PREMINUO je Mate Ćavar, veliki hrvatski domljub, borac za slobodnu Hrvatsku i nadasve dobar čovjek. O njegovoj smrti javnost je izvjestila supruga mu Ružica Ćavar:
Drage prijateljice i prijatelji, sestre i braćo, Hrvatice i Hrvati u Domovini i izvan Domovine!
Duboko ožalošćena, sa svojom obitelji, javljam vam tužnu vijest, da je moj dragi, dobri i voljeni suprug, Mate Ćavar, hrvatski pjesnik i publicist, a nadasve hrvatski domoljub, okrijepljen svetim sakramentima, blago u Gospodinu preminuo u Vječnu Domovinu, u utorak, na blagdan Svijećnice, 2. veljače 2016. godine u 85. godini života.
Mate Ćavar rođen je 27. kolovoza 1931. godine u Širokom Brijegu, u hrvatskoj katoličkoj obitelji majke Janje rođ. Naletilić i oca Pere.
Iz djetinjstva mu se najviše urezala u sjećanje velika požrtvovnost roditelja, vjerski odgoj, molitva i rad na uzgoju duhana na škrtoj brdovitoj hercegovačkoj zemlji. Svakodnevno se vodila borba za goli opstanak obitelji i puko preživljavanje u velikom siromaštvu. Starojugoslavenska država je imala monopol na otkup duhana, koji je bijedno plaćala i teško žandarski kažnjavala, pa i ubijala ljude za svaki kilogram slobodne prodaje.
Takvo stanje nepravde, koju je narodu nanosila nenarodna velikosrpska vlast, budila je nezadovoljstvo i otpor u hrvatskome narodu, pa i revolt u dječjim dušama.
Mate Ćavar i Vinko Vice Ostojić
Stoga se Mate, kao dječak od 10 godina, zauvijek sjećao eksplozije oduševljenja u svome kraju kada je, 10. travnja 1941. godine, proglašena u Zagrebu Nezavisna Država Hrvatska.
Sjećao se radosti i zanosa mladića, svojih rođaka, kada su se ponosno i s pjesmom javljali kao dragovoljci u hrvatsku vojsku, te odlazili na ratišta u obranu svoje hrvatske domovine, koja je odmah bila grubo napadnuta, a hrvatski narod izložen najžešćim četničkim zločinima.
Mate je, kao mali dječak, samo o tome razmišljao i sanjao kada će on narasti i obući hrvatsku vojničku odoru.
No, kao što znamo, nakon samo 4 godine zanosa i slave, vidio je pad i okupaciju svoga Širokoga Brijega i sve patnje, krv i ubijanja tolikih mladića i djevojaka svoga kraja, a posebno ubijanja nedužnih svećenika franjevaca, koji su bili sol i svjetlo svoga naroda. Uvijek je želio što više znati i učiti, kako bi pomagao svome stradalničkom narodu. Te misli su mu stalno bile u glavi.
Nakon rata završio je osmogodišnju školu u svome mjestu, a zbog materijalne nemogućnosti daljnjeg gimnazijskog školovanja, završio je tečaj za trgovačkog pomoćnika i zaposlio se u trgovini kako bi pomagao obitelji.
Nemirnoga duha, zajedno sa drugim mladićima, pokušavao je organizirano djelovati protiv okupatorske vlasti nove Jugoslavije i domaćih izdajnika. Tako je ubrzo dospio pod udar UDBE i morao je ilegalno otići u Zagreb.
U Zagrebu je, često skrivajući se, radio i uz rad završio gimnaziju, te upisao studij prava na Zagrebačkom sveučilištu.
Na drugoj godini studija, otkrila ga je hercegovačka UDBA, te je bio uhićen i osuđen na 2 godine zatvora na otoku Sv. Grgur. Pisani razlog njegove presude je bio verbalni delikt zauzimanja za samostalnu i slobodnu Hrvatsku. Nakon zatvora je nastavio studij, uz posao, i dospio do apsolventskog statusa.
U međuvremenu je bio uhićivan 15 puta, ranjavan i neprekidno pod nadzorom UDBE i tako ometan u učenju, životu i radu.
Nakon zasnivanja obitelji, 1966. godine, i dolaska na svijet Božjih darova, četvero djece, došla je i 1971. godina. Mate je svim srcem, kao zaposlenik u vodstvu poduzeća “Čistoća”, zajedno sa istomišljenicima aktivno sudjelovao u pokretu za demokraciju u Hrvatskoj.
Nakon sloma Hrvatskoga proljeća, prijetila mu je stvarna opasnost uhićenja, te je, u dogovoru sa suprugom, odlučio, početkom 1972. godine, otići na rad u inozemstvo, kako bi mogao pomagati obitelji. Nadao je se da će odsustvo trajati 2-3 godine, no, na žalost, produžilo se na punih 18 godina.
Na zagrebačkom Općinskom sudu vodio se kazneni postupak protiv njih petorice iz vodstva “Čistoće” i to je trajalo godinama.
Obitelj mu je samo povremeno dolazila, a on je uvijek govorio: “Bolje da djeca ostanu u Domovini, makar bez oca, nego da budu s ocem, ali izvan Domovine”. On je ilegalno i anonimno, uz posao, neprekidno pisao i radio za Domovinu. Uvijek je govorio: “Ja sam u duhu stalno s vama, a samo sam tijelom izvan Domovine”. Vratio se tek 1991. godine, kada je u Austriji, u Beču, ostvario mirovinu.
Nitko nije bio sretniji od njega kada je, pod vodstvom dr. Franje Tuđmana i HDZ-a, ostvarena obnovljena hrvatska država, samostalna i slobodna, suverena i demokratska, međunarodno priznata Republika Hrvatska.
Po političkom uvjerenju bio je istinski pravaš i govorio je: “Ne trebam nikakve položaje, mogu biti i čistač ako treba, ali samo neka sam slobodan u slobodnoj Domovini”. Nastavio je djelovanje, najviše pisanjem rodoljubnih pjesama i drugih rodoljubnih sadržaja, kao što je uvijek činio, jer to je bio njegov život.
Silno ga je pogađalo sve što nam se događalo sa državom nakon 2000. godine. I tada je ogorčeno nastavio sa svakodnevnim pisanjem, što su mu objavljivali najviše na domoljubnim portalima Dragovoljac.com, Hrvatski fokus, Viktimologija, Glas Brotnja i dr.
Tako je bilo sve do nove domoljubne pobjede na parlamentarnim izborima, 8. studenog 2015. godine. Od tada ga je počela slamati zloćudna bolest, ali je radosno dočekao i formiranje nove Vlade Domoljubne koalicije i Mosta, te njeno potvrđivanje u Hrvatskome (državnom) saboru 22. siječnja 2016. godine.
Stanje mu se sve više pogoršavalo, te je preminuo u Vječnu Domovinu u znaku Isusova svjetla Svijećnice, te prešao u krilo Očevo, gdje više nema ni tuge ni boli, ni muke, gdje smrti više nema i gdje je sve radosno i novo, onako kako je i Mate svojim životom u voljenoj ovozemaljskoj Domovini zaslužio.
Ispraćaj će biti u Zagrebu gradu svih Hrvata, a pokop u obiteljskoj grobnici na Širokom Brijegu uz bistru i šumeću rijeku Lišticu.
Termini će biti objavljeni u posmrtnoj obavijesti Večernjeg lista u četvrtak, 4. veljače 2016. godine.
Maxportal/Foto:Privati arhiv
