Padom Berlinskoga zida te raspadom SSSR-a svijet je okrenuo novu, optimističniju stranicu u svome bivanju. Međutim, kako nas uči povijest, a često i nešto što nazivamo karmom, niti jedno djelo ne prolazi bez svoje posljedice, bilo ona dobra ili loša.
PIŠE: Andrija Ivanković, prof
Hladni nam je rat ostavio brojne negativne posljedice. Nije mala tajna da je za vrijeme trajanja Hladnog rate te neposredno poslije njega detonirano preko 2000 nuklearnih i hidrogenskih bombi raznih jačina u istraživačke svrhe kao i u zastrašivačke svrhe svoga protivnika.
Preko polovice toga broja zasluga je SAD-a dok SSSR drži čvrsto drugo mjesto s preko 700 nuklearnih detonacija. Bilo je tu i brojnih ratova i kriza koji su odnijeli nebrojene ljudske živote.
I dok netko može argumentirati da su sva ta hladnoratovska događanja bila nužna i da su svakako bolja od Trećeg svjetskog rata, ipak, rat je rat kako god „malen“ i „kratak“ bio. Ljudski životi, sudbine, materijalni resursi zauvijek su izgubljeni. Tehnološki je napredak kroz vojnu tehnologiju bio je značajan te je eventualno bio pozitivan učinak cjelokupnoga nadmetanja, ali on nije presudan jer vojna industrija, kao nasljeđe Hladnog rata, danas služi gotovo isključivo samoj sebi.
Ono što je svakome od nas danas ostavljeno u opipljivo nasljeđe od vremena Hladnog rata jesu brojni počinjeni kao i vrebajući ekocidi. Kao najstrašniji od njih već su spomenute nuklearne detonacije koje u određenoj mjeri zasigurno utječu i na današnje klimatske promjene. Naravno, tu je i Černobilska nuklearna katastrofa kao i „ubojstvo“ četvrtoga po veličini svjetskog jezera – Aralskog.
Međutim, sve su to strahote na koje nikako ili vrlo malo danas možemo utjecati. Postoji pak niz problema nad kojim još uvijek možemo uspostaviti kontrolu i sanirati štetu. Odnosi se ovo prije svega na, u prošlosti, neadekvatno odlaganje nuklearnog otpada kao i na zbrinjavanje starih, isluženih nuklearnih podmornica naročito onih koje su havarijom ili namjerno završile na morskom dnu s rektorima punih nuklearnog goriva. Priča je ovo o jednoj takvoj zaboravljenoj, ali prijetećoj ekološkoj bombi. Priča je ovo o sovjetskoj nuklearnoj podmornici K-27.
Zamišljena kao dio nuklearne trijade, nuklearna je podmornica naoružana nuklearnim interkontinentalnim balističkim projektilima bila kruna razvoja tehnologije čija je jedina funkcija bila okončati svijet. Takve nemani mogla je loviti samo druga nuklearna podmornica. No svaki je početak težak, a to dobro zna SAD koji je u tom razvoju i nadmetanju s SSSR-om izgubio dvije podmornice (USS Tresher i USS Scorpion) dok je SSSR izgubio čak pet (K-27, K-8, K-219, K-278, K-429).
Sovjeti su naročito imali problema jer su cijelo vrijeme morali stizati Amerikance po broju i tehnološkom razvoju podmornica. To je često rezultiralo da su nedovoljno ispitana, čak i nedovršena plovila s neobučenom posadom otpremana na more samo da budu prisutna za odmazdu kao i za odvraćanje protivnika. Bilo je i eksperimentalnih plovila, a kao takva je konstruirana i K-27. Vanjskim izgledom bila je potpuno identična Novembar klasi plovila, međutim ono što ju je razlikovalo od svojih „sestara“ bio je pogon.
Naime, bila je pogonjena eksperimentalnim VT-1 nuklearnim reaktorima hlađenim ne vodom već tekućim metalom u kombinaciji bizmut-olovo. Ovakav reaktor ima brojne prednosti u odnosu na konvencionalnu reaktor. Zauzima puno manje prostora te je neusporedivo brže isporučivao svoju snagu. To je omogućavalo podmornici da bude manevarski vrlo sposobna i brza. Mana je bila da ta tehnologija nije bila dovoljno razvijena i ispitana, a pokazalo se i da je bila vrlo zahtjevna za održavanje, pa u konačnici i opasna.
Gradnja podmornice K-27 započela je davne 1958. godine da bi bila završena 1963. Zamišljena više kao eksperimentalna nego stvarna napadačka podmornica odradila je samo tri misije. U jednoj od njih postala je prva sovjetska podmornica koje je ostala pod vodom dulje od 50 dana. Iako je od samih početaka razina radijacije koju su ispuštali reaktori bila povišena, tek (već) je na trećem putovanju problem postao očit. Tako je 1968. godine podmornica K-27 poslana na 70 dnevnu misiju patroliranja i traganja za američkim brodovljem po Atlantiku. Ispočetka je sve bilo u redu, no trećega dana putovanja dogodio se incident. Snaga reaktora naglo je i neobjašnjivo opala te je započelo curenje radioaktivne pare.
Iako je curenje relativno brzo otkriveno, za devetero članova posada već je bilo prekasno dok je ostatak posade također dobio povišenu dozu zračenja. Nakon što su uspjeli situaciju staviti pod kontrolu, podmornica je izronila te je kapetan dobio naredbe da ugasi motore i čeka pomoć. Međutim, devetero je već bilo na samrti, a svaka minuta više na brodu značila je i veću dozu za ostatak posade. Prkoseći naredbama samog zapovjedništva sovjetske mornarice, kapetan Pavel Leonov okrenuo je podmornicu i zaputio se kući, u podmorničarsku bazu Gremikha na poluotoku Koli.
Neposluh kapetana vrlo je vjerojatno spasio živote posade. Trebalo im je čak pet sati da stignu u sigurnost baze, a sam doček im je bio vrlo hladan – kompletna ekipa baze i zapovjedništva koja je trebala dočekati podmornicu pobjegla je s doka jer su po ulasku podmornice svi alarmi za radijaciju u bazi svirali svoju mrtvačku pjesmu. K-27 je od tada permanentno usidrena, međutim i dalje je bila aktivna. Sovjeti su je koristili sve do 1973. za razne pokuse, a pokušavani su čak i popravci te se razmatrala i zamjena reaktora konvencionalnim nuklearnim reaktorima.
Ipak, ovaj arhaični dizajn pregazilo je vrijeme te je konačno odlučeno da se podmornica umirovi i rastavi. Bilo je to 1979. godine kada je podmornica bila već toliko ozračena da je bila preopasna za rastavljanje. Sovjeti su je jednostavno odvukli u Karsko more te potopili na svega 33 metra dubine.
Međutim i to se pokazalo kao izazov. Podmornica je najprije udarila u dno prednjim djelom te je stražnji dio ostao stršati iznad površine. Tek kada ju je udario remorker i probio joj balastni tank, podmornica je potonula. Mjere zaštite za prevenciju curenja radioaktivnih čestica bile su minimalne – u odjeljak reaktora jednostavno je upumpana smjesa betona i asfalta i kao takva bila je namijenjena da služi svrsi 50 godina. Kao što se može iščitati, sanacija K-27 izvedena je vrlo nemarno i traljavo.
Valja napomenuti i da postoji međunarodni sporazum koji nalaže da se sva plovila na nuklearni pogon mogu potapati samo na oceanima gdje je dubina veća od 3000 metara, svakako ne 33 metra. Samo potapanje izvršeno je 1981. stoga rok od 50 godina ističe 2031. Sat ubrzano otkucava kako za K-27 tako i za njenu sestru koja je potonula 2003. dok je bila prevožena na rastavljanje. Radi se o podmornici K-159 koja leži na plitkih 238 metara te također ima dva nuklearna reaktora, doduše konvencionalna.
K-117 “Brjansk”
Također je prisutna i olupina podmornice K-278 potonule 1989. godine sa dva nuklearna reaktora te dva nuklearna projektila, ali na ipak nešto veću dubinu od 1600 metara. Uz ove tri podmornice arktičke vode kriju još 19 brodova nakrcanih nuklearnim otpadom, čak 14 reaktora s drugih umirovljenih brodova i podmornica kao i enormnu brojku od 17.000 kontejnera nuklearnog otpada.
Danas pak, najveću opasnost predstavljaju dvije spomenute podmornice kao i 14 drugih reaktora. Iako su istraživanja na K-27 provedena 2012. godine te je utvrđeno minimalno povećanje radijacije te da je trup još u solidnom stanju, teško se oteti dojmu da je ipak pitanje trenutka kada će more prodrijeti u olupinu. Realna je mogućnost da tada dođe do lančane reakcije te spontane nuklearne eksplozije. Crn je to scenarij kojega su naročito svjesne ekološke grupacije na čelu s Norvežanima dok i Rusi pomalo počinju uviđati svoju odgovornost za to „smeće“. Isto tako arktičke vode postaju sve veći mamac za naftne kompanije i njihova istraživanja kao što i manja količina leda utječe na sve veću prohodnost i komercijalnu isplativost tih voda.
Ono što ulijeva nadu svakako su planovi da se podmornice i reaktori podignu s dna. Italija je već završila specijalni brod za ovakve zadatke izvlačenja objekata s morskog dna, ali još uvijek nije dostavljen ruskom naručitelju. Riječ je o brodu Itarus koji je sposoban za izvlačenje tako teških objekata kao što su podmornice. Ipak, u interesu je svima da se podmornice izvuku što prije dok su još strukturalno solidne jer s godinama će definitivno još više propadati.
Tijekom svoga aktivnog života za vrijeme Hladnog rata, K-27 odnijela je 9 života te nepotrebno skratila i otežala život njih nekoliko desetaka. Ova hladnoratovska tajna skrivana je sve do 90-ih godina iako ni danas obitelji umrlih nisu obeštećene kao što niti preživjeli ne znaju koliku su zapravo dozu zračenja primili.
Danas ova olupina još uvijek predstavlja veliku i realnu opasnost te je s pravom nazivaju ekobombom. Iako je K-27 bila pionir u naprednoj tehnologiji koja je nakraju iskorištena u bolje znanoj Alfa klasi podmornica, njezino nasljeđe potpuno je crno, maglovito i nadasve opasno.
Ako se ovi hladnoratovski kosturi ne saniraju ponovo će deblji kraj izvući čitavi ekosistemi pa na kraju i mi, nedužni ljudi na vlastitu sramotu i karmu.
