Mnogima je, pa i meni, bila enigma njegovo ponašanje u već opjevanom sučeljevanju 11 predsjedničkih kandidata, no svima koji Škoru bolje poznaju, ili koji su ga poznavali, to je bilo sve, samo ne iznenađenje.
Projekt Škoro je iznimno dugo pripreman i jako pažljivo osmišljen projekt. Škoro je idealna osoba, savršen profil, detaljno analiziran s do u tančine predvidivim reakcijama.
Gledajući Škorino javno djelovanje već od noći proglašenja rezultata prvoga kruga predsjedničkih izbora, a u kontekstu ozbiljnijih analiza ključnih procesa i političkih pravaca praktično od obnove hrvatske države do danas, pogotovo Škorino djelovanje s pokretom za parlamentarne izbore, više su nego uočljive zakonitosti i predvidivosti već provjerenih recepata u Hrvatskoj, ali nikako samo u Hrvatskoj, jer su to dokazani modeli destrukcije i infiltracije razornih interesa u suparničke politike. Uvijek se taj model primjenjuje na spektru desnih politika, nikada na ljevici.
To su iskustva zapadnih demokracija u zadnjih šezdeset godina, a taj recept primjenjen je i eskalirao nakon ljevičarskih pokreta 1968.godine. Ukratko, radi se o modelu osvajanja ili zadržavanja vlasti s manjinskih pozicija zasnovanom na kombinaciji korporativno- medijskog političkog inženjeringa na komunikacijskoj matrici javne destrukcije i negacije, s istodobnim apstraktnim deklarativnim programskim ciljevima, potpuno nemjerljivim, usmjerenim na emocije, daleko više na negaciju, koje onemogućuju logičko propitkivanje, niti traže razumne odgovore.
To je klasična matrica djelovanja ljevice zasijana na demokratskom Zapadu, čemu je tadašnji rigidni komunistički blok bio fantastičan prividni antipod, a njegova rigidnost u biti iste ideje s finom metodologijom i vrhunskim dizajnom činilo prihvatljivim širokom krugu ljudi u carstvu zapadnih sloboda.
Medijski pravac tih procesa i ključni model je preusmjeravanje pozornosti i redefinicija stvarnih ciljeva.
Škorina reakcija na tzv. navijačku provokaciju, uz to što otkriva apsurdan nedostatak socijalne inteligencije svodeći baš sve na sebe ili – gdje sam ja u tome, te reakcije i Škore i pripadajuće mu “desnice” na spin o pravu na pobačaj silovanih žena, klasičan su obrazac plesa lažne desnice po glazbi ljevice.
Može li netko živ pronaći povod i logiku ovakve reakcije:
“Bilo kakvi transparenti, bilo kakvi izrazi i govori mržnje kojima smo moja obitelj i ja izloženi u zadnjih godinu dana su nešto što apsolutno ne podržavam, što apsolutno osuđujemo i nešto što apsolutno treba izbaciti iz javnog života u RH. To nije način na koji se komunicira u jednoj kršćanskoj zemlji”, kazao je Škoro, a objavila Nova TV.
Koji je to način komunikacije u “jednoj kršćanskoj zemlji”?
Nema sumnje da to nije ni podignuti srednji prst Kolinde Grabar Kitarović, kojim je, kao htjela Škori poslati poruku, a u biti sebi otvoriti medijski prostor i to prema društvenim skupinama, koje su ju potopile na predsjedničkim izborima i bile izrazito protiv svega što je kao političarka predstavljala, a njihovo nacionalno ruho bio upravo Škoro. Tako se dobije pet minuta pozornosti, ali, trajnije gledajući, uzima kredit, koji se ne može vratiti, pa se dobije trenutni komfor i siguran bankrot u neposrednoj budućnosti.
Nema također sumnje da je u cijelom nizu ovih događaja jasno, da tzv.hrvatska desnica, odnosno desnica u Hrvatskoj, jer je kao i za tzv. ljevicu potpuno nemoguće razlučiti tko je hrvatski među njima, a tko samo jede i diše u Hrvatskoj stjecajem okolnosti, nasjeda neinteligentno na iznimno pametno smišljene udice ljudi, centara i mozgova, u svakom slučaju pozicioniranih iza tzv. ljevice.
I poruke tzv. navijača s Kustošije u Zagrebu, i naglasak rasprave o pobačaju na dvojbama silovanih žena, pri čemu je svođenje problema pobačaja na strašnu psihotraumu silovane žene, nezamisliva podvala, jasna su matrica i više nego jasan dokaz koliko se osmišljeno u ovome trenutku vodi podzemni rat protiv društvene naravi hrvatskog naroda.
Reakcije tzv. desnice pokazuju da ovakva kakva jest, nije ni izdaleka dorasla tim izazovima. Ni umno, ni interesno, ni moralno, ni integrativno.
Ni povijesno. Naivnost, da ne kažem glupost tzv.desnice gotovo u cjelini, ne može popraviti javni debilizam Ive Goldsteina, koji, posve očito nesposoban razumjeti svoju javnu poziciju, katastrofalno neinteligentnom reakcijom zbog koje bi mu Raspudić morao isporučiti komad pizze, kad je već kasno za Goldsteinu primjerenije rebro ili kakvu drugu kost Škorinog vola iz Dubrave, što je Raspudić usprkos konkurenciji mogao užicati od Škore za tu prigodu, da je Goldstein reagirao dok se vol vrtio. Bar bi čovjek mogao eksperimentom demonstrirati drobljenje za koje je postavio tezu.
Ponašanje tzv. desnice nevjerojatno točno ilustrira slika okljaštrenog pečenog vola u zagrebačkoj Dubravi, s golim kostima i pozadinskim plakatom Miroslava Škore uz poruku – zato što volim svoje!
Što svoje!?
Pečeno meso s volovskih rebara, svoju tvrtku, svoju djecu, svoju moć, svoju mogućnost prodati autorsko pravo svoje pjesme kome god bez odgovornosti za posljedice, tako da opereš ruke od cinizma da ubojica i žrtva zajedno pjevaju – sude mi, ili da ubojica i žrtva zajedno viču – zato što volim svoje!?
Nema zlotvora u povijesti čovječanstva, koji nije volio “svoje”, a što je više “volio”, neidentificirano volio, jer se pod svoje može ugurati sve na svijetu gdje su granice samo ambicije, veća je bila mogućnost njegove manipulacije i veći dometi njegovog zlotvorstva. Zato je uvijek primarno naglasiti tijekom stvaranja i izgovaranja – što je točno to “tvoje”, jer u tom slučaju nije moguća identifikacija krvnika i žrtve.
Uvođenje zločina silovanja i njegovih posljedica u priču o pobačaju, teško je i namjerno zamagljivanje same biti stvari, no ne bih se na to osvrnuo da se ne radi o klasičnoj matrici daljinskog dirigiranja ponašanjem tzv. desnice, pri čemu je u svemu tome presudan profil osobe koja surfa na tom valu i daje cijeloj ideji život. U ovom slučaju se radi o potpunoj manipulaciji.
Problem pobačaja nema gotovo nikakve veze kao društveni problem, sa silovanjem. Silovanje nije tipična društvena pojava, kriminalizirano je još iz vremena pracivilizacije i dovoditi taj čin preko njegovih posljedica u ravan ljudskog prava i ispita savjesti, kako bi se pravo na raspolaganje životom legaliziralo u svojstvu prava žene, ili uopćeno, ljudskog prava, teška je prevara i model legalizacije opasne namjere.
Isti je primjer s incidentom u Kustošiji.
Navedena Škorina reakcija na rasprave o očitoj perfidnoj podvali “navijača” i navijača u Kustošiji, u kojoj govori isključivo o sebi i svojoj obitelji, svodeći društveni problem na sebe, još jednom toga čovjeka prokazuje kao osobu nevjerojatno skučene socijalne inteligencije s isključivim refleksom za osobni interes, koji baš sve što se događa oko njega, kao u pracivilizacijskoj pećini automatski prevodi na pitanje – gdje sam tu ja i kako se to odražava na moj interes?
Zato upućujem, pročitajte ponovo ako sumnjate, pa usporedite sa svim, baš svim političkim porukama, izjavama, reakcijama, s pjesmama, stihovima, prodajom autorskih prava srbijanskim nakladnicima, s razvojem karijere nakon povratka iz SAD, s preuzimanjem suza legendarnog Fabijana Šovagovića na temelju autorskog prava na stihove, koji baš ništa nikome nisu značili 1989.godine kad su nastali, Šovagovićevih suza koji je sa Stankom Šarićem u dramatičnim nacionalnim trenutcima od neidentificirane ” ravnice” stvorio hrvatski mit i oplemenio stihove vremenom i događajima dajući im dimenziju suzama i kontekstom, dimenzijom koju njihov autor nije mogao slutiti kad ih je pisao.
Od trenutka preuzimanja tako stvorene, posve nepredviđene i posve osobno nerizične vrijednosti u jako rizičnim vremenima, započinje Škorin uzlet. Tu je prag njegovog “realnog poduzetništva”, koje doživljava vrtoglav uspon uz snažnu potporu državnih medija, državnih gurua i državne politike, i bez ozbiljnijeg propitkivanja o kakvoj se osobi, s kakvim osobnim moralnim, socijalnim i političkim referencama radi.
Nikada u tom podugačkom turbulentnom radoblju nije bio dovoljno izložen da bi ga se ozbiljnije propitkivalo, ali, bilo je i daleko beznačajnijih osoba, koje se javno seciralo do kosti, pa to nužno nameće pitanje – je li bio namjerno prešućen, ostavljen da na miru razvija karijeru na pogonskom gorivu ratom oplemenjene ” ravnice” tadašnjih Zlatnih dukata i suzama Fabijana Šovagovića, uz snažnu potporu tadašnjeg medijskog mainstreama? Tko misli da današnje stanje medija nije duboko utemeljeno već tada s dubokim političkim namjerama, grdno se vara.
Govorim radi povezivanja tadašnjeg Škorinog uspona preko diplomatsje službe, imenovanja na rukovodna mjesta državnih kompanija, preustroja tih kompanija i dugo godina javno prešućenih igara i pokušaja igara s pravima na već tada nacionalnu baštinu hrvatskog naroda i njegovih najsvetijih vrijednosti gdje se danas suočavamo s posljedicama takvih igara u spotovima Ratka Mladića s prodatim autorstvom na suze za – Gotovinu i Markača.
Ista podvala je i fokusiranje na psihotraumu silovanih žena, koju koriste feministkinje i lijevo-liberalna struktura u matrici generalizacije nasilnosti na mušku populaciju navodno zabrinuti za prava žene, pretvarajući civilizacijski krimen i incident u pravilo ispod kojega se, umjesto rasprave o medicinskom problemu nameće rasprava o ” pravu izbora”. To je strašno.
Pravo izbora je praiskonsko ljudsko pravo, koje je čovjeku prema vjerskoj naravio dao sam Stvoritelj, a prema znanstvenoj, evolucionističkoj ili čak ateističkoj, pravo koje je čovjek ostvario povijesnim razvojem. U oba slučaja se radi o temeljnom ljudskom pravu, koje je načelno gledano neosporivo.
Baš zbog te načelne neosporivosti prava na izbor, koje nikako ne može opstati kao žensko ili muško, kao nacionalno, ili bilo kakvo specifično pravo, nego jedino kao univerzalno ljudsko i društveno načelo, promotori pobačaja su na sve načine, psiho-socijalnu traumu neželjene trudnoće pokušali ugurati u područje prava. Jer, kad se nešto nametne kao pravo, to postaje opći imperativ države i društvena obveza, a kad je nešto psihotraumatski socijalni problem, to ostaje – medicinski problem, koji nema karakteristike opće obveznosti, niti može nositi oznaku političke agende.
Nije mi neshvatljivo da Škoro ne zna razlučiti u tome bit stvari, jer njega, točno po modelu pretvaranja baš svega oko njega u načelo – gdje sam ja u tome, ne zanima baš ništa društveno dubinsko što ga se osobno ne tiče, pa se u društvenim prijeporima u politici ponaša isključivo prema slutnji – što mu se u datom trenutku više isplati to i izrekne. Zato Škoro ima po deset modela i sadržaja odgovora na sva, izuzev na ona najopćenitija pitanja, kao što su ljubav, napredak, poštenje, pravda, tolerancija, a nema odgovor ni na jedan konkretan upit – kako. Na upit kako, izlaže se naime neugodnim pitanjima iz svoje profesionalne karijere i života, izbjegava javno osporavanje i rizike polemike koji su nužni oko svakog konkretnog pitanja, a općenitost ga zadržava u sferi nemjerljivosti i sukladno tome, potpune neodgovornosti.
Općenitost mu omogućava i prikrivanje nevjerojatne praznine i zaprepašćujuće opće neukosti, čime se bar širokoj masi ljudi može predstavljati certificiranim intelektualcom bez većega rizika. Izrazito sveobuhvatna širina ciljeva i deklaracija je prastara politička matrica, većinom totalitarnih i manipulativnih režima, čija se zloćudnost uvijek sakrivala iza velikih i gotovo svetih riječi, kao što su bratstvo, jednakost, ravnopravnost, pravda, ljubav, a nakon kraha komunizna, postale su uporišne točke globalističke progresije pod okriljem demokracija. Uvijek je ključna slabost tih širina bila nedostatak bilo kakve dubine., a prednost im je bila neograničeni trgovački dometi. Ta prednost je bila i ostaka ključni motiv, kako u zabavi, tako i u politici. Zato Škoro ističe da je u njegovim pjesmama njega rukovodilo načelo univerzalnosti, zato je pisao stihove bezimenoj ravnici, koja je o njemu neovisnim događajima konkretizirana i dobila ovozemaljsko hrvatsko uporište i vrijednost.
Zato pjeva sude mi, zato poručuje da voli svoje, jer se baš svatko u tome može prepoznati u nekim situacijama, a nitko ne može izuzev Škore u konkretnom trenutku s obzirom na autorstvo to iskoristiti za sebe. Škoro tu pokazuje da nema pojma o temeljnom principu civilizacijske univerzalnosti i univerzalne vrijednosti, jer ništa što nije nastalo i utemeljeno sa specifičnim i realnim obilježjem, u vremenu, mjestu i društvenom okruženju, ne može biti vrijednost, s tim pogotovo ne univerzalna vrijednost.
Ukratko, cijeli Škorin, pa i onaj najprihvatljiviji i najprimjenjiviji opus ima isključivo trgovačku, a ne poetsko- filozofsku vrijednost. Sve što nema narav takve dubinske vrijednosti bar u pokušaju, ne može imati nacionalni ni kršćanski potencijal. Takva mu je i politika. Zato je njegov politički projekt i osmišljen kao pokret u kojemu na najširoj mogućoj osnovi ima mjesta baš za svakoga, kako u političkom pogledu u tom savezu stranaka, inicijativa i ljudi, tako i u izbornom spektru gdje baš svatko može pronaći nešto ili nekoga srodnoga za identifikaciju i pronalazak odgovora na dio osobnog nezadovoljstva i frustracija. Takve skupine ne nose stvaralački potencijal, čak i kad u njima ima ljudi sa stvaralačkim sposobnostima. Te sposobnosti imaju utjecaj otprilike kao kap bistrine koja kapne u mutnu Savu nakon višednevnih obilnih kiša i, kakva god kap bila, nestane u mutnoj vodi.
Zato je zakonitost, a ne razlog čuđenja da Škorin pokret počiva u najvećoj mjeri na otpadnicima s već postojećih matica, na nerealiziranim ambicijama, na notornim tezgarošima s političkih margina, na taocima slavne prošlosti, koji toj slavi i časti izvan te prošlosti nisu dorasli, na političkim i inim prognanicima, na spektru u kojemu nema ni jednog jedinog vrijednosno – integrativnog političkog elementa, izuzev golemog zbroja pojedinačnih interesa – dokopati se Sabora. Pa što bude, bude. I, koliko košta, neka košta.
U taj sadržajni kaos posve prirodno se uklapa prilično sumanuti slogan – zajedništvo nema alternative!?
Koje to zajedništvo i na čemu!?
Zato Zekanović mrtav hladan može govoriti da u politici slijedi savjest, iako je doslovno prevario s Ilčićem i Pavličekom, s blagoslovom Ruže Tomašić, kolege iz platforme suverenista prodajuči im usklik da zajedništvo nema alternative, koji su čekali dogovorene razgovore sa Škorom i Radićem jedne nedjelje u Zagrebu, a oni dan prije u Vukovaru dogovorili svoje izborne pozicije. Zato Ruža Tomašić, tvrda ” suverenistkinja” mirno može reći da joj je savjest mirna zbog skrivene potpore ultraglobalistkinji Lori Vidović, ili zbog političke prevare nacije sa skrivenim uvlačenjem iznimno nelegitimnog Ilčića u Europski parlament. Zato general Sačić može mirne duše nazivati vlast bagrom i zaklinjati se suborcima da će im vratiti dostojanstvo, a biti bez muckanja u izbornom zagrljaju na istoj listi s rigidnim suradnicima jedne od najrigidnijih protagonistkinja političkog poniženja hrvatskog puka, sisačke gradonačelnice Ikić Banić.
Zato u istom zagrljaju mogu biti general HVO Glasnović, slavni ratnik protiv Izetbegovićevih mudžahedina i Zlatko Hasanbegović, koji piše političke eseje – panagirike Aliji Izetbegoviću, protiv čije je vojske Glasnović stekao ratnu slavu. Zato nekakav Ćipe od Vukovara smije s Penavom, također od Vukovara, tražiti zaklon pod kišom osobne nekompetencije i političkog primitivizma, pod imenom Blage Zadre, u političkom zagrljaju čovjeka koji je za vrijeme epopeje Vukovar bio u komforu SAD, s optužbama da je pjevao zato što samo svoje voli u pročetničkim klubovima.
Zato u tom savezu imamo neviđen gemišt totalno suprotnih stajališta o svim najvažnijim nacionalnim pitanjima, od definicije karaktera domovinskog rata, prava Hrvata izvan Hrvatske, statusa Hrvata u BiH, pravima nacionalnih manjina, do stavova o referentnoj prošlosti.
Zbog toga je savjest svedena na sintagmu ” zato što svoje volim” i ” gdje sam ja u tone”, a politička agenda na to da drugi ne valjaju, te da zbog toga svatko tko nije taj drugi – valja, jer ga od svakog nemorala, nesposobnosti, svake nevaljaštine amnestira prokazivanje ili klevetanje drugog.
Tu političku priču je Hrvatska upoznala nazad šest godina, realizirana je s jednim uspješnim i jednim neuspjelim rušenjem vlade, oba puta većinski HDZ-ve, a zvala se MOST. Ta priča je potrošena, a akteri MOST-a danas pokušavaju pronaći novi profil, s novim ljudima i pokušajem kupovine vremena, sasvim sigurno u komforu opozicije. To je bio jasan scenarij od trenutka firmiranja MOST-a, a kako je istodobno ispijena i čaša zvana HDSSB oko potrošenig lidera Glavaša, nazad par godina poslovno- medijskim operacijama započelo je stvaranje svježe zamjene, s puno bolje organiziranom logistikom i s pomno osmišljenim projektnim sadržajem, medijski stvorenim nositeljima, vrhunski analiziranim profilima ključnih protagonista, odavno pripremljenim komunikacijskim modelima te potpuno kompatibilnim djelovanjem pretežitoj lijevoj medijskoj strukturi, trajno neprijateljskoj prema HDZ-u.
Taj projekt, kao ni prethodne, s nevjerojatno preciznim, gotovo savršenim odabirom profila frontmena radili su iznimno pametni, vrhunski učeni ljudi sa specifičnim specijalnostima i ništa od toga nije nastajalo u kavanama ili ad hoc. Niti su ciljevi banalni kako ih se predstavlja, a pogotovo nisu prijateljski prema hrvatskom narodu, utoliko više ukoliko kao pokriće imaju kritičan broj javnih manekena neupitne nacionalno-kršćanske javne, čak i stvarno utemeljene percepcije. Taj projekt se zove Škoro.
Da bi takvi projekti uspjeli na ovakvoj razini, uz savršen psiho-karakterni profil frontmena, potrebna je i znalačka ekspertiza očekivanih reakcija, prije svega otpora. Kreatori političkog fenomena Škoro imali su tisuće savršenih testova reakcije grupa, zajednica, pa i čitavih struktura hrvatskog naroda, na vrlo osjetljivim izazovima i događajima, pa su mogli s vrlo velikom sigurnošću računati na to da reakcije ni na najveće svinjarije i kontradiktornosti neće biti neprelazne zapreke, jer usprkos tome što hrvatski narod već trideset godina ima svoju državu, kakvu takvu, ali svoju, većinski hrvatski refleks je negativan stav, ili biti opozicija državi. To jedino nije bilo pretežito izraženo za vrijeme proglašenje i obrane države, jer je taj negativni refleks bio usmjeren prema Jugoslaviji, Srbiji i neprijatelju u ratu.
Zbog tog refleksa i izrazito opasnog provincijalno- kolonijalnog mentaliteta zbog stoljetne podčinjenosti, danas i najaktivnije društvene i političke skupine s nacionalno-kršćanskog spektra slobodnu državu doživljavaju kao mogućnost da mogu javno zahtjevati, prosvjedovati, zabeštimati ili narodski rečeno “sasuti im u facu”, na čemu zastaje ta sloboda. Na tom modelu se stvaraju profesionalni borci za narod i kršćanstvo, njih se lako može kontrolirati jer im se vješto pomaže riješiti konkurencije, pri čemu im se na stotinu pozadinskih načina održava javni ugled, a duboka vlast ih koristi kao instrumente za kontrolu neočekivanih i neželjenih procesa, koje oni preuzimaju u začetku i uvijek nakon kontrolirane eksplozije bez većih šteta za postojeći poredak moći privode u mirnu luku.
Treba samo analizirati događaje oko prosvjeda protiv Istanbulske te način i prije svega ljude koji su preuzeli te procese i kroz referendumske inicijative ih politički kapitalizirali, usmjeravajući gnjev na aktualnu vlast i izbjegavajući pitanja o svojim postupcima i rezultatima. U tu priču se potpuno uklapa i Penavina borba za “pijetet Vukovaru”, pri čemu se u tijeku te borbe u prvi plan istaknu sudbine konkretnih ljudi, s kojima se narod lako identificira, a onda se ti ljudi tjekom “borbe” potisnu u stranu i zaborave kao da ih Bog nije dao.
Primjer su Darko Pajčić, zatim otac poginulog branitelja optužen za razbijanje ćiriličnih ploča, policajac Kajkić ili Peđa Mišić. U takvim borbama je presudno imati Pupovca, što politički življeg, to bolje, dobro dođe da Beljak ili neki ludi antifa nešto izvali, da “Novosti” razvale nekom naslovnivom, da nešto poruči Vulin, da je Manolić živahan, jer nije moguće imati kontrolore na “desnici”, ako nemaju nepobjedive antipode na ljevici.
Sve bi to bilo gotovo zabavno, da nema tolike goleme neravnoteže moći, koja se održava i dnevno pomjera u korist anacionalnih snaga s gotovo perverznim novim probojima, uvijek prvenstveno u oblasti ljudskih prava, pravičnosti, jednakosti, prava žena, djece, kao u navedenim slučajevima, prava na izbor i poziva voljeti svoje. U takvim projektima ima svega, samo nema ljubavi, jednakosti, pravičnosti a zadnje čega se može pronaći je – nacionalni interes.
Političar Miroslav Škoro je danas klasičan ljevičarski projekt u svim svojim obilježjima pri čemu su korporativni interesi u njegovom izvorištu također tipičan obrazac simbioze lijevih ideja i krupnog kapitala. Na toj agendi danas počivaju globalistički procesi pa je najbrutalnija prevara trkeljanje o nacionalnoj suverenosti iz Škorina tabora.
Marko Ljubić/Foto:press
