MISOM zadušnicom u zagrebačkoj Dubravu obilježena je obljetnica smrti ratnog ministra obrane Gojka Šuška.
Nakon pobjede HDZ-a na prvim demokratskim izborima, postao je 30. svibnja ministar iseljeništva, a kasnije je imenovan ministrom obrane. Bio je jedan od najbliskim suradnika dr. Franje Tuđmana.
Rođen je 16. ožujka 1945. na Širokom Brijegu kao šesto dijete u obitelji Ante i Stane Šušak. Njegov otac i brat nestali su na kraju Drugog svjetskog rata. Zadnji put viđeni su pri ulasku partizana u Zagreb.
Nakon osnovne škole pohađao je gimnaziju u Širokom Brijegu. Dvije godine sjedio je u klupi sa Slobodanom Praljkom, kasnijim načelnikom HVO-a, danas haškim optuženikom. Pedagošku akademiju u Rijeci, matematiku i fiziku upusao je 1963. Uoči poziva za služenjem vojnog roka u JNA, 15. kolovoza 1968. odlazi iz zemlje. Najprije u Austriju, a potom u Kanadu.
U Kanadi je radio razne poslove. Bio je utemeljitelj i predsjednik Zaklade hrvatskih studija u okviru koje je 1985. prvi put u svijetu uspostavljena katedra za hrvatski jezik na kanadskom sveučilištu Waterloo. Potkraj osamdesetih domaćin je dr. Franji Tuđmanu prilikom njegova posjeta Kanadi.
U Hrvatsku se vratio u siječnju 1990. Sudionik je prvog Općeg sabora HDZ-a održanog u Zagrebu.
Nakon pobjede HDZ-a na prvim demokratskim izborima, postao je 30. svibnja ministar iseljeništva u vladi Stjepana Mesića. Od 4. ožujka do 18. rujna 1991. bio je zamjenik ministra obrane Martina Špegelja. Ministrom obrane imenovan je 18. rujna 1991. i tu dužnost obnašao do smrti.
Šušak je imao snažan utjecaj na hrvatsku politiku prema BiH. Osobito bliske odnose imao je s američkim ministrom obrane Williamom Perryjem. Na kraju Oluje Tuđmanu je predao izvještaj: „Gospodine predsjedniče, zadatak je izvršen“.
Bio je kum na vjenčanju generala Ante Gotovine s njegovom tadašnjom tajnicom Dunjom Zloić neposredno nakon Oluje. 1997. Haaški sud mu je izrekao sub poenu u vezi s dostavom određenih dokumenata.
Bio je potpredsjednik HDZ-a. Kraće vrijeme borio se s bolešću. Operiran je u Hrvatskoj, bio je u bolnici Walter Reed u SAD-u. Umro je 3. svibnja 1998. u Kliničkoj bolnici Dubrava.
Na njegovu pokopu William Perry je rekao da je „za Hrvatsku bio presudan u uspostavi slobode, a za Sjedinjene Države za uspostavu mira“.
Pokopan je u Aleji hrvatskih branitelja na zagrebačkom Mirogoju. U Zagrebu jedna ulica nosi njegovo ime, u Širokom Brijegu jedan trg. Posmrtno je 5. svibnja 1998. promaknut u čin stožernog generala Hrvatske vojske.
Gojko Šušak je imao i dosta osporavatelja. Među njima su najglasniji bili nekadašnji njegovi suradnici iz HDZ-a, Stjepan Mesić, Josip Manolić i Josip Boljkovac.
Tada oporbene stranke manje su ga napadale nego (bivše) stranačke mu kolege. Dijelom zbog ratnih okolnosti a više jer su ga poštovali. Poglavito Dražen Budiša, tadašnji predsjednik HSLS-a koji je Šuška cijenio gotovo kao i dr. Tuđman.
A predsjednik Tuđman jako ga je volio i poštovao. Smatrao ga je svojim najboljim ministrom i javno to više puta potvrdio.
Jedan od Šuškovih najbližih suradnika tijekom Domovinskog rata nekoliko dana nakon Šuškov smrti mi je ispričao:
“Unatoč teškoj bolesti umro je kao sretan čovjek. Bio je emigrant i sanjao da se jednoga dana može vratiti u Hrvatsku. Vratio se i postao ministar u presudnim trenucima za Hrvatsku. I odigrao ključnu ulogu u stvaranju Hrvatske vojske, najboljeg proizvoda u hrvatskoj povijesti.”
Marko Marković/Foto:arhiv