Taj portret Tita kupio je Amerikanac koji se i inače bavio kolekcijom slika sa zlokobnim likovima. Gadio mi se jugoslavenski sustav jer su partizani u Istri u fojbe bacali i Talijane i Hrvate. Velik dio moje šire obitelji bacili su u fojbe pa sam pobjegao.
Veliki hrvatski slikar Charles Bilich, koji gotovo cijeli život živi i radi u Sydneyu, cijelo je ovo ljeto u Šibeniku gdje trenutačno dovršava šibenski triptih – veliku sliku čitavoga grada – čiju će kopiju uskoro darovati gradu.
Bilich ovih dana dovršava i sliku vukovarskoga vodotornja. U njezinoj je pozadini ilustracija kninske tvrđave. Htio je tim radom objediniti dva najvažnija simbola novije hrvatske povijesti. Sliku će darovati Hrvatskome nogometnom savezu, a svih članovi stožera i svi nogometaši odreći će se znatnoga dijela svoga honorara i taj će novac biti uplaćen za obnovu vodotornja u Vukovaru.
S njim smo razgovarali prošloga tjedna u unajmljenome apartmanu blizu Šibenika, apartmanu koji je također dijelom pretvorio u atelje. Rekao nam je kako je, koliko se sjeća, njegova najskuplje prodana slika iznosila 500 tisuća dolara, zatim kako je radio bezbroj portreta za mnoge poznate osobe iz svijeta politike, glume, estrade, s kojima se i družio. Njegove slike završile su u Vatikanu, ali i u Bijeloj kući…
Pričajući retrospektivno o svome životu, od rodnoga Lovrana u Istri do Sydneya, Billich kaže:
“Moja sudbina bila je da možda budem playboy, ali vrag mi nije dao mira. Bog mi je dao talent i to mi je oduvijek bila opsesija. Nije mi žao što mi je dao talent. Bolje se osjećam u cipelama Stakanovca (neumornoga i uzornoga ruskoga radnika), nego playboya. I traje. I svaki moj umjetnički orgazam pri stvaranju i dovršavanju slike daleko mi je bolji od bilo koje fufice.
U ranoj mladosti živio sam i radio u Rijeci, ali sam ju napustio 1952. Zbog neslaganja sa socijalističkim sustavom i jugoslavenskim režimom, pokušao sam pobjeći, ali su me udbaši uhvatili. Uhapsili su me pred granicom, zajedno sa skupinom ostalih. Nisam znao da mi je prijateljica bila udbašica pa me cinkala. Osuđen sam na 10 godina zatvora, a odslužio sam dvije u Mariboru i Ljubljani. Na sve sam načine poslije pokušao pobjeći i u Italiju.
Sa slikanjem mi je krenulo jako dobro
U sukob s režimom došao sam jer sam u Rijeci bio urednik jednoga časopisa i općenito radio sam ilustracije za knjige i časopise. Mnogo sam radio, studirao, bio sam baletan, radio za nakladnike. Recimo da sam ja živio u materijalnome pogledu jako dobro u Jugoslaviji i da me velika budućnost čekala, ali nisam bio miran u tome sustavu u kojemu su partizani bacali ljude u fojbe. Većina moje šire obitelji bačena je u fojbe, ja sam jedva preživio.
Zašto su i članove Vaše obitelji bacali u fojbe?
U to doba nisu oni bacali u fojbe samo Talijane, nego i Hrvate, sve koje su smatrali tzv. narodnim neprijateljima, a sva moja rodbina bili su Hrvati. U Lovranu se govorilo talijanski, a 100 metara dalje već hrvatski. Seljaci su bili Hrvati, po gradovima Talijani. Kao dijete, govorio sam venecijanski talijanski jezik, hrvatski i njemački. Moji roditelji govorili su još i mađarski jer smo i ondje živjeli. Partizani u početku nisu imali hrabrosti ulaziti toliko u gradove, u središta. Više su kupili ljude iz malih sela, a iz kuća su odveli i dio moje šire obitelji koji su živjeli u Iki. Tamo su ušli i oteli ljude, a tamo je ubijeno oko 200 ljudi bez ikakva razloga.
Znači, zapravo, da Vam se gadio taj jugoslavenski sustav?
Da, premda je to bila samo jedna od odvratnih manifestacija toga sustava, jedna od manifestacija zločinačkoga karaktera toga režima. Jest, dobio sam amnestiju nakon dvije godine zatvora, važnije je da su zatvori bili puni i prepuni nedužnih građana. No tri mjeseca nakon amnestije opet bježim i to preko Karavanki u Austriju. Bio sam u karanteni. To je 1954. godine.
Želim vam ilustrirati svu perfidnost onoga sustava. Naime, nakon tri dana i tri noći hodanja, došli smo do granice. Blizu je bila koliba. Kucamo na vrata, nema nikoga, uđemo i nađemo u njoj hranu, piće i slamu za krevete, sve lijepo i čisto. Sutradan odmorni idemo dalje. I dođemo do Filacha u Austriji gdje se predamo Englezima. Oni nas ispituju, jer je bilo udbaša koji su se predstavljali kao izbjeglice te su bili jako oprezni. Oficir koji je mene ispitivao kaže da smo imali nevjerojatnu sreću jer smo se izvukli iz zamke u koju smo upali. Naime, koliba u kojoj smo mi bili zapravo nije bila izvan granice, već još uvijek u Jugoslaviji. Tamo su ljudi znali ostati, onda bi ih jugoslavenske vlasti tu uhitile i vratile.
Mi smo uspjeli pobjeći iako smo bili u kolibi zato što je bio 31. prosinca, snijeg do koljena, a oficiri JNA proslavljali su novu godinu izvan te kolibe. Nakon prelaska granice bio sam u radnim kampovima, radio, studirao, išao na akademiju u Salzburg. Europska epizoda trajala je dvije godine, a onda sam krenuo za Australiju. Prvi posao bio mi je učitelja engleskoga na brodu. Bilo je zapravo fantastično od Italije do Australije, oko pet tjedana puta, poslije toga ostajem u Perthu i tako dalje do Sidneya. Zapravo, zaposlio sam se u kampu za izbjeglice i naše Hrvate slao po cijeloj Australiji. U to doba intenzivno sam se počeo baviti slikanjem i krenulo mi je jako dobro. Vrlo brzo pročulo se za me i bilo je velike potražnje za mojim slikama
Mogli ste dobro živjeti od slikanja?
Naslikao sam možda i više od tisuću slika. Moja manja slika može se prodati za 20 tisuća dolara, dok bih u Hrvatskoj za sličnu dobio maksimalno dvije do tri tisuće kuna. Ali ja sam radio i za velike kompanije, primjerice za Hyundai, ilustracije i oslikavanje objekata. Koliko sam zaradio od prodaje slika? Iskreno, ne znam ni sam. Samo u jednome mahu prodao sam osam slika za milijun i pol dolara, to je bilo prije 20 godina.
Najskuplja pojedinačna prodana slikala iznosila je pola milijuna dolara. Bila je to gradoskopija Londona. Nadalje, Australija je naručila i portret njihove svetice časne sestre Mary MacKillop, umrla je 1906. Prije nekih 15 godina Crkva je to naručila. Napravio sam 30-ak njezinih slika. Inače imam dosta religioznih slika i to mi jako dobro leži. Radio sam za Vatikan portret svetoga oca Ivana Pavla II., slika se i danas nalazi u Vatikanu.
Napravili ste i portret Josipa Broza Tita s kojega se cijedi krv, čime ste htjeli zapravo pokazati da je bio običan krvnik?
Toga Tita kupio je jedan Amerikanac. Došao je u galeriju i kupio. Mene nije bilo ondje, imao sam u galeriji izloženu tu sliku, nije to neka velika slika. Bila je u galeriji i nisu znali pa su ju prodali. Taj kupac, Amerikanac, bio je kolekcionar specifičnih zlokobnih portreta, a Tito mu se uklopio u tu kategoriju pa ga je kupio. Čuli smo se nakon što ju je kupio, a ja sam ga dodatno educirao o Titu.
Roditelji su patili u Australiji
Otkud kod Vas neskriveni toliki antikomunizam, jeste li to dobili u obitelji?
Ne, sve je došlo samostalno tijekom vlastita uvida. Moj tata je bio konformist, uvjeravao me je kako će sve biti dobro. Obitelj u Istri disala je hrvatski, tata je bio stari sokolaš još za vrijeme Austro-Ugarske. Doma smo govorili hrvatski. Bio sam jedinac.
Je li Vaš otac bio protiv Ante Pavelića?
Ma kakvi! Pa moj tata je bio savjetnik Anti Paveliću. Mi smo Hrvati, samo u to doba slučajni Talijani jer smo svi u Istri bili slučajni Talijani. Bio je oficir u talijanskoj armiji, ali kako je govorio hrvatskim jezikom, bio je ustaški prevoditelj. Primio je Pavelićevo odlikovanje, to sam naknadno saznao. Nikada nije pričao loše o Paveliću, on ga je podržavao. Ja apsolutno nikakvu lošu sliku o Paveliću nisam imao, samo o Titu sam imao krajnje negativnu sliku jer sam bio svjedokom njegovih zločina
Život u Australiji bio Vam je, pretpostavljam ugodan, ali bez Hrvatske…?
Družio sam se s našim Hrvatima po hrvatskim domovima. U Australiju su mi došli i roditelji, a ja sam 1971. došao u Hrvatsku, kao australijski državljanin, i nakon što mi je jugoslavenski ambasador jamčio da me ne će uhapsiti. Roditelji se više nikad nisu vratili. Strašno su patili, plakali, bilo im je teško. Ali njih je mučila nostalgija, ne toliko ideologija. Ja sada dolazim svake godine. Samostalnost Hrvatske doživio sam kao nešto veličanstveno. Nešto slično kao kad su me pustili iz zatvora. Taj osjećaj slobode moje države bio je sličan osjećaju osobne slobode kad sam pušten iz Titova zatvora.
Naučio sam da u životu nema veće radosti nego imati slobodu. Kad si probao gorčinu neslobode pa dočekaš slobodu, e taj osjećaj je nešto slično orgazmu. Stvaranje slobodne Hrvatske bilo je za mene jako orgazmično, zateklo me to u Australiji. Odmah poslije toga dolazim u Hrvatsku, dakle za vrijeme rata. U Hrvatskoj sam se susreo s predsjednikom Tuđmanom.
U rodnome Lovranu sam vidio da se glavna ulica zove imenom J. B. Tita. Rekao sam načelniku, svome prijatelju, da to makne. On je SDP-ovac, pravdao se da je previše tih pločica s njegovim imenom na ulici i da je to skupo. Predložio sam mu da ja platim tu akciju. Kasnije sam shvatio da je oblikovan u komunističkome sustavu i njime je snažno indoktriniran, bilo je zlatni dečko toga sustava. Ništa od toga ni dandanas.
Rekli ste da ne ćete ni dolaziti u Hrvatsku dok se maknu imena J. B. Tita s ulica i trgova?
Djelomično to poštujem. Evo, ne bih došao u Šibenik da nisu makli naziv maršala Tita s ulice. Velika je sramota da Hrvatska još ima ulice s imenom maršala Tita, jako mi to smeta.
Jeste li vi hrvatski nacionalist?
Moja lijeva strana mozga hrvatski je identitet, desna strana mozga protiv je neproporcionalnoga nacionalizama jer u filozofiji uspoređujem ultranacionalizam s rasizmom. Ne kažem da su Hrvati ultranacionalisti. Pretjerani nacionalizam je negativan. Zato mi se sviđa što je Hrvatska članica EU-a jer na koncu cijeli će svijet biti pod jednom komandom. Imamo veliku grupaciju u Americi, u Kini, jedna je tu u Europi, sada je pitanje vremena i razvoja kad ćemo imati svjetsku administraciju i to će biti jako dobro. Ali, da, ja jesam hrvatski nacionalist jer smatram da Hrvati ne smiju gubiti svoj povijesni identitet, trebaju biti ponosni i uklopiti se sa svojom snagom i blagih uvjerenja udruženjima gdje su prisutne i druge nacionalnosti. Respekt jedne nacije prema drugoj nužan je. Dakle jesam hrvatski nacionalist, patriot sam i družim se s patriotima.
Smeta li vam pozdrav Za dom spremni?
Ja to uvijek govorim i kad želim biti šaljiv i provokativan i kad javno poručujem da sam za dom spreman. Zašto se uvijek ne bismo pozdravljali sa Za dom spremni?
Jeste li bogat čovjek?
Shvatio sam u zrelim godinama da se zapravo ne moraš natjecati za veće pobjede. Budi skroman i uživaj u onome što imaš. Ne želim uopće imati posla s novcem, žena to vodi. Ne znam koliko sam vrijedan, ali znam da u slikama danas vrijedim oko 20-ak milijuna što se nalaze u mome inventaru. Imam cijeli ciklus velikih slika koje sam izlagao u UN-u, u New Yorku. Zvali su me da izlažem, bilo je veliko iznenađenje da su izložene provokativne slike jer su bile političke naravi, a oni imaju pravilo da ne žele takve slike. Bilo je slika o očaju Bleiburga. To je bilo prije desetak godina. Imao sam dva puta izložbu u UN-u.
Neki Vas u Hrvatskoj znaju kritizirati da radite kič, da ste komercijalni autor. Što kažete na takve komentare?
Uvijek vam izmisle neke uvrede. Autori takvih ocjena su neuljudni ljudi sa sumnjivim civilizacijskim oznakama. U starome sustavu nije bilo manira, uljudnosti i nježnosti. Neki se ponašaju i danas partizanski.
Želio bih da moje slike budu u Hrvatskoj, ali…
Želio bih da nakon moje smrti moja galerija bude u Hrvatskoj. Bivši istarski župan Jakovčić nudio mi je otok sv. Jeronima, nisam pristao. Ne mogu voditi muzej i baviti se školarcima kad ja po cijele dane slikam. Egocentričan sam do toga stupnja da ne mogu biti toliko širokogrudan. Onda mi je kralj Tonge nudio jedan otok i da se bavim seminarima, školama…. To nije za mene, nisam organizator, ja slikam…. Nema dosta sati u danu ni za slikarstvo, a kamoli za bilo što drugo…. Bogu sam zahvalan što mi je dao fokus na slikanje…. Odnosno da se fokusiram samo na jednu stvar….
Preživio sam starost, sad počinjem iznova
Imam troje djece s prvom suprugom. Oni na žalost ne govore hrvatski. Žive u Australiji, a moja bivša supruga, porijeklom Irkinja, nije bila sklona niti jednome strancu. Ne zamaram se godinama, sada sam u osamdeset trećoj. Bio sam star, sad sam preživio starost i počinjem iznova.
AUTOR: Ivica Marijačić /Andrea Černivec
