Argentinac od roditelja talijanskih imigranata, Juan Manuel Fangio (1911. – 1995.), jedan je od najvećih vozača svih vremena, za mnoge najveći. Osvojio je pet titula svjetskog prvaka Formule 1 (1951., 1954., 1955., 1956., 1957.) i taj je rekord držao punih 46 godina, dok ga nije pretekao Michael Schumacher (osvojio sedam titula).
Zvali su ga ‘El Maestro’, a prvenstva je osvajao s četiri momčadi (Alfa Romeo, Ferrari, Mercedes-Benz i Maserati), što vjerojatno više nitko neće ponoviti, ali i ‘El Chueco’ (španj. ‘krivonogi’).
Karijeru je počeo kasno, pa je u većini utrka bio među najstarijima.
Osvojio je 24 pobjede u 51 utrci u kojima je startao te ima uvjerljivo najveći postotak pobjeda (47,1) u povijesti auto-sporta.
Osvojio je 24 pobjede, 35 puta penjao se na podij i 23 najbrža kruga. Fangio možda jest najveći svih vremena, možda ne, ali sigurno nije ‘fanđo’, kako mnogi krivo izgovaraju, nego ‘fanhio’.
Poznata mu je izreka: ‘uvijek moraš težiti biti najbolji, nikada ne smiješ povjerovati da to jesi’. U karijeri mu je bizarno što su ga 1958. na Kubi oteli komunisti.
Nakon što je 1957. osvojio četvrti uzastopni naslov prvaka svijeta, Juan Manuel Fangio bio je na apsolutnom vrhuncu karijere. Ispunio je sve svoje ciljeve i došlo je vrijeme za povlačenje. Samo što on to još nije znao, utrke su mu u prevelikoj mjeri bile u krvi, no odlučio je ne braniti titulu, propustiti prve utrke svjetskog prvenstva, koncentrirajući se na neka druga natjecanja.
Jedno od njih bila je i utrka sportskih automobila, koja se održavala na Kubi potkraj veljače 1958., što će postati jedna od najzanimljivijih anegdota u karijeri Maestra.
Prije utrke oteli su ga komunistički gerilci Fidela Castra, kako bi svijetu skrenuli pozornost na svoju borbu protiv diktature Fulgencia Batiste. Otmičari nisu bili niti grubi niti nepristojni, samo su zadržali Fangia u zatočeništvu do završetka utrke, a on se u međuvremenu raspitao o razlozima njihovog čina i pobune te zaključio da ih u potpunosti podržava!
Kasnije je u mnogo navrata javno izrazio podršku kubanskoj revoluciji, a i vratio se na taj otok kako bi osobno upoznao i samog Castra.
Zanimljivo, upravo ga je ta medijski popraćena otmica učinila slavnim i u Americi (iako je ondje nekoliko mjeseci ranije osvojio 12 sati Sebringa u paru s Jeanom Behrom, malim hrabrim Francuzom koji će poginuti na berlinskoj stazi AVUS), pa je prihvatio okladu da može s uspjehom nastupiti i na utrci Indy 500. Lakoćom je prošao testove, no u kvalifikacijama i utrci nije nastupio zbog problema oko sponzorskih ugovora s proizvođačima goriva.
Vratio se u Europu i, iako je propustio dobar dio sezone, s pola srca odlučio odvesti još jednu prvenstvenu utrku, u Reimsu, onu u kojoj će poginuti Luigi Musso. U više ne toliko dobrom Maseratiju vozio se na četvrtom mjestu, mijenjajući brzine po zvuku nakon što mu je otpala papučica kvačila, i odlučio da je to njegova zadnja utrka u karijeri.
