Alma Draganić-Brkić: Plakati je pederski a dame ne lupaju šakom o stol

Koliko je okrutnosti u naslovu? E vidite, od tu sve kreće. Tako se čaroban pupasti anđeo pretvori u gada a njegova ista takva frendica iz pješčanika u – žrtvu. Za Dragicu Vestić, Snježanu Matan, Anku Brkić je kasno. Gad (registrirani obiteljski nasilnik) ih je ubio.

Trećina gadova su recidivisti, po službenim statistikama, a po neslužbenim SVAKI. Kako se namnoži ubojstava žena, Opačićka na Dnevniku malo protrepće okicama i predloži novi zakon. I sve smo riješili. Opet se nakupi mrtvih žena… Opet -novi zakon.

Nitko svoj posao ne radi savjesno i odgovorno nego onako da se ne može reči kako ništa ne rade! Veliki problem je, kažu, izbjegavanje “obveze prijavljivanja nasilja”. Uglavnom to rade djelatnici Hitne pomoći. Čekajte… Vi to nas zajebavate???

Pa državne institucije i bešćutni aparatčici se iživljavaju na ženama (i djecom) žrtvama obiteljskog nasilja! Zakonitim birokratskim, odurnim formalističkim administrativno-pravnim metodama potiću nas na suicid, podvrgavaju dodatnom emotivnom, financijskom, psihičkom i ekonomskom zlostavljanju i osudi!!! Žena, koja je (za sad) preživjela gadovo nasilje i zatraži pomoć policije, tretira se isto kao gad.

Policija u optužnom prijedlogu gada proglašava prvooptuženim, a nju drugooptuženom zbog “nasilja u obitelji!” Oboje nakon intervencije privedu u postaju. Na prekršajnom oboje dobivaju jednaku kaznu. Iako je on zlostavljač, a ona njegova žrtva. Sustav (državnih službenika i institucija) nas dodatno viktimizira i cipelari.  Za taj rad dobiju malu ali sigurnu plaću pa nema šanse da netko postupi po savjesti. Taj dio mozga ne aktiviraju. Kao da su roboti.

Najviše financijske koristi od prijave zlostavljanja do donošenja presude za prijavljeno zlostavljanje ima pravosuđe, farmaceutska industrija… I obično je to višegodišnja saga. Ispitivanje sto puta. Pa od ročišta do ročišta pola godine… Pozivanje rodbine i susjeda da daju iskaz… Oni se neće zamjerati gadu. Znaju da je lud.

Postoji i jedna gnjusna, voajerska potreba većine ljudi da znaju detalje zločina! Cure iz Ženske sobe stalno dobivaju upite novinara imaju li žrtvu koja je voljna s njima podijeliti detalje svog traumatskog iskustva.Puno nam je lakše gledati nasilje sustava prema žrtvama nego pokušati suprotstaviti se!

Profil gada

Rado bi vam, ženskice moje pomogla no, istini na volju -ne postoji pravilo. Gad može doći iz bilo koje sfere života. Ali uglavnom… Nisko samopoštovanje, nesigurnost, agresivnost, sklonost ovisnostima. Gad odbija prihvatiti odgovornost i uvijek ima neko opravdanje. Gadovi su manipulatori vješti u skrivanju svoje patologije. Napadaju s početka vrijeđanjem i ponižavanjem, prijetnjama i grubostima, ispadima bijesa. Nakon kojeg u pravilu plaču. Provjeravaju, zabranjuju komunikaciju s prijateljima i roditeljima, ograničavaju kretanje… Sve s ciljem da postignu potpunu kontrolu nad žrtvom.

Ako se budite kraj takvog, krajnje vam je vrijeme da se naoružate i krenete na gađanje! Ako se budite kraj takvog, znajte da društvo od vas očekuje da ne gnjavite s prijavljivanjem a familiji ste dojadili sa žalopojkama.

Od žrtava se očekuje da -ostanu žrtve. Puno je lakše (i brže) štancati zakone nego mijenjati sustav. A naše stavovi i predrasude s njima. Sustav je odgovornost čitavog društva, a ne samo onih koji s njim imaju problem. Ljutnja je,  povlastica moćnih, zato je žene ne iskazuju često (pa kroz godine skuže koji korektori najefikasnije prekrivaju šljive)… Jer kada se ljutite, a nemate moć nešto promijeniti; ispadate smiješni. Osjećate se k’o idiot!

Ono što za sada i odmah svi možete učiniti

U procesu primarne socijalizacije djevojčice i dječaci uče pokazivati i skrivati različite emocije. Dječake uče skrivati tugu (“plakati je pederski”), a djevojčice ljutnju i bijes (“dame ne viču”). I jedno i drugo je nasilje.

Bilo bi super da počnete djecu učiti da svatko ima pravo svakog ostaviti. Pokažite vlastitim primjerom da rastavom roditelji ne prestaju biti otac i majka. Da nitko nema prava djetetu govoriti “mama ti je kurva” i “tata ti je smeće”. I najvažnije -nitko nema pravo oduzeti život nekom jer se ne može pomiriti s činjenicom da je nešto gotovo. Žene (a i muškarci) nisu ničije vlasništvo. Brak nije vlasnički list. Nije dovoljno samo donositi zakone, pričati o njima.

Kada priroda izazove traumu tisuća ljudi, svjedoci se lako solidariziraju s žrtvama… Procesi uklanjanja posljedica (na raznim razinama) teku nesmetano; ograničeni eventualno financijskim mogućnostima. Kad čovjek izazove traumu, svjedoci su ulovljeni u sukob između počinitelja i žrtve. 

Promatrači, svjedoci, pomagači, novinari ili bilo koji djelatnici institucija društva, ne mogu ostati neutralni u tom sukobu. Prisiljeni su prikloniti se jednoj od strana. Svi se poistovjete s jačom jer je to -lakše. Jednostavno; iz subjektivnih razloga.

Empatija sa žrtvom i sa nemoćnom osobom je psihološki naporna i subjektivno neugodna. Budi u ljudima frustraciju i moralne dileme te motivira na akciju kojom bi trebali riješiti problem… To nam donosi dodatni doživljaj naše osobne nemoći.

Frustraciju nitko ne voli

Gad od promatrača traži da ne čine ništa! On se obraća univerzalnoj želji da se ne vidi, ne čuje i ne kaže ništa zlo. Žrtva traži da s njom podijelimo bol, da joj pomognemo, da ne se ne zaboravi i da ne zaboravimo. Zajednica želi zaboraviti bolne stvari i taj nesvjesni motiv ometa proučavanje oštećenih nasiljem i oduzima snagu planovima pomoći. Kako bi izbjegao odgovornost za nasilništvo i zločine, gad čini sve da pospješi zaboravljanje, tajnost i šutnju.

Ako ne uspije zataškavanje, koje je “prva crta obrane” nasilnika (pala je niz stepenice, posjekla se dok je gulila krompir i to po sred lica), slijedi udar na vjerodostojnost žrtve koja nije ušutkana (kurva, vara me, naporna je, nervira…).

 Gad paradira dojmljivim rasponom argumenata i racionalizacija tipa: to se nikad nije dogodilo, žena laže, pretjeruje, sama to tražila, voli grublji seks… Društveno moćniji, što muškarci jesu u odnosu na nas, definiraju stvarnost pa tako najtraumatičniji doživljaji u životu žene (ili djeteta), ostaju društveno nepriznati događaji što žrtvu dodatno obezvrijeđuje.

Zato vas pitam -koje prijavljivanje??? Ma ženske, izvadite plinski pištolj i složite facu kao gad, garantiram vam da će pobjeći koliko ga noge nose. Pi**ice obične! I nakon dvadesetjednu godinu pamtim oči muškarca koji je zaustavio auto, u po bijela dana i na sred Kennedyjevog trga, da bi me spasio od cipelarenja bivšeg muža. Prijavljivala sam ga sto puta, ako ste se to pitali. Pa šta mislite -od kud bi znala?!?

Samo je jedan kutak svemira koji sigurno možete popraviti, a to ste vi sami.

Alma Draganić-Brkić