Jednu stvar nikad neću dokučiti. U stvari neću previše njih, ali jedna me trenutno opsjeda, ne da mi mira, ne mogu spavati zbog nje, ne jedem, opet grizem nokte, a u svakom ćelavcu vidim Dejana Jovića.
PIŠE: Boris Traljić
Evo čak i pišem pokušavajući shvatiti: Jesu li svi ovi, takozvani desni, komentatori koji po raznoraznim medijima ne daju nikakve šanse Zoranu Milanoviću u pohodu na Pantovčak samo analitički insuficijentni, ili komentiraju po nečijem nalogu, odnosno po nekakvoj veleumnoj i, u konačnici, vrlo vjerojatno gubitničkoj strategiji?
I ne mislim pritom ni na komentatorske trolove, ni na društvenomrežni vox populi, jer prvi pišu s tuđim glavama, a drugi su, uglavnom, “vox” s emocijama. Nema se tu što dodati. Iako je u pitanju izuzetno moćan i zastrašujuće lako podložan manipulacijama virtualan svijet s, posljedično, ozbiljnim utjecajem na događaje u realnom svijetu – ja tom svijetu, jednostavno, ne pripadam.
Mislim, prije svega, na ugledne i čitane kolumniste i komentatore. Na primjer Milan Ivkošić nas u Večernjem listu uvjerava da “Svadljivac Milanović nije za Pantovčak – Kolinda bez konkurencije“. Ili Ivan Hristić, također u Večernjem listu, je siguran kako “Milanović dolazi kao spas Kolindi Grabar-Kitarović, a na kraju možda i Plenkoviću“. Hm, možda i Plenkoviću? Zanimljivo… Zanimljiva je i čvrsta konstatacija prof. dr. sc. Matka Marušića u Hrvatskom tjedniku kako: “… nema teorije da (Milanović pr. B.T.) pobijedi našu predivnu gospođu Predsjednicu.“
Hajdemo, prije svega, predstaviti četiri najrelevantnija kandidata…
Gospodin Crni Labud je uvjerljivo najutjecajniji predsjednički kandidat pa bih krenuo od njega. Prvi ga je predstavio HDZ-ov strateg i analitičar Robert Kopal neposredno nakon EU izbora. Javno je, televizijski javno točnije, okrivio njega opravdavajući sebe šefu zašto su dobili samo četiri mjesta u Europskom parlamentu, a on je Andreju (na Andrej su) govorio: “Pet je sigurnih, a ako se poklopi… blizu smo… evo izgovorit ću, bit će ih šest!”
Gospodin iza PhD naočala s dioptrijom plus četrdeset koji je predstavio našeg kandidata Labuda, sigurno zna što govori – koautor je knjige o modelima rudarenja podacima i analizi onog svijeta, baš onog kojem ne pripadam, svijeta društvenih mreža.
Vjerojatno je kandidat Labud na isti način i u isto vrijeme zavidao i Vuka Vukovića koji nas je u dugometražnim analizama na N1 televiziji samozadovoljno uvjeravao pet sigurnih, a šest izglednih HDZ europarlamentaraca. “I hold a PhD from the University of Oxford“, nadmenim stilom je trljao-brljao o analizi društvenih mreža i, post festum, nas uvjerio samo u vlastitu nesposobnost.
U čemu je problem s ovim uglednim piejčdi-ovcima? Jednostavno, nisu upoznali gospodina Labuda. Nisu sjeli s njim u realnom svijetu, popili kavu, upitali za zdravlje, ženu, djecu. Oni su zamislili da je dovoljno u vlastitim uredima na super moćnim kompjuterima i software-skim modelima gledati kako se Crni Labud predstavlja u virtualnom svijetu i na temelju toga izvlačiti zaključke. To je “jučer sam sjeo za Google Street View i provozao se Parizom“, logika.
Jer Crni Labud, jasno vam je, smo mi. Hrvatski birači. A gospoda mogu svoje PhD diplome iskoristiti umjesto troslojnog papira ako misle da će, na primjer, glasač HDZ-a, poglavito glasač koji je zaposlen preko stranačke iskaznice – ili bar neki član njegove obitelji – ikad ikome odati da je glasao za Suvereniste, Neovisne za Hrvatsku ili Marijanu Petir.
Takvog glasača treba gledati kao vozača koji prije raskrižja dobro pogleda oko sebe, provjeri sve retrovizore i ako slučajno ugleda drugi automobil, ma koliko daleko bio, samo stane sa strane. Još mu mahne “samo prođi prijatelju” rukom kroz prozor, jer nije siguran sjedi li u tom automobilu gospodin Stranačka Stega, gospodin Ipsos Puls, gospoda analitičari Kopal i Vuković, gospodin Moćni Analitički Software, ili sličan, nepoželjan neki. Pa ti onda rudari i analiziraj taj “samo prođi prijatelju” podatak.
Gospođa Kolinda Andrej Grabar-Plenković-Kitarović je, po utjecaju, druga kandidatkinja. Prije su to bile dvije osobe, ali, kako se predsjednički izbori približavaju, sve ih je teže analizirati odvojeno. I to je najveći problem ove kandidatkinje. Međutim, dok nisu postali “sijamski blizanci”, imali su vlastita obilježja…
Predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović je više puta jasno pokazala svjetonazor i stajališta. Bila je bliža SAD-u, Inicijativi tri mora, LNG terminalu – čitaj: u sukobu s plinovodom Sjeverni tok 2, Njemačko-Ruskim projektom pod egidom Europske unije. Također je izbacila Tita iz Pantovčaka i jasno, u brojnim prilikama, pokazala svoje demokršćanstvo. Sviđala se nekome njena stajališta ili ne – imala ih je i jasno iskomunicirala s javnošću.
A onda – to se nekako poklopilo s Vučićevim srbovanjem po Hrvatskoj na američki, pardon, na njen poziv – kao u scenariju nekog znanstvenofantastičnog holivudskog filma, netko joj je isisao dušu. Ostala je intelektualno inferiorna ljepuškasta ljuštura, koja se svima htjela dopasti, bez stajališta, bez svjetonazora. Ostala je ona kartonska Kolinda za turističke selfije, populistička Kolinda koja pjeva, čita dječje pričice, liže neku kuju, Miku ili Kiku, dramaturški zaneseno drži službeni govor u Kninu, prakticira jogu i privatne “Leti visoko i budi uvijek svoja, Sokolice moja” poruke kćeri javno objavljuje u svijetu kojem ne pripadam.
Andrej Plenković je prije sijamskog sjedinjenja bio potpuna suprotnost. Intelektualno je superioran i nije populist. Neće se on lizati s Kikom, ili Mikom, neće javno pjevati, a, poglavito, neće vlastitu obitelj približavati hrvatskom političkom polusvijetu. Problem s predsjednikom Vlade RH su njegov svjetonazor i stajališta. Odnosno, problem su za stranku koju vodi.
Nikad prije predsjednik HDZ-a nije bio tako izrazito lijevo-liberalnog svjetonazora. Andrej Plenković nije podržao niti jednu iole konzervativniju akciju. Iz svake takve se izvlačio diplomatski – povjerenstvima, interpretativnim izjavama ili Lovrom “poštenim” Kuščevićem koji je u skladu sa zakonom, a što drugo očekivati od njega, brojio potpise referendumskih inicijativa.
Danas više nema sumnje, HNS je predsjedniku HDZ-a svjetonazorski puno bliži koalicijski partner od populističkog, ali i konzervativnog, MOST-a. Kao i Bandićevi ex SDP tokeni. Sve su to vrlo slični, gotovo identični, makijavelistički mozgovi. Samo su im ciljevi različiti. Nama je bitan Plenkovićev – visoki položaj u birokratskim strukturama Europske unije.
Vrhunac Plenkovićevog makijavelizma, odnosno političkog pragmatizma s opravdanom sumnjom na popuštanje Bruxellesu je mlaka reakcija na izjavu Milorada Pupovca (pozitivno diskriminiranog saborskog zastupnika iz redova srpske etničke manjine i koalicijskog partnera HDZ-a). U intervjuu za Radio Sarajevo Pupovac je Republiku Hrvatsku proglasio “faktorom nestabilnosti na prostorima bivše Jugoslavije“, prozvao za “rehabilitaciju ustaškog pokreta” uz dodatna vrijeđanja Katoličke crkve, vlastite države i vlade koju koalicijski podržava.
Na to je bio moguć samo jedan odgovor – prekid koalicijske suradnje, koji se trebao objaviti i prije nego što je gospodin Pupovac završio intervju/blaćenje. Nikakvi razgovori, pregovori, isprike ili ostavke… ukratko ništa osim raskida odnosa s Pupovcem i s njegovom strankom nije smjela biti opcija. Ali Andrej “suho zlato” Plenković će vjerojatno odigrati nekakav diplomatski ping-pong, nakon čega će nam kao maloj dječici pojasniti i naglasiti koliko je to što je smislio dobro i bitno za Hrvatsku.
U trenutnom sijamskom sjedinjenu teško je predvidjeti kojim će smjerom kampanja gospođe Kolinde Andrej Grabar-Plenković-Kitarović. Jedno je sigurno, nikad dosad u Hrvatskoj u ovolikoj mjeri nije angažiran svijet kojem ne pripadam za potrebe jedne političke stranke. HDZ-a naravno. Jesu li zbog toga kolumnisti i komentatori iz uvoda prerano analitički ejakulirali?
Ne znam. Ali znam da je svu snagu medijskog i virtualnog polusvijeta na svojim leđima osjetio kandidat Miroslav Škoro. Jednostavno je nevjerojatno, moram ovo naglasiti – nevjerojatno je s kojom silinom su na vrhunski inteligentnog, duhovitog, obrazovanog, popularnog i poslovno uspješnog čovjeka navalili s lijeva i desna, odozgo i odozdo.
“A, tu smo“, sad shvaćate, “Traljić je Škorin čovjek, he, he…” Nisam. Ali ako u kampanji ne izleti nekakvo njegovo prljavo rublje, nekakav lopovluk, utaja, prevara, nedolično ponašanje, ili nešto slično, ima moj glas. Bjanko. Iako mi je jasno da nema šanse protiv ovakve, u hrvatskoj povijesti neviđene, medijske harange na jednog predsjedničkog kandidata, odnosno kandidata još uvijek u najavi.
“Nisam, priznajem, ni ja dok me prije nekog vremena nije prijatelj upozorio odakle je i kako se zove supruga Miroslava Škore i majka njegove djece“, ustvrdio je nedavno najveći fašist među “antifašistima”, profesionalni brojač krvnih zrnaca i moralno dno hrvatskog novinarstva Ante Tomić u jednom od, već se skupilo, četiri-pet članaka o Škori.
Mogao bih napisati knjigu o dosadašnjim napadima na ovog kandidata, ali spomenut ću nešto što me, evo priznajem, osobno najviše pogađa – napadanje s desna, poglavito napadanje s nekih portala kojima sam poklonio stotine komentara, analiza, kolumni i članaka, a koji se sve jasnije profiliraju kao Plenković-Kopalova content platforma za onaj svijet kojem ne pripadam. Na tim portalima osim napada nećete, na primjer, naći ni informaciju da je Škoro u Bujici najavio mogućnost ukidanja SDSS-a ako se za to stvore zakonski uvjeti. Sapienti sat!
Dok Miroslav Škoro nastavlja gurati svoju priču, ali i ostavlja percepcijski jak i negativan “što mi je ovo trebalo” dojam i dok je izgledan oštri kampanjski sukob do istrebljenja na desnom spektru (Jer tko će u HDZ-u poslušati poziv na usmjeravanje kampanje na pravog protivnika, poziv čovjeka koji je u nemilosti Plenkovića, čovjeka koji čvrsto na zemlji – Davora Ive Stiera?) u svemu uživa kandidat Zoran “Besni” Milanović.
Kandidat je to o kome sam pisao serije kolumni, predsjednik najnesposobnije hrvatske vlade, lijenčina, neradnik… ma nema ništa pozitivno što bih, ili što jesam, o ovom gospodinu napisao u kontekstu četverogodišnjeg obavljanja, za državu bitnih, izvršnih poslova. Ali…
Ali riječ je o kandidatu natprosječne inteligencije, kandidatu s daleko najvećim skrotumom, kandidatu s uličnim fakultetom, rođenom fajteru i lideru, kandidatu koji napada i vrijeđa verbalno i pri tom uvijek izgleda kao da je na granici fizičkog napada. Riječ je o kandidatu koji je uveo hrvatske zastave na SDP-ove skupove i koji je pomogao Ivi Josipoviću da ostane u egalu s Predsjednicom na prošlim izborima.
Kandidat je to koji je Bosnu i Hercegovinu nazvao “big shit“, a Srbiju “šaka jada“. Koji je izjavio da mu djed bio ustaša, a unatoč toj i tim izjavama, najveća će većina hrvatskih Srba glasati za njega. Kandidat koji je majku Andreja Plenkovića nazvao “vojna lekarka” i onda sve ove izjave ponovio nekidan u HRT-ovoj emisiji Nedjeljom u dva i ustvrdio kako iza svega izgovorenog stoji.
Nadodao je u emisiji i da je Plenković “fejker i šoto bandijera“, da “Plenković nema veze s HDZ-om” pa mu i zaprijetio “znam ga godinama i znam što je govorio, bolje mu je da šutim“, priznaje da “govori profanim jezikom, ali se bar nikad nije išao potući u Saboru“, da je “puno finiji od te ekipe“. Iako je jasno kako će mu Plenković u kampanji biti u fokusu, spomenuo je i da se Kolinda Grabar-Kitarović “bavila plakatima u NATO-u“, da je njeno ponašanje u vrijeme izbjegličke krize bilo “bijedno” i “ima elemente izdaje“.
“Besni” je definitivno na svom terenu. Po svemu sudeći o Škoru i Kolindu će se samo očešati, a u kampanji će udarati po Plenkoviću i, vjerojatno, s najvećim brojem glasova ući u drugi krug gdje će dočekati iscrpljenog pobjednika iz bitke na desnom biračkom spektru.
Zoran Milanović, bitno je, najbolje zna gospodina Crnog Labuda. On, za razliku od ostalih kandidata, s njim u realnom svijetu, popije kavu i upita ga za zdravlje, ženu, djecu. Nadalje, treba uočiti da od navedenih kandidata on jedini nema krizu identiteta. Jedini nema potrebu objašnjavati je li ili nije iz partizanske obitelji, je li mu ili nije supruga Srpkinja i slično. A kolika mu je baza najbolje pokazuje skok anketnog rejtinga SDP-a nakon njegove kandidature. Mislite da je to zbog Davora Bernardića?
Ukratko, samo politički analfabeta može podcijeniti izglede Zorana Milanovića za Pantovčak. Strategija, gospodo Kopal i Plenković, (ispričavam se ovima bačenima u vatru kao voditeljima kampanje kojima nisam upamtio imena) u kojoj po virtualnom svijetu podcjenjujete glavnog protivnika, je gubitnička.
Podcjenjivanje protivnika je majka svih izgubljenih bitaka. Da ste nekad u životu držali pušku gospodine Plenkoviću, znali biste o čemu govorim.
