, 5
[8] Hrvatski državni arhiv, f. 1372, Memoarsko gradivo sudionika radničkog i revolucionarnog pokreta, kut. 82, Elaborat Živka Šerića: Gradac u narodnosolobodilačkoj borbi i socijalističkoj revoluciji 1941.-1945., MG-82/II,5
[9] Istog dana Francetić je obavijestio njemačkog poslanika u NDH Sigfrieda Kaschea da će na području Metkovića i Ploča ostati jedna ustaška satnija sa sjedištem u Pločama. Mladen Lorković, Ministar urotnik, 180
[10] Istog dana na zahtjev Talijana vraćene su ustaške preselice, a Francetiću nije dozvoljeno uredovanje u Mostaru. Hrvatski državni arhiv, f. 1549, Zbirka zapisa upravnih i vojnih vlasti NDH i NOP-a, kut. 190, IV-10, 317. Prema drugom izvoru, Crna legija napustila je Gradac i Baćinu te krenula prema Metkoviću 27. svibnja, a slijedećeg dana vratila se u Sarajevo. (Hrvatski državni arhiv, f. 1372, Memoarsko gradivo sudionika radničkog i revolucionarnog pokreta, kut. 82, Elaborat Živka Šerića: Gradac u narodnosolobodilačkoj borbi i socijalističkoj revoluciji 1941.-1945., MG-82/II, 5
[11] O napadu na oružničku postaju u Kozici 26. svibnja 1942. ostalo je sačuvano izvješće Kotarske oblasti Makarska br.taj.393/42 od 22. lipnja 1942. Tijekom borbe smrtno je stradao zapovjednik postaje Josip Mandarić. Istovremeno je napadnut i razdjel rizničke straže te izvršena pljačka. Iste je noći napadnuta i pošta u Dragljanima. 27. svibnja napadnut je Mate Marinović, trgovac iz Zavojana, koji je opljačkan. Jozo Jović pok. Marka i Zvonko Jović Ivanov, koje su partizani poveli sa sobom, pušteni su. Hrvatski državni arhiv, f.491, Opće upravno povjereništvo NDH kod II. armate talijanske vojske Višeg zapovjedništva talijanskih oružanih snaga „Slovenija-Dalmacija“-Rijeka/Sušak (1941.-1943.), kut. 21, br. 6940/42
[12] Nikola Zekulić: Komunistička partija na području Vrgorca 1941.-1945., zbornik Biokovo u Narodnooslobodilačkoj borbi i socijalističkoj revoluciji 1941.-1945., 148
[13] http://www.dnevno.hr/ekalendar/zanimljivosti-iz-povijesti/heroj-ili-zlocinac-jure-francetic-domoljub-ustasa-i-predak-borisa-tadica-76194/#axzz4TrPnlfIK
[14] Matija Marijanović, Ignjatije Perić Gnjaco: Vojno-pozadinski organi i jedinice u kotarevima Veljun i Slunj, Kotar Slunj i Kotar Veljun u NOR-u i socijalističkoj izgradnji, Knjiga 1, Historijski arhiv u Karlovcu, Karlovac, 1988., str. 664-692
[15] Radonja Dodig: Djelatnost centralnih organa NOR-a Hrvatske u kotaru Slunj, Kotar Slunj i kotar Veljun u NOR-u i socijalističkoj izgradnji, Knjiga 2, Historijski arhiv u Karlovcu, Karlovac, 1988., str. 699-700
[16] Državni arhiv u Karlovcu, Dokumenti obavještajne službe 4. korpusa 26.11.1942.-20.7.1943., kut.1
[17] Tko je tko u NDH, Zagreb, 1997., 117-118; Tomislav Aralica – Višeslav Aralica: Hrvatski ratnici kroz stoljeća, 3. knjiga, Oružane snage NDH i druge hrvatske postrojbe na osovinskoj strani 1941.-1945., Zagreb, 2010., 166; Marko Marković: Jure i Boban, Povijest Crne legije, Zagreb-Tomislavgrad, Travanj 2003., 8, 10, 11, 131-154
[18] http://www.jutarnji.hr/arhiva/prvi-partizan-osumnjicen-za-ratni-zlocin/3769041/
[19] http://www.jutarnji.hr/arhiva/prvi-partizan-osumnjicen-za-ratni-zlocin/3769041/
[20] Državni arhiv u Splitu, f. 409, SUP za Dalmaciju, kut. SUP Vrlika – SUP Sinj, kut. 1, Dosje Bože Radanovića.
