Alma Draganić-Brkić: Za probit se do WC-a u Saloonu morao si diskretno pošpricati suzavac

Osamdesete su doba pop-kulture, fanzina i stripa. Saloona, Zvečke, Prljavaca, Azre i Idola. I ‘Zločeste djece’, Poleta i Stojedinice. Ruby Tuesdayja u Saloonu. Starci su brinuli o svemu, kao što danas naša djeca očekuju od nas.

Piše: Alma Draganić – Brkić

MLADI žive od nade, a stari od uspomena. Na strasti pred kojima su nekad prestrašeno bježali i sjećanjima na divna iskušenja davno prošlih dana, kojima smo se odvažili prepustiti… E tako smo doznali da je jedini način prevladavanja iskušenja – da im se prepustimo!

Sve znam… Mladost nije boja kose nego stanje duha kažemo jedni drugima kada se sretnemo u gradu, teško prikrivajući šok onim što vidimo da je ostalo od one prkosne ludosti. Ali što si stariji, počinješ više cijeniti male stvari a i sve je više dokaza da na osjećaj blagostanja pojedinca više utječu socijalni kontakti, emocije i osobno zadovoljstvo nego prihodi. Po tome ćemo svi pamtiti 80-e; najbolje u svom životu.

Čak i generacije koje su starije ili mlađe, prema toj dekadi imaju romantizirajući odnos. Više nego ijedna druga dekada, 80-e su u kolektivnom imaginariju upamćene kao dekada obilježena pop-kulturom. Doba arkadije popa, fanzina i stripa. Saloona, Zvečke, Prljavaca, Azre i Idola. I “Zločeste djece”. Poleta i Stojedinice. Ruby Tuesdayja u Saloonu. Starci su brinuli o svemu. Kao što danas naša djeca očekuju od nas.

Većina ljudi u današnjoj Hrvatskoj, krizu doživljava kao manjak novca a bogatstvo poistovjećuje s uspjehom. U načelu to i nije krivo jer je novac donekle objektivno mjerilo vrijednosti našeg znanja, sposobnosti, ideja i rada. No psiholozi su odavno istražili i skužili (a mogla sam vam to reči i ja) odnos bogatstva i životnog zadovoljstva. Novac bitno utjeće na sreću samo kad ga ima premalo u odnosu na potrebe i životna očekivanja. No, kad su zadovoljene osnovne životne potrebe, korelacija prestaje.

Gradimo sve više zgrade a imamo sve niži prag tolerancije. Autoceste se šire a pogledi se sužavaju. Sve više znamo a sve lošije prosuđujemo. Raste broj stručnjaka al i nerješenih problema. Jedni pate od gladi, drugi se muče s debljinom. Pročišćavamo zrak a mediji nam zagađuju duh. U kompjuterima nam je sve više podataka a sve manje komuniciramo. Umnožili smo stvari koje posjedujemo a svemu smanjili vrijednost.

U ne tako davnoj prošlosti istraživači iz svijeta su proučavali naš model radničkih savjeta i samoupravljanja i u njima nalazili pobjedničkih rješenja! Rješenja koje povečavaju motivaciju nezainteresiranih šljakera i u stanju su pokrenuti gospodarstvo. I revolucionirati kapitalizam koji (pametni ljudi su to skužili odavno) težnjom prema rastu, ugrožava održivost života na planeti zemlji. Pogledajte današnje bure. Pogledajte poplave. Pogledajte melanome.

E, to su bile godine…

Moda se kopirala iz talijanskih časopisa, a originali su se kupovali isključivo u inozemstvu. Zagreb je bio prepun talentiranih mladih ljudi na svim područjima, poštovali su se profesori, odlazilo se u kazalište, ako je imao jedan – imali su svi. Mi cure; tada već “sisate, guzate, lomne u struku”, obrađivale smo traperice ala stone-wash u kućnoj radinosti. Kamenom za pete. Često bi im ležanjem u kadi tople vode, davale optimalnu formu… Jeans je bio bez elastina i odijevale smo ih po istom principu po kojem smo kasnijih godina zatvarale kofer s previše garderobe. Ležeći i uz asistenciju susjede koja je cijeli tjedan gunđala radi žulja na kažiprstu. O kvaliteti konca i šavova, tih naših veličanstvenih osamdesetih, uopće ne treba trošiti riječi. 
Knjige (a naročito leksikoni) bili su omotani u “Bravo”. Svi ročkasi su se slavili doma (a ne u igraonicama). Strip Alan Ford nam je bio nadahnuće. Išlo se na svirke, biljar kod Rođe -koji nije imao dva ista stolca a niti jedan stol na koji ne bi izderala najlonke… Čekali smo u gluho doba noći kraj radio prijemnika emisiju Zločeste djece i kasnije Sagu o pičekima… Klinci danas uopće ne razumiju pojam “hrabrosti”. Oni misle da je hrabrost maznut ključeve tatinog auta i pijan ga skršiti! Mi smo bili hrabri. Zločesta djeca su bila hrabra. A ne ovi naši anemični klinci. Što se svađaju i vole na društvenim mrežama.

Svakome je njegova mladost posebna… Ali mladost koju je, recimo, obilježio Novi val u muzici ipak je imala nešto posebno! Parni Valjak, Aerodrom, Prljavo kazalište, Azra…Idoli, Električni orgazam, Riblja čorba, Partibrejkersi… Dino Merlin, Divlje jagode, Crvena jabuka, Zabranjeno pušenje, Bijelo dugme, Plavi orkestar… Lačni Franc, Buldožer…Leb i sol… Nitko nije brinuo da li je hrana koju jedeš zdrava. Podatke za domaće zadaće smo tražili u knjigama a ne na internetu. (Bar su bili puzdani) Satima smo se igrali s komadom gumilastike a ne ispred kompjutera. Crtići su bili u 7 i 15. Vikende smo provodili na selu a ne u Avenue Mall-u i West Gate-u.

Današnji klinci preskaču mladost a mi nažalost brojimo gorke trenutke, bez neke nade u bolje.

“Loš utjecaj na mladež”

Saloon je bio ilustracija društvenog života i klime u Zagrebu. Kroz kultni zagrebački klub su prošle sve ljepotice i velika imena, od Zvone Bobana, braće Petrović, Ivaniševića, Prosinečkog, preko sestara Begović, Šerbedžije, Bitorajca i Filipovića, voditeljice Mirne Berend, novinara Denisa Latina, političara Sanadera, Kosorice i Bandića, pa sve do glazbenika među kojima su bili i Lisica, Mišo, Dino, Oliver, Cetinski, Đibo…Iako su Trut i Kiklop a kasnije Dino na ulazu u Saloon, već samom svojom reputacijom “čvrskih momaka” prevenirali problem pa do tučnjave nije dolazilo. O oružju je pričao samo Lazanski!

Osamdesete su Saloonu (!!!) donijele problem zbog odluke vlasti da zatvori sve klubove u Jugoslaviji zbog “lošeg utjecaja na mladež”. Vlasnici Saloona su iskoristili rupu u zakonu stvorili program koji je bio jedan uvjeta da klubovi nastave s radom. Pozornica je niknula preko noći, a otvorena je i kuhinja (klubovi su morali posluživati tople obroke).

Brojni rokeri poput Davora Gopca, Vještica i “danceri” poput Banfićke i grupe E.T. su u Saloonu održavali prve koncerte. Proboj turbofolka, pošasti pred kojom su poklekli mnogi hrvatski klubovi, Saloon je natjerao zatvoriti vrata.

Znaci koje ostavljamo iza sebe neće izbjeći sudbinu svega što je ljudsko: prolaznost i zaborav. Pa ipak, oni su potrebni, kao što je prirodno i potrebno da se mi ljudi jedan drugom otkrivamo. Ako nas ti kratki i nejasni znaci i ne spase od lutanja i iskušenja, oni nam mogu olakšati lutanja i iskušenja i pomoći bar time što će nas uveriti da ni u čemu što nam se dešava nismo sami… Ni prvi ni jedini.

U sjećanje na prekrasnih Saloonovih i mojih 15 godina. I samo njihovih 45.  Na prvu kumu Saloona –neponovljivu damu Anu Karić, Sergia, Glavana, Vrdoljaka, Dinu (jednog i drugog), Vladu Divljana. I Pukija. I sve koji su se stiskali kod gornjeg šanka a više ih nema. 

Današnji klinci! 

Aj’ bok. Dvojka! Ma, pojma vi nemate!!! Idoli su bili idoli. Do WC-a u Saloonu da se probiješ… Morao si diskretno pošpricat suzavac. Pričali smo i kad je muzika bila najglasnija. Nismo se dopisivali. Poštivali smo se. Bojali smo se. Znali smo za stid. Starci i profači su nam bili zakon.

Čuvajte se onoga koji živi u vama a koji često donosi brza rješenja! Pa se budite kao od udarca  i obliveni znojem ko da je od olova, propadate od sramote zbog sinoćnih lakomislenih odluka.

Solar, Atomix, Spice, Galaxy… Iznimno su opasne droge! Bilo je trovanja sa smrtnim ishodom!!! Ne vjerujte internetu jer to je medij na kojem ne postoji “odgovornost”. Oglasili bi mamu svoju samo da zarade.