Je li tzv. Škorin politički kišobran za sve pripadajuće političke grupe, inicijative, stranke i najširi spektar ideja, karakterističan za svaki pokret, moguće utemeljiti na razumu, koji je Škoro istaknuo kao temeljnu vrijednost svoje politike, energično ustrajavajući na potpuno pogrešnoj sintagmi – razum umjesto ideologije?
Upravo će odgovor na ovo pitanje biti ključan za ozbiljno vrednovanje Miroslava Škore političara, no, uz to, teško će mu biti izbjeći i opće vrednovanje njegove društvene vrijednosti upravo na tom pitanju, ponajprije zato što on nije u politiku ušao kao neprofilirana javna osobnost, koja svoju afirmaciju traži preko političkih pozornica. Sasvim suprotno.
Škoro je, kao možda nitko prije njega, u političke procese unio vrlo veliku društvenu prepoznatljivost i javni ugled pa je nemoguće izbjeći povratni utjecaj njegovih političkih poruka i aktivnosti na tu stečevinu, jednako kako mu je ta stečevina bila sasvim prirodna pogodnost za fokusiranje javnosti na njegove političke poruke. Svaka pogodnost ima i drugu, onu povratnu, nepogodnu potencijalnu reakciju, pa je utoliko ulazak čovjeka s jednoga područja javne prepoznatljivosti u drugo, vrlo hrabar postupak.
Može biti i izraz puno toga drugoga, no sve drugo bi bilo neodgovorno navoditi kao motiv ili razlog takvog postupka i rizika, jer Škorina javna prepoznatljivost isključuje šarlatanstvo, avanturizam, neodgovornost prema samome sebi i svome javnom statusu ili nedostatak znanja za opstanak u društvenim odnosima. Dakle, može li?
Može, no racionalnih pretpostavki za spajanje svih žica rebara kišobrana u vrhu, u jednoj točki nema za sada. Ima u dva slučaja doduše.
Prvi je to da sve te političke inicijative i stranke, njihovi liderčići i lideri tu zajedničku točku isključivo vide kao ulazak u profesionalnu politiku i ostvarivanje egzistencijalnih i socijalnih benefita. Sve političke inicijative imaju smisla jedino, ako im je cilj osvajanje vlasti ili bar udjela u vlasti. Zbog toga se osnivaju i zbog toga postoje političke organizacije, inače su u svakom drugom slučaju besmislene.
Međutim, načini postizanja toga cilja određuju političare, čine najbitniji profilni element njihovih politika i po tim načinima se razlikuju dobre od loših politika, dobri od loših političara. Upravo Škorin kišobran se najavljuje kao bitno drugačiji od postojećih politika za koje nije teško više nikome reći da ne valjaju ili bar prema njima izraziti razumnu, ali i emotivnu rezervu.
Taj bi kišobran treba figurativno rečeno pokriti hrvatski narod i zaštititi ga od kiše baš zbog iskazane različitosti, baš zbog najave da će kišobran izgraditi i držati ljudi i stranke, kojima nije primarni interes i motiv dograbiti se osobnih benefita i koji će sve učiniti da kroz njihove politike i djela zrcali većina hrvatskih ljudi.
Valja ovdje naglasiti da upravo Škoro inzistira na tome da je jedini kriterij za vrednovanje uspješnosti politike i političara to, koliko izvorno uspješno osmišljava, definira, promovira i ostvaruje ciljeve hrvatskog naroda. To bi svakome u Hrvatskoj morao biti ključni kriterij za vrednovanje politika i političara, a ne postojeći model vrednovanja, koliko tko opstaje na vlasti i s kakvim utjecajima, bez obzira na način na koji to uspijeva.
Upravo i zbog takvoga javnoga zalaganja Škoro je, čak i usprkos tome što nije ni iz bliza jasno i javno promovirao programska i operativna polazišta, te načine ostvarivanja ciljeva, dobio veliku potporu na predsjedničkim izborima.
Zato je očekivati nastavak zagovaranja takvoga načela, i s obzirom na karakter parlamentarnih izbora, precizan razvoj programsko-političkih stavova, jasnoću i prepoznatljivost poruka i političke ponude izbornom tijelu.
Na čemu se dakle za sada zasniva taj kišobran, od čega su i koje su njegove žice i mogu li ljudi koje Škoro poziva pod kišobran nudeći im zaštitu od nevremena biti razumno uvjereni da je to dobro uporište?
Za sada su žice toga kišobrana MOST, Suverenisti, Blok za Hrvatsku, te strančice i liste kao Zeleni, Bura, uz snažnu aktivističku alternativu kršćanskih i nacionalnih aktivistkinja i aktivista uz Suvereniste.
Pitanje koje se nameće na prvom mjestu svima njima, a pogotovo Škori je – kako osmišljenim i uređenim sustavom redefinirati današnju hrvatsku državu, kako legitimirati zakonodavni dom i donositelja zakona i uistinu dovesti zakonodavca u stanje neraskidive i nesumnjive veze s narodom?
Kišobran, koji se nudi, polazi od vlasti i zagovora hrvatskog naroda, a uporište je razumno dokazivanje te organske veze.
Iz toga, ako ćemo stvarno zagovarati razum kao polazište proizilaze baš sve druge smjernice, namjere, ideje, programi i ukupno – ponude.
MOST je kao autor inicijative Narod odlučuje tvrdo na regionalnom federalističkom konceptu legitimizacije zakonodavca, a upravo to je temeljno načelo prepoznatljivosti svake politike. Zato što je izborni legitimitet ta organska veza i okvir koji jasno pokazuje je li jedna politika narodna ili nije?
Taj federalistički koncept počiva i na etničkoj federalizaciji, jer priznaje i potvrđuje nacionalne manjine kao posebne i zaštićene političke subjekte u sastavu zakonodavca, a namjera da se zastupnicima tih manjina uskrati pravo na odlučivanje o vladi i proračunu je obična i to vrlo opasna floskula, koja uvodeći dvije razine vrijednosti mandata u biti potiče institucionalni kaos i vodi ravno usložnjavanju i onako izrazito netransparentne države, u kojoj se ni najveći umovi više ne mogu snaći, pa ni biti funkcionalni i uspješni.
Ne treba ni naglašavati što sa suverenističkog hrvatskog stajališta znači legalizacija drugih etničkih politika u hrvatskoj nacionalnoj državi i kolika je to suprotnost, a upravo tu legalizaciju i faktičnost potvrđuje inicijativa Narod odlučuje, pri čemu je zahtjev za smanjivanjem ovlasti zastupnika nacionalnih manjina samo maska. Ključna javna deklaracija MOST-a je, uz narod i nacionalne interese, upravo transparentnost.
Ta inicijativa pokazuje da oni, ili ne znaju politički sadržaj pojma narod i model institucionalizacije toga pojma, da ne razumije sadržaj i pogotovo načine definicije pojma nacionalni interesi, te da nemaju pojma o transparentnosti kao političko-komunikacijskom terminu, jer očito polaze od toga da je problem transparentnosti isključivo stvar osobnog poštenja, odgovornosti i morala, a ne uređenog sustava institucionalnih nadležnosti i odnosa. Ili sve to znaju, što je prateći njihov kadrovski sastav i rad teško povjerovati, pa namjerno lažu. U ovo drugo ne vjerujem, ali posljedice su po društvo posve iste.
Takva politika počiva na stavu da sve nevaljalosti nastaju zbog osobne zločestoće i nevaljalosti ljudi, da je sustav dobar, samo treba promjeniti ljude, što neodoljivo potsjeća na ispraznice i ortodoksiju zagovornika i apologeta komunističke utopije. Iz toga nastaje jedna jedina politika – ja sam, mi smo dobri, ovi ne valjaju. Izaberite nas i naše pajdaše, sve ćemo rješiti. To je esencijalno polazište današnjih tzv.antifašista u Hrvatskoj, usprkos drugačijega predznaka.
Takav stav i takve političke zamisli padaju na elementarnom znanju, to je izraz nerazuma, a ne zagovaranja razuma.
Navedena politička polazišta su u potpunoj suprotnosti sa sadržajem pojma – suverenost. Dakle, nužno su u suprotnosti i sa Suverenistima.
Da ne bi bilo zabune oko pojma suverenost i suverenist, koji mnogi zbog njegove naravi pripisuju Milanoviću, moram naglasiti da osobni autoritet, liderska narav i čvrstoća pri donošenju odluka jednoga političara, mogu biti izrazito nesuverenistički, te da se pojam i politike suverenista u nacionalnoj državi isključivo moraju odnositi na odlučivanje i donošenje odluka sukladno potvrđenoj volji i izbornom legitimitetu naroda.
Bez te izborne komponente ne može se govoriti o suverenitetu da ne znam što uradi neki političar. Tuđman je bio suverenist, jer je imao plebiscitarnu potporu hrvatskog naroda za svoje političke vizije i tek onda je donosio takve odluke.
MOST-ov izborni projekt u startu isključuje suverenitet. Govorim o hrvatskom nacionalnom suverenitetu, jer umjesto integralnog političkog hrvatstva u zakonodavnu poziciju dovodi regionalne i manjinske etničke komponente s obespravljenjem više od tri milijuna pripadnika hrvatskog političkog naroda izvan zemlje. Govorim o inicijativi Narod odlučuje, koju je javno prihvatio i Škoro u svojim intervjuima ističući prepoznatljive dijelove te inicijative, jer je MOST tjekom predsjedničke kampanje paralelnim aktivnostima u Saboru javno priznao da je ta inicijativa izvorno njihova, bez obzira što ju je promovirala Željka Markić.
Pitanje je za Škoru i kreatore platforme tzv.kišobrana – kako onda misle i na čemu objediniti u funkcionalnu cjelinu takve suprotnosti, kakva je MOST-ova federalistička platforma i integralistička platforma Suverenista?
To na razumskoj osnovi nikako nije moguće, a upravo to je temeljno pitanje svih državno-političkih pitanja danas u Hrvatskoj.
Ako se, ili jedni, ili drugni odreknu svojih temeljnih stajališta, onda ni jedni ni drugi nisu to za što se predstavljaju.
S obzirom da Škoro inzistira na razumskom uporištu svoje politike tzv.kišobrana, očekivati je da on iziđe s pokušajem sinteze te dvije programske i političke suprotnosti.
To ne vidimo za sada.
S druge strane, ako se nekim čudom pronađe čarobna formula za zajedničku točku tih ključnih nosivih žica kišobrana, postavlja se pitanje kako bi to funkcioniralo na vlasti?
Razum govori – nikako.
U slučaju takve vlasti imali bi posve istu integrativnu, vrjednosnu, pa ako baš hoćemo i moralnu strukturu vlasti kakvu imamo i danas, samo s drugim licima. Na toj točki, u takvim okolnostima hrvatski narod nije u situaciji racionalnog rasuđivanja o politikama, političarima i vrijednostima, već je u poziciji navijača, koji vjeruje, a ne može znati, pa je to parareligijska pozicija, a ne isključivo razumska. Čak je izrazito antagonizirana razumu za razliku od vjere.
Pitanje je dakle – kako je moguće zagovarati razum kao temeljni profil svoga političkog programa, a istodobno očekivati da se s isključivo navijačkih pozicija, odričući se razuma, narod većinski, ili u bilo kojem obimu, svrsta iza takvih poziva i takvoga kišobrana?
To je nemoguće.
Kad i ako slijedimo razum na čitavome nizu iznimnih, temeljnih nacionalnih pitanja, kao što su temeljne vrednote državno-političkog i društvenog poretka, recimo izbor između kršćanstva ili antifašizma danas, na pitanju osiguranja nacionalnog suvereniteta Hrvata u BiH ili na pitanjima povijesnog identiteta hrvatskog naroda, kao što su Križni put ili Jasenovac, gdje se najvažniji predstavnici navodnih nosivih rebara Škorinog kišobrana razlikuju do isključivosti, cijela priča zamišljena na ovaj način poprima nevjerojatno čudnu dimenziju, nužno izaziva nevjericu i postaje sklizak teren ozbiljne kompromitacije nekoliko potencijalno dobrih političkih namjera, kao što su Suverenisti, ili stečevina koje nosi jednim dijelom Hasanbegović, a pogotovo Miroslav Škoro sa stečenim ulogom, koji je unio u politiku.
Bit će zanimljivo vidjeti razvoj događaja, pri čemu prije svega valja obratiti pozornost na osobni politički integritet protagonista uspoređujući njihovo javno deklariranje i stvarne postupke racionalnim promatranjem i bez strasti.
Marko Ljubić/Foto:pxll
