Alma Draganić-Brkić: Strah je jedino čega se trebate bojati

Možda je uistinu čovjeku najpotrebnije budnom sanjati, no postoji vrijeme za odlučnost. Za neke je to uvijek “sada”. Za mnoge “nikada”. Strah je najstarija emocija koja ne seže samo od djetinjstva nego od prapočetaka čovječanstva. Razvili smo ga kao sredstvo obrane od opasnosti. Ali malo smo ipak pretjerali!

Jer… Strah nije stvarnost! On je imaginacija. Zavaravanje koje onemogućava kvalitetniji život! Svatko tko mu se prepusti već je poražen. Strah je iluzija koja vodi u ropstvo, jer kad je čovjek obliven strahom -zarobljen je!  Ostaje bez šanse… Bez vizije…

Strah može toliko zaposjesti da se počnete bojati svega i svačega… Učiniti vas totalno bijednim! Kukavicom i nulom. Dobar primjer su političari (a naročito u Hrvatskoj) koji ne zauzimaju ni jedan jedini jasan stav. Okovani su strahom! Mogu se izgubiti privilegije a treba misliti na sebe i svoju obitelj…
Zato i živimo u zločinačkim diktaturama koje konstantno zemlju uništavaju i vode je u zaostalost. Nema ideja ni programa, koje bi na ovo žedno i željno hrvatsko tlo unijele razvoj i mobilizirale u ljudima nagone za boljim životom.

A kako strah ljude paralizira, znaju političari jako dobro! Pa nismo jednom čuli “Neće biti mirovina ako (ne) glasujete za ….“

Imati hrabrost
Imati hrabrosti znači puno toga, a svakako -zagovarati čovječnost, hodati uspravno, visoko nositi čelo… Govoriti otvoreno… Biti ponosan! Tu vrlinu čovjek može steći jedino -ako pobijedi strah.

Zašto je to baš takva agonija? Pa većini se ne mili pritisak koji stvara kritika i neodobravanje društva… I tako se dogodi da izaberu ostati neiskreni… Do kraja života! Neiskreni sami prema sebi… Ostaju na poslu koji rade potpuno bezvoljno, prisiljavaju se učiti sadržaje koji ih ne zanimaju… I trajno potiskuju svoje stvarne potrebe i talente! Naravno, da bi izbjegli suočavanja s istinom, energiju usmjeravaju u kompenzacijske odnose i aktivnosti a često i ovisnosti.  To znate što je u praksi! Cugeri, tabletomani i ostali đankiji, “čistunci”, besmisleni skakači ( i skakačice) iz kreveta u krevet…

Kada se počnete buditi –prvo postajete svjesni onoga što ste napravili pogrešno. Situacija i izbora u kojima ste radili protiv sebe. U kojima ste svoju dušu i uvjerenja pogazili. Tada skužite da je npr. brak (ili emocionalni odnos) lažan, ili da je posao u koji ste uložili cijelog sebe, izgrađen na potpuno pogrešnim osnovama… Skužite da ste satkani je od uvjetovane realnosti, pa se počinete  pitati tko ste.

Da bi ubrali svoj istinski identitet (i izgradili novi, autentičan na kvalitetnijim osnovama), morate biti spremni porušiti sve što je lažno u životu i što ne rezonira s vašom dobrom vibrom!!! Bez sumnje postoji „pravi“ i „krivi“ odabir.  No, tko se prepusti strahu -nema nikakvu vlast nad sobom, jer su njegove reakcije pod kontrolom neprijatelja (u našem slućaju političara) koji nas strahom zarobljavaju, vežu i postaju naši gospodari. Strah nosi (uvijek baš uvijek) nesigunost u mišljenju i djelovanju. Uništava borbenost i onesposobljava za napredovanje. Pod utjecajem straha gubi se odlučnost. Strah vodi k nesposobnosti, slabosti, besmislu i nedjelotvornosti. On vodi u katastrofalne odluke!

Izlazite van i gledate koji šal vam bolje pristaje… Odabirete čaroban kašmirski boje cikle a ne zeleni koji je bio druga opcija. Zaista se može dogoditi da sretnete poznanika koji će vam reći da on ima gotovo identičan i zbog toga će se u razgovoru s njom zadržati minutu duže. U toj minuti može se dogoditi sudar u kojem ćete oboje nastradati.

U tom scenariju kašmirski šal boje cikle je „krivi“ odabir. Ali, naravno, nemate sposobnost proricanja i taj se scenarij odigrava samo u vašoj glavi! Još je gore, ako imate snažnu imaginaciju koja vas (čim vam se u glavi odvrti takav katastrofičan film), ostavlje u paničnom strahu! Nakon toga pojavljuje se zbilja pravi problem – uvjerenje da takvim mislima i osjećajima zaista i privlačite takve događaje u život.

Svatko od nas ima svoj „pravi put“ i kako bi bio sretan i zadovoljan, treba ga pronaći i slijediti. Taj pravi put je vrsta životne misije… Nešto za čim vam (baš sam zabrijala pjesnički) dušačezne. Kada čovjek živi taj svoj pravi put, onda mu sve ide od ruke, život je lak i stvarnost mu kreće u susret zagrljajima. Što ako za svakog od nas postoji više pravih puteva? Meni je lakše jer svi moji putevi vode -na put. Nomadska sam duša. 

Neki od tih puteva sigurno su bolji od ostalih, što ne znači da je upravo taj „pravi“, a ostali su „krivi“. Bitan pomak  je kada shvatite da su „ispravno“ i „pogrešno“ subjektivne kategorije.

Kako smo došli do tu? 
Moral i odgovornost ne postoje u politici općenito. A u potpuno bolesnoj pohlepi i narcisoidnost političara u Hrvatskoj, beskrupunozno i okrutno se žonglira zakonima i sudbinama LJUDI.

Hrvatska je država, zbog imperativa nacionalnog pomirenja i nužnosti obrane, od samog početka invalidna država u kojoj se zbog neprovođenja zakona o lustraciji onemogućio protok i sazrijevanje lojalnih i zdravih političkih elita (bez obzira na ideološke orijentacije). To je pogodovalo širenju sociopatoloških pojava u državnom aparatu i karijerističkom uspjehu bivšeg recikliranog kadra koji poluinstinktivno odbacuje svaku pomisao na hrvatsku državu i dobrobit svih ljudi koji u njoj žive! Meni dosta.

Baš tada kada nam se čini da se sve oko nas ruši, stvari najčešće i dolaze na svoje mjesto! Zato je bez obzira na turbulencije koje nam se događaju, potrebno je prepustiti se procesu buđenja.  Nas samih. Naša je duša naš najpouzdaniji životni vodič! I ona znaodgovore. Zna načine i zna puteve, kojima će nas dovesti točno tamo gdje treba, i gdje smo oduvijek željeli biti, a oni su racionalnom umu često nedokučivi! Ako ustrajete u tom procesu, ako iskontrolirate ego i otvorite srce, pokazat će nam se put; za koji ćete odmah i bez imalo sumnje, znati da je ispravan.

Nedavno sam suočila, s imperativom da ponovo moram sama odrediti što je za moj život dobro.

A moja Hrvatska je moja ljubav ali i jedna zbilja i jako, jako tužna priča… Nije zemlja napretka. Solidarnosti… A što je najgore NITI PRAVEDNOSTI NI HUMANOSTI! Vrijednosti su izdane. Očekivanja iznevjerena. Ljudi su u strahu… I nemam s kime biti hrabra! A imam energiju ratnice.  Uvijek krećem naprijed! Pa kom’ drač a kom’ ruže.

Na odlasku sam u zemlju znatno nižeg BDP-a nego što je hrvatski ali gdje ljudi ne skidaju osmjeh s lica… Samo plešu i zajebavaju se! Parovi se ne vjenčaju a provode zajedno cijeli život – osobnim izborom ili egzistencijalnom nužnošću, provjeriti ću pa ću vam pisati… Sat ne nose! Interneta ima tek tu i tamo ali rijetko. Novac im nema nikakvu vrijednost, žive u ekvilibriju s prirodom. Neću vam reči ‘di je to jer ćete svi sa svojim strahovima navaliti.

Pa ću i od tamo morati bježati…