Aleksandar Vučić je opljačkao Srbiju i postao najbogatiji političar u suvremenoj povijesti Europe. Napunio je bankovne račune, džepove, sefove i štekove. Kupio je firme i ljude, prisvojio je oranice i rudnike, „Beograd na vodi“, PKB, nekoliko televizija, restorana i poslovnih i stambenih zgrada.
Ima skupe satove, nakit i odjeću. Za večer, na hranu i piće potroši nekoliko prosječnih plaća. Uzalud mu je to. Od tolikoga bogatstva ima samo strah da ga ne izgubi. Zato drhti, kmeči, reži i ujeda. Unezvjeren, crta mete i prijeti i urednicima i novinarima.
Dug je spisak Vučićevih razloga za strah. Brinu ga zdravstveni problemi, tragovi pljački na domaćem terenu i međunarodne službe za borbu protiv kriminala i korupcije, nepouzdani politički saveznici i brojni prevareni i očerupani tajkuni. U nedostatku pravog obrambenog mehanizma, Aleksandar Vučić samo kupuje vrijeme, pokušavajući da odloži suočavanje s pravdom.
Vučić je davno naučio koliko je težak život u strahu. Na svojoj koži je osjetio posljedice, koje na nervnom sistemu ostavljaju praktična iskušenja. Preslab za taj teret, četiri puta je napuštao politiku, uvijek neuspješno.
Prvi put je pokušao da zbriše u jesen 1994. godine. Vojislav Šešelj je robijao zbog napada na Radomana Božovića, tadašnjeg predsjednika Vijeća građana Skupštine SR Jugoslavije. Iz Radikalnog poslaničkog kluba izdvojile su se dvije frakcije. Jednu, koja je formirala Radikalnu stranku Srbije, predvodio je Slobodan Jović.
Šešelj je iz ćelije dao zadatak Vučiću da izvrši pritisak i ušutka Jovića, koji je u medijima raskrinkavao radikalske političke i kriminalne afere, posebno šverc nafte preko stranačke tvrtke „Velika korporacija“.
Vučić je namjestio zasjedu Joviću u slastičarnici „Karmen“, u Ulici kneza Miloša. Ksenija Janković, tadašnja Vučićeva djevojka i novinarka Srpske reči, zakazala je Joviću intervju u toj slastičarnici. Pet minuta poslije nje, tamo je banuo Vučić u pratnji Maje Gojković i Steve Dragišića. Vučić je sjeo za sto i počeo vrijeđati izdajnika, koji u interesu Udbe razbija radikale, laže o vojvodi Šešelju…
– Stani prije nego što pretjeraš. Bolje ti je da se ne miješaš u moj sukob sa Šešeljem. U suprotnom, znaj da imam punu torbu dokaza koji će te strpati u zatvor. Obojica znamo da ni jednu noć nećeš izdržati u zatvoru, slomićeš se – mirno mu je rekao Jović.
Stari udbaš sljedećih sat vremena morao je umiravati uplakanog Vučića, premrlog od straha. Tamo, za stolom u slastičarnici „Karmen“, mladi generalni sekretar odlučio je napustiti Srpsku radikalnu stranku i politiku. Da ga Šešelj i javnost ne bi napali zbog dezerterstva, htio je da tu odluku objaviti tek kad vojvoda izađe na slobodu. Do tada, smirio se i, nažalost, promijenio odluku.
Tihovanje dugo deset dana
Drugi put je htio da se povuče iz javnog života u ljeto 1999. godine. Iz groba, plašio ga je Slavko Ćuruvija. U medijskim nastupima, Vučić nije pokazivao ni trunku kajanja zbog prijetnji i hajke koju je predvodio protiv vlasnika Dnevnog telegrafa. Ipak, strah mu je razarao slabašan živčani sustav. Drugim povodom, nevezanim za Ćuruviju, izazvao je incident sa kolegama iz SRS-a, što je iskoristio kako bi demonstrativno napustio stranku. Otišao je u manastir Kovilj, gdje ga je rođak, tada iguman Porfirije, nagovorio da se vrati obitelji i politici.
Treći put su mu živci pukli u vrijeme puča u SRS-u. Ljut što su Tadićevi tajkuni dali dva milijuna eura Tomislavu Nikoliću, a njemu samo tapšanje po ramenu, Vučić se povukao u vinski podrum u Jajincima. Tihovao je devet dana, dok i njemu nije stigla „samsonate“ torba s konvertibilnim kešom.
Četvrti put Vučić je poželio napustiti politiku sredinom travnja 2013. godine. U Bruxellesu u noći 18. na 19. travnja, pred potpisivanje sporazuma o normalizaciji odnosa između Beograda i Prištine, Vučić je doživio živčani slom. Tokom radikalskog staža, svim izdajnicima Kosova prijetio je Lazarevom kletvom, da bi tada i tamo shvatio da će i sam „rđom kapati“ ako amenuje predaju „svete srpske zemlje“.
Dok se valjao po podu hotelske sobe, premijer Ivica Dačić mu se smijao. Savjetnica Suzana Vasiljević ga je iz histerije izvlačila udarcima nogom u donji dio leđa, ali ni to nije pomoglo. Presudni utjecaj izvršili su Miodrag Miki Rakić i, naročito, Zoran Korać.
Korać, kao posrednik u Vučićevom dogovoru s američkim ambasadorom Cameronom Munterom, diskretno ga je upozorio da ne pomišlja na odustajanje. Mora da obavi ono za što je dobio podršku za dolazak na vlast. Mora, ako ne zbog sebe, ono zbog svoje obitelji. Nije ni morao da spominje porodicu, Vučić se presaldumio pri prvoj prijetnji.
Kroz to turbulentno vrijeme, Vučić je shvatio da postoje crvene linije, preko kojih niko ne može preći bez kazne. Na tuđim primjerima, u čije tragične ishode je i sam bio involviran, napravio je teoriju o „jednom metku“.
Krajem 1998, kad je donio zakon protiv informiranja, da bi lakše diskreditirao nezavisne novinare, ministar Vučić je svakodnevno dobivao izvještaje Službe državne sigurnosti. S posebnom pažnjom analizirao je Ćuruvijine razgovore.
– Ćuruvija je bio naivan. Mislio je da će ga zaštiti novac koji ima. Govorio je da niko nije lud da ubije čovjeka koji ima više od tri miljuna maraka. Ne isplati se, svima je lakše i jeftinije da takvoj žrtvi otmu pare, nego da ga ubiju. Prevario se, zanemario je iracionalnu želju da osvetom – govorio je Vučić 2002. autoru ovog teksta.
Na Ćuruviju nije potrošen jedan, nego 18 metaka
Nadahnut, čak je parafrazirao stih Partibrejkersa iz „jedan poziv menja sve“ u „jedan metak menja sve“. Isti stav ponovio je i 12. ožujka 2003, kad je ubijen Zoran Đinđić. „Đinđić je mislio da je jači od mafije koju je stvorio. Mislio je da se neće usuditi da ga likvidiraju, ali eto, jedan metak mijenja sve“, pričao je Vučić.
Vučić je predvodio političku, policijsku, pravosudnu i medijsku hajku na Ćuruviju, koja je okončana s 18 metaka. Đinđiću je prijetio da će ga „istrijebiti kao gubu“. Taj posao je obavljen s jednim hicem u srce.
Oliver Ivanović je sataniziran preko Pinka i ostalih Vučićevih medija, da bi se kampanja završila sa šest metaka u njegovim leđima. Svi ti primjeri potvrđuju kontinuitet primjene istih rešenja političkih problema upotrebom teorije o „jednom metku“.
Po pravilu, strah uvijek prati nasilje. Svaki put kad bi se uplašio, Vučić je primjenjivao nasilje. Tu praksu primijenio je i prije nekoliko dana, u predizbornom intervjuu na Televiziji Prva.
– Onaj koga se svi plaše u ovoj zemlji, svi ga se plaše… Tresu se od straha kad im se pojave Milovan Brkić, Popović i ostali, koji su najgori talog ovog društva, kao što znate, samo ne smijete to da kažete. Postoji jedan koji smije da to kaže. To sam ja! I svi to znate i svi šutite zato što se plašite što su ti ljudi u stanju da urade, da kažu i da izmisle – iznio je Vučić optužnicu i presudu, ostaje mu samo još da nađe izvršitelje teorije „jednog metka koji mienja sve“.
Vučić, odrastao i formatiran u najgorem društvenom talogu, i ranije je hrabrost dokazivao crtajući mete na čelo svima koji mu se zamjere.
– Bogoljub Karić je lopov! On se hvali što je lopov, jer je lopovluk njegova metoda djelovanja. Bogoljub Karić svaki dan od „Mobtela“ uzima 300.000 eura. Čim pare legnu na račun „Mobtela“, istog trenutka idu na račune povezanih firmi „Astra simit“, BK Telekom, BK Trejda, „Family turista“. Karić ima više vila na Dedinju, nego članova njegove stranke. A, hoće vlast. Ako Karić dođe na vlast, u Srbiji niko ne bi ostao živ, ne bi imalo smisla da Srbija postoji – tvrdio je Vučić, uz obaveznu napomenu, koju je prenio NIN 23. veljače 2006. godine: „Ja sam vjerojatno jedini koji smije da dirne u njegovo visočanstvo Bogoljuba Karića“.
Dobro ga je dirnuo. Reketario ga je za, kako sam tvrdi, 40 miliona eura. Ništa jeftinije nije prošao ni Miroslav Mišković.
– Mišković mi prijeti, pokušava da mi pokaže koliko je moćan i jak, a moj odgovor je da ga se nisam uplašio. Svi drugi ga se plaše, ali ja ne – rekao je Vučić u izjavi za Kurir, sredinom listopada 2012, da bi mjesec i po kasnije, za B92 dodao: „ Znam kakvu sam presudu debi potpisao time što nisam sprečavao policiju i tužioce da rade svoj posao prilikom hapšenja Miškovića. Bez obzira hoće li egzekucija biti za godinu, pet ili deset, svejedno.“
I vlasnik „Holdinga Delta“ je platio otkupninu. Sedam mjeseci je proveo u pritvoru, veći dio optužnice je odbačen, ali osuđen je i on i njegov sin Marko. Do konačnog pravosudnoga epiloga, Mišković mora plaćati reket.
Platio je i Dragoslav Kosmajac.
– Svi znaju tko je najveći narko diler u Srbiji, ali njegovo ime niko osim mene ne smije ni da spomene. Svi se plaše i svi šute o tome da ljudi iz policije i drugih službi imaju kontakte s njim. Tražio sam da udare na njega, ali to nije urađeno. Ne smiju ni ime da mu izgovore. Evo, ja smijem, ne plašim se Dragoslava Kosmajca – urlao je Vučić na konferenciji za medije 20. lipnja 2014.
Na Vučićev znak, na Kosmajca su se obrušile sve režimske sluge iz policije i pravosuđa. Uhapšen je i pritvoren, uz obavezno čerečenje u medijima. Sud je odbacio navode iz diktatorove optužnice, ali konačna presuda je stigla u vrijeme pandemije koronavirusa. Kosmajac je inficiran, ne zna se kako i kad. Kad je pao u nadležnost Zlatibora Lončara, nije mu bilo spasa, umro je 12. travnja 2020.
Više od 20 godina Vučić vodi hajke protiv ljudi koji mu smetaju. Uviek se drži istog šablona laži: on je usamljeni heroj, jedini smije da se suprotstavi zlikovcima. Takvim intrigama Vučić je reketirao tajkune, napunio džepove, pa i grobove. Sad se, taj div-junak, namjerio na Tabloid Magazin, koje samo on smije da vrijeđa i napada. Tu ne može naplatiti reket, ali može realizirati ono što je već napisao na zidovima okupiranog grada, prijteći Milovanu Brkiću da će proći kao Ćuruvija.
Kao zvijer uhvaćena u zamku, Vučić nasrće na sve i svakoga. On dobro zna da mu od urednika Magazina Tabloid ne prijeti opasnost po život. Za razliku od nas, koji predlažemo da mu se organizira fer suđenje, na kome će dobiti priliku da odgovara za sve bestijalne zločine, Vučić ima mnogo opasnije protivnike. Samo on zna kome se zamjerio, oteo poslove, firme i novac, koga je otjerao u bankrot ili grob.
U pljačkaškom pohodu uništio je sudbine bezbrojnih obitelji. Za svakim dinarom koji je zgrnuo, netko plače. Nakit koji poklanja bivšim i sadašnjim ženama, konkubinama i sponzorušama; najskuplji telefoni kojima kupuje pažnju svoje djece; novac koji gomila na računima i u sefovima… Sve je tuđe, a iza svega otetog stoji netko tko razbojniku želi sve najgore.
I dok sikće na Magazin Tabloid, uplašen istinom koju objavljujemo, Vučić je svjestan da mu prava opasnost prijeti od suučesnika u zločinačkom pljačkaškom poduhvatu. Ortaci iz naprednjačkog kartela, koji su stvorili poslovne imperije i gangsterske klanove, spremni su da svim sredstvima brane stečeno. Neki od njih, poput kuma Petra Panića, to rade diskretnim distanciranjem na sigurnu udaljenost. Međutim, nisu svi smireni, skromni i oprezni kao Panić. Jedan od takvih je Nebojša Stefanović.
– Bavite se izborima? Sve ok. Ali, doktor Neša Slina ima svoje paravojne formacije koje će roknuti diktatora, kao zeca. Mi stojimo sa strane, ali džukele se bore. Nebojša iz Beograda sprema ubojstvo koje mene ostavlja ravnodušnim – napisao je na Tviteru slavni srpski filmski režiser Srđan Dragojević.
Autor kultnih filmova “Lepa sela lepo gore” i “Rane” nije otkrio otkuda mu informacije o namjeri aktualnog šefa policije da “rokne diktatora kao zeca”. No, svi znaju da Stefanović nije samo slinav i tunjav, stoput je dokazao da umije biti i opasan kad mu netko dirne u interes.
Srđan Dragojević: Stefanović će roknuti vučića kao zeca, 12.06.2020.
Doktor Nebojša ima solidnu logističku i praktičnu podršku. Utjecaj u Srpskoj naprednoj stranci iskoristio je za stvaranje paralelnih centara moći, naročito u beogradskim odborima koje vode kadrovi koje je on selektirao. Funkciju ministra policije iskoristio je za prikupljanje i arhiviranje informacija i dokumenata o spornim poslovima braće Vučić.
Pritom, ne treba zaboraviti da Nebojša Stefanović nije osposobljen samo za korupcionaške malverzacije, zloupotrebe položaja i trgovinu utjecajem. On ima i odrede za “grube radove”. Stefanovićevi kumovi Papići optuživani su za ulično nasilje, tuče i prijetnje pa i za bombaške napade na objekte i žive ciljeve.
Sukob Vučića i Stefanovića, koji su obilježile afere sa švercom oružja iz “Krušika” i plantažom marihuane “Jovanjica”, ulazi u finale. Vučić je odradio medijsku pripremu za smjenu Stefanovića s mjesta ministra policije. Plan mu remete činjenice na koje ne može da utječe.
Prvo, Stefanović ima podršku stranih obavještajnih službi. Prije 13 mjeeseci, kad je priveden u Ameriku, dobio je precizna uputstva što treba uraditi. Obavio je dio posla. Zahvaljujući Stefanovićevim informacijama, od tada je zaplijenjeno više od 80 tona kokaina koji su krijumčarili crnogorski i srpski narko klanovi. To je težak udar na osnovnu poslovnu djelatnost vođe naprednjačkog kartela.
Na političkoj sceni Stefanović nije izvršio sve zadatke. Po uzoru na svog doskorašnjeg mentora Vučića, nije htio odmah baciti sve adute na sto. Nije uradio sve što su Amerikanci tražili od njega u odnosu na Vučićeve kumove Nikolu Petrovića, Slavišu Kokezu i Gorana Veselinovića, koji su osumnjičeni za nezakonito stvaranje monopola u nekoliko najvažnijih i najunosnijih poslovnih grana. Stefanović se nije obračunao sa Nenadom Kovačem i nije zaustavio širenje Huaveia u Srbiji. Ipak, ostvareni rezultati su dovoljni da mu daju nadu da će dobiti podršku za ostanak na funkciji ministra policije.
S druge strane, Vučić mu sprema zamjenu. Trenutno, prvi favorit za Stefanovićevog nasljednika je Aleksandar Vulin. Vučić je nedavno, na neformalnom sastanku u kabinetu Željka Mitrovića, pred nekoliko najbližih suradnika otkrio namjeru da Vulina prebaci iz ministarstva obrane u ministarstvo policije. Posle Vučićevih hvalospjeva na račun dezertera-desetara, koji je dokazao bestidnu lojalnost u ludilu, i kritike Stefanovića, koji je popustio pod pritiskom Amerikanaca, Darko Glišić je postavio najlogičnije pitanje: “Alek, zašto misliš da Ameri ne mogu da pritisnu i Vulina?”
Koga god Vučić izabere, svi su, zbog putra na glavi, skloni promjeni gazde. Kad ih strani moćnici stave pred izbor – da li će biti lojalni Vučiću ili svojim interesima – dilemu će riješiti u ruku od 2-3 sekunde. Tako je uradio Stefanović, tako će uraditi Vulin ili bilo tko treći.
– Svi u Srbiji, naročito u Podunavlju i Banatu, znaju tko je Branko Malović. Svi znaju da on reketari u ime stranke, a uzima za sebe. Provodi teror, prebija ljude, radi što hoće. Za ovih nekoliko godina, stekao je ogromnu imovinu, a nitko ne smije izgovoriti njegovo ime. Svi znaju da je on najgori naprednjački talog, ali samo ja sam dovoljno hrabar da ga spomenem – Vučić to još nije javno rekao – ali neće biti iznenađenje ako i Maloviću nacrta metu na plitkom čelu.
Do sukoba je došlo nedavno, kad je Vučić prepustio pančevački rejon na upravljanje Veljku Belivuku, u policiji i podzemlju poznatom po nadimku Velja Nevolja. Belivuk je godinama bio najbliži suradnik Aleksandra Stankovića, zvanog Sale Mutavi. Kad je Sale Mutavi izrešetan, Velja se uvalio u još veću nevolju, u društvo Danila Vučića.
Pod kontrolom Andreja Vučića, njih dvojica su preuzeli pančevačko sportsko društvo Dinamo. Ne zanima ih nogomet, nego građevinsko zemljište u centru Pančeva, kojim raspolaže taj klub.
To se nije svidjelo Maloviću. Izbačen iz igre, nezadovoljstvo je istresao na vođu naprednjačkog kartela. U vrhu SNS-a još se prepričavaju uvrede i prijetnje koje su razmijenili Vučić i Malović. Od tada, Malovića ne dolazi u Banat, gdje je godinama uspješno utjerivao kapilarni teror. U nekoj vrsti kućnog pritvora, sjedi i gleda TV, čeka da ga Vučić prozove i pripremi za odstrel.
U verbalno nežnijem sukobu, ali sa sličnim posledicama Vučić je nedavno okončao raspravu s ministrom Zlatiborom Lončarom. Vijest da ne računa na još jedan ministarski mandat, Lončar je primio sportski, sa šilerovskim osmehom. “Ako misliš da me možeš najuriti, ti pokušaj”, rekao je Doktor Smrt svom vođi. Na tu temu raspravljali su poslije izbora 2014. i 2016. godine. Oba puta je heroj Alek podvio rep.
Stefanović, Malović i Lončar su ozbiljni igrači. Kakav je Vučić vidi se i po tome da ga se ne plaši čak ni Zoran Babić. Kad mu je vođa rekao da je vrijeme da se skloni iz “Koridora Srbije”, više niko ne može da ga štiti od odgovornosti za smrt Stanike Gligorijević, Babić mu se nasmijao u lice.
– Šefe, brini ti za sebe. Znaš, radio sam na groblju, naučio sam i da svako groblje ima izlaz, što se za tebe ne može reći – rekao je Babić.
Prije devet godina, dok je bio tehnički direktor Javnog poduzeća “Beli izvor”, Babić je zaista bio nadležan i za groblje u Vrnjačkoj Banji. Iz tog vremena ostala je kaznena prijava, koja je protiv njega podnijeta zbog preprodaje grobnoga mjesta. Predmet je otišao u zastaru, ali ne i Babić. Iako izgleda i ponaša se kao poluretard, dobro se snalazi na naprednjačkoj deponiji.
Vučić nema snage i sposobnosti da se obračuna s politikantima koje je sam stvorio, a kamoli sa ozbiljnim gangsterima kakav je Zvonko Veselinović. U svakom trenutku, negdje u Washingtonu ili Langleyu, nekome može pastie na pamet da kaže: “Hajde da konačno riješimo ubojstvo Olivera Ivanovića, daj da uhitimo osumnjičene i izvedemo ih pred sud”.
Istog trenutka nastat će kaos u Srbiji. Veselinović, sigurno, neće dobrovoljno pristati sjesti na optuženičku klupu, a njegovi politički zaštitnici i poslovni partneri, Aleksandar Vučić i Hašim Tači, neće ga moći zaštititi. Ako počne padati, vođa kosovskog klana povući će ih za sobom.
Bez obzira na ograničenu inteligenciju, Vučić je dovoljno pametan da prepozna paralelu između svog tužnog slučaja i Đinđićeve tragične sudbine, onakve kao što ju je sam opisivao. Čak i on zna da mu opasnost prijeti iz podzemlja, a ne sa stranica medija
Posle svega što je uradio Srbiji, Aleksandar Vučić će imati mnogo sreće ako s vlasti padne na optuženičku klupu. No, ni to mu ne garantora da će uživati u zatvorskom miru. Slabić i kukavica njegovog formata, koji je dobro opisao sad pokojni Slobodan Jović, teško će podnijeti smještaj iza rešetaka. Njegov živčani sustav neće izdržati ni prvu noć, kad mu u ćeliju svrate duhovi Ćuruvije, Ivanovića, Kosmajca i svih ostalih žrtava njegovih progona i političkih avantura, kojima je u crno zavio milijune obitelji porodica.
Predrag Popović/Foto:Tanjug
