Alma Draganić Brkić: Gdje je nestao čovjek

U totalitarističkim društvima nema razgovora. Samo monolog. Despotizam. Ono u čemu je naš premijer najbolji.

Što je tome razlog i gdje je zapelo u njegovom procesu socijalizacije, teško je sada reći, no svakako smo dobro prošli što nije nastavio diplomatsku karijeru jer bi nas posvađao i sa Marsovcima. Ajde ne bi ljudi ni bili neugodni s pitanjima i potpitanjima da nam je dobro. Ali ovako… Legalizirati kamatarenje, blokirati ljudima prihode bez presude, bez rješenja…

Čak i primatelje socijalne pomoći, bolesne, umrle, ljude u bolnici na aparatima, veterane, invalide, nezaposlene, honorarce, starije od 60 godina, umirovljenike, beskućnike, obitelji s teško bolesnom djecom… Naravno da imamo pokoje pitanje! Branimo goli život.

Kažu da je čovjeku kao vrsti trebalo više od 20 milijuna godina da nauči govoriti i možemo ga definirati kao biće koje govori. Procesom socijalizacije dijete to danas svlada u dvije godine. Imajući u vidu taj bitan položaj govora u životu i njegovu istovjetnost s biti čovjeka, nastala je i znamenita Aristotelova oznaka čovjeka kao bića koje ima um i govor istodobno.

Može se reći da su mnogi povijesni događaji ovisili o načinu komunikacije. Prepucavanje, služi da se dobije na vremenu, a ne da se problemi počnu rješavati. Prepucavanjem se ništa se ne postiže. Osim još veće napetosti.

Despotski monolog uz pošalice kojima se smiju samo oni koji moraju

Zašto u Hrvatskoj postoji toliko udruga? Šta je vama normalno da branitelji imaju sto udruga, samohrane majke sto udruga, bolesnici sto udruga, djeca u vrtiću sto udruga, siromašni sto udruga, poslodavci sto udruga, nezaposleni sto udruga… Pa šta onda rade ministarstva? Šta rade ministri?

Način komunikacije upućuje najprije na mjesto pojedinca unutar određene sociološke grupacije. U govoru dominira moć. U razgovoru suradnja. U govoru vlada sudbina. U razgovoru sloboda. U hrvatskom društvu, nema razgovora. I nitko nikoga NE SLUŠA! Zato se ljudi udružuju. Bar ih slušaju oni koji su u istom sosu. Između Vlade i oporbe nema razgovora. Između centara moći i akademske zajednice, nema razgovora… Ekonomista i sindikata isto -nula bodova…

Svak’ melje svoje a jadni ljudi o čijim sudbinama se odlučuje -već odavno ne sudjeluju. Pa ‘ko bi normalan slušao njihovo upadanje u riječ i nekuturu? Obnoviti kulturu dijaloga je preduslov je da se Hrvatska ikada mrdne s mrtve točke! Izgleda da to ipak netko zna i shvaća -primjerice ta šačica muškaraca koji smatraju da ONI trebaju biti Ustavom zaštićena kategorija. Oni, a ne Perković!

“Iz principa”

Samo ravnopravni mogu razgovarati! U zatvorima nema razgovora. Jesmo li svi u zatvoru a jedino premijer izvan njega? Dialog je dokaz životnosti, stvaralaštva, prihvaćanja čovjeka, humanosti… U društvu gdje se može slobodno razgovarati o bilo kojoj temi ljudi su živi, a gdje se samo drže govori -ljudi su mrtvi. Jesmo li svi, osim Dečki iz Savske -mrtvi?

Prosvjednici ustraju u svojim zahtjevima već šest mjeseci i vrlo kulturno i po svim standardima civiliziranog ponašanja, su pozvali visoke državne dužnosnike na dijalog. Bez teških riječi. Bez provokacija. Oni se nisu odazvali. Ali, uporno su ih zvali… Oni se uporno nisu odazivali. stol 7Predsjednik Sabora Josip Leko se ispričao poslovnim obavezama, predsjednica putom za Bruxelles… Eto, svi su se barem potrudili pokazati da su uspješno socijalizirani (to je ono s početka “u dvije godine”) a premijer Zoran Milanović nije došao – iz principa. Vjerojatno iz istog razloga nije došao niti ministar branitelja čiju ostavku prosvjednici traže.

Istina… Da bi razgovor mogao biti iskren, sudionici moraju raspolagati jednakom društvenom moći. Naš premijer sve gleda s visine ko suri orao. Kao da je imperator a ne premijer! Ne želi komunicirati ne samo s predsjednicom, oporbom… Već ni s kim tko mu ne klima glavom! Tko bi pronašao ikakav izlaz iz ovog horora?!? Samo monolozi i pošalice tipa -obilazi ljude kojima je poplava uništila sve a on uspostavlja komunikaciju s unesrećenima konstatacijom “Pa da… I meni je pukla cijev u zidu!”

Nadam se da u SDP-u ima dovoljno pametnih ljudi s inicijativom i karakterom, koji shvaćaju da ih ovakav lider vodi u totalnu omraženost te da im (za sada) ne gine rehabilitacija duža od HDZ-ove nakon Sanadera.

Monolog vodi do monopola ne samo nad materijalnim dobrima nego i nad čovjekom. U grupacijama gdje je prisutan monolog nema zajedništva već monolitnost. Mi smo monolitni. U takvim se društvima teško može dogoditi čovjek. Razgovor čovjeka s čovjekom znak je poštovanja čovjeka prema čovjeku. I hrabrosti. Milanović nema niti jedno niti drugo. Tko je danas spreman s čovjekom iskreno razgovarati taj ga nanovo rađa, vraća ga u život. Milanović se želi prepucavat’. Da li je moguće da ljudi koji su stvarali Hrvatsku ne zaslužuju razgovor; dijalog s predsjednikom hrvatske vlade?