Analiza poznatog pravoslavca: Zbogom dobrom Papi

Papa emeritus Benedikt XVI. umro je u samostanu Mater Ecclesiæ u Vatikanskim vrtovima 31. prosinca i pokopan je u kripti papa ispod oltara u bazilici svetog Petra 5. siječnja.

Joseph Ratzinger, svećenik i teolog rođen u Bavarskoj, koji se 2005. godine uzdigao na prijestolje svetog Petra,  katolički svijet vjerojatno će pamtiti kao prvog rimskog papu u šest stoljeća koji se dobrovoljno odrekao papinstva.

Kršćanski vjernici različitih tradicija, nasuprot tome, pamtit će Benedikta kao velikog njemačkog učitelja vjere koji nikada nije bio voljan podvrgnuti osnove kršćanstva standardima postkršćanske zapadne kulture, koja postaje sve bjesnije antikršćanska i uništava Zapad.

Kao pravoslavac, znam i cijenim da je za Benedicta religija bila i božanski korektiv svjetovne moći i sam temeljni smisao ljudskog bića.

Joseph Ratzinger rođen je 1927. godine, na Veliku subotu u posljednjim satima Vazmenog trodnevlja. Umro je gotovo 96 godina kasnije, sedmog dana božićne osmine i pokopan je dan prije Bogojavljenja. “Sve vrlo prikladno za čovjeka koji je katoličku liturgiju stavio u prvi plan svog života”, citirao je katolički dnevnik La Croix .

Doista, on je bio dobri pastir koji je u posljednjim godinama toga života oštro upozoravao na dvostruka zla ateističkog humanizma i znanstveno-tehnološkog posthumanizma.

Kao što je Benedikt rekao publici u Freiburgu prije više od deset godina, “povijest dolazi u pomoć Crkvi kroz različita razdoblja sekularizacije, koja su značajno pridonijela njezinom pročišćenju i unutarnjoj reformi.” Ta svojeglava razdoblja prisiljavaju Crkvu da odnos istine i slobode, vjere i razuma uskladi s Evanđeljem. Ne zato što su drugi civilizirali kršćanstvo, rekao je, nego zato što ju je Crkva odanost Kristu prisilila da brani pravo pojedinca na slobodu.

Benedikt je uvijek uzimao prisutnost svetog kao datost i borio se protiv svođenja ljudske egzistencije na banalnost svjetovnih mjerila “napretka” u društvu koje samo sebe priznaje kao vrhovno mjerilo. Vjera je za njega bila jedina prava protusila obezvrjeđivanju života i novim oblicima totalitarizma. Vjerovao je da razum i objava pripadaju zajedno, kao što istraživanje svijeta i povjerenje u svrhu stvaranja pripadaju zajedno. Znao je da razum bez vjere postaje bezdušan, kao što vjera bez razuma postaje slijepo fanatična.

Nije bilo ničeg posebno “dogmatičnog”, a kamoli “reakcionarnog”, u Benediktovom ponovnom izražavanju takvih načela kršćanskog svjetonazora. To su bezvremenske istine, zajedničke svim kršćanskim tradicionalistima. Njegova privrženost ovim istinama neizbježno ga je učinila predmetom mržnje među zapadnom elitnom klasom, uključujući progresivnu Duboku crkvu.

Neoprostivo, umjesto opsjednutosti temama rasizma, inkluzije, multikulturalizma, jednakosti, LGBT “prava” itd., fokusirao se na naslijeđe Europe, nepovredivost ljudskog dostojanstva i odgovornost čovjeka za svoje postupke. Kako je rekao njemačkom Bundestagu 22. rujna 2011 .

Kultura Europe proizašla je iz susreta Jeruzalema, Atene i Rima – iz susreta izraelskog monoteizma, filozofskog razuma Grka i rimskog prava. Ovaj trostrani susret oblikovao je unutarnji identitet Europe. U svijesti o čovjekovoj odgovornosti pred Bogom iu priznavanju nepovredivog dostojanstva svake pojedine ljudske osobe, ono je uspostavilo pravna mjerila: upravo smo te kriterije pozvani braniti u ovom trenutku naše povijesti.

To je bila čista hereza s progresivističke točke gledišta, počevši s Benediktovim uključivanjem kršćanstva kao stupa europskog identiteta — što je izričito odbačeno od strane aparata Europske unije — pa do njegovog naknadnog pozivanja na prirodni zakon, koji nas upozorava da stvar nije u pravu samo zato što je parlamentarna većina tako odredila.

Da ne zaboravimo, svi zastupnici Zelenih i mnogi socijaldemokrati demonstrativno su napustili plenarnu dvoranu Bundestaga neposredno prije Benediktova obraćanja. Te stranke vladaju današnjom Njemačkom, a čelnik Zelenih je ministar vanjskih poslova te zemlje. Još uvijek odbijaju čuti kršćansku molbu za zaštitu svega stvorenoga, uključujući i nerođeni život. Ipak, riječi Augustina, koje je Benedikt citirao njemačkom zakonodavnom tijelu, još uvijek odjekuju više od 11 godina kasnije: “Bez pravde – što je drugo država nego velika razbojnička skupina?”

Reakcionaran, nesvjetovnjak, tvrdolinijaš, “oklopni kardinal” i “Božji rottweiler”: desetljećima su ideološki protivnici Josepha Ratzingera — uključujući i one unutar Rimokatoličke crkve — pokušavali prilijepiti mu odvratne etikete, počevši od njegova mandata kao Nadbiskup Münchena (1977.-1982.). Predstavljen je kao dogmatski opskurant i fundamentalistički protivnik “napretka” koji nema što reći ljudima svoga vremena.

Cilj takvih ad hominem kampanja nije bio baviti se specifičnim temama koje mediji manipulativno upakiraju („prava“ LGBT osoba, zaređenje žena, seksualni skandali), već koristiti te teme kao alate za atentat na Benediktov lik i stvaranje njegovog teološkog opusa u nešto nedostupno za sadašnje, a toksično za buduće generacije.

Ipak, za nadati se je da će buduće generacije čitati, ako bude potrebno, kriomice, Ratzingerov tanki svezak iz 1968., Uvod u kršćanstvo. To je topao sažetak pitanja i odgovora o Bogu i svijetu, vjeri i znanju, smrti i uskrsnuću—koji se čita zajedno s njegovim sljedećim Bog je ljubav ( Deus Caritas est ). Nijedan drugi teolog njegove generacije nije tako besprijekorno spojio povjerenje u Boga i povjerenje u tradiciju s intelektualnom snagom i prilično nenjemačkom lakoćom stila.

Čak je i “religiozno gluhi” Jürgen Habermas (kako je sam sebe opisao poznati filozof) bio zanesen Ratzingerovim opusom. Njih dvojica su 2005. godine zajedno napisali Dijalektiku sekularizacije, koja ispituje pretpolitičke, etičke temelje moderne ustavne države i njezine moći. To je bilo temeljno pitanje za Ratzingera nakon što je kao mladić svjedočio nacizmu.

Kao što je otkriveno u biografiji Petera Seewalda iz 2020., Benedikt XVI.: Život, iskustvo bezbožne, samolegitimirajuće državne vlasti te potreba da joj se suprotstavi, vodila ga je do kraja života. Shvaćao je da je ljudska povijest neprekidna borba između vjere i nevjere, između ljubavi prema Bogu do samozatajnosti i ljubavi prema samome sebi do nijekanja Boga: „Ako nema mjere koju pruža istins Bog, čovjek uništava sam.”

Poriv njemačkih medija da gaze Benediktov grob bio je mučno jasan na dan njegove smrti. Berlinski dnevnik TAZ objavio je vrlo kritičan nekrolog nekoliko sati prije Benedictove smrti : “Bio je strogi sljedbenik Kongregacije za nauk vjere, koja se borila protiv liberalnih ideja u Crkvi.” “Liberalne ideje” poput zaređivanja žena, blagoslova istospolnih zajednica, otvaranja brane za neograničenu islamsku imigraciju i tako dalje.

Na WDR-u (njemački javni radiotelevizijski servis), vrištava plavokosa voditeljica ljutito je izjavila da ne zna zašto se treba moliti za preminulog papu. Naravno, pozvala se, kao oruđe protiv Benedikta, na slučajeve seksualnog zlostavljanja – skandal protiv kojeg je on poduzeo energičnije i dalekosežnije mjere nego bilo koji od njegovih prethodnika ili, zapravo, njegovog nasljednika. Čak je i Zeit, vodeći njemački tjednik, donio pažljivo omalovažavajući naslov posljednjeg dana Benedictova života: “Nogometna legenda Pelé i modna legenda Westwood su mrtvi, stanje Benedikta XVI. je ‘ozbiljno, ali stabilno’ i sve više mladih ljudi puši.”

Neki konzervativci, ne svi katolici, bili su uvrijeđeni onim što su smatrali bljutavom propovijedi pape Franje na Benediktovom sprovodu , koja je zvučala općenito i beznačajno u usporedbi s Benediktovom propovijedi na sprovodu pape Ivana Pavla II. “Mogli ste održati istu propovijed za bilo koga, bilo kojeg kardinala, bilo kojeg biskupa ili čak za mesara iz susjedstva”, rekao je Michael Hesemann, biograf i Benedictov prijatelj.

Pravoslavni i bivši katolički pisac Rod Dreher, pišući u časopisu The American Conservative , nazvao je homiliju “činom nepoštovanja koji se može objasniti samo kao iskazivanje prikrivenog prijezira”. Dreher je nastavio:

Ne morate čak ni voljeti Ratzingerovu teologiju da biste ipak prepoznali njezin značaj. Ovo je bila Franjina prilika da to učini. On je odbio. Mogao je održati ovu propovijed za svog batlera… Može biti da je Benediktov zadnji čin bio otkrivanje malog, ogorčenog, zlobnog karaktera njegovog nasljednika, načinom na koji ga je Franjo poslao u vjekove… Franjo se nije osvrnuo na Benediktovu ogromnu teološku ostavštinu, što za mene govori da on kaže “zbogom svemu tome” i zapravo proglašava nultu godinu.

“Jako mi je žao zbog mojih prijatelja pravovjernih katolika. Vjerujem da će postbenediktovsko doba pod Franjom biti grozno. Kao što sam napisao u knjizi žalosti u katedrali sv. Martina u Mainzu, ‘možemo se samo moliti da sljedeći papa bude dostojan Benediktove mudrosti i pastoralne odgovornosti, njegovog briljantnog uma i enciklopedijskog učenja'”, zaključio je Dreher.

Konačno, valja reći da Benedikt nije bio izuzet od modernističke krivnje; bio je potpuno u skladu s učiteljstvom Drugog vatikanskog koncila. Međutim, uz svu patnju i poniženje koje ga je Vatikanska duboka crkva natjerala da podnese – nepoznato mučeništvo koje će povijest morati istražiti – Benedikt XVI. se iskupio ad abundantiam.

Dr. Srdja Trifkovic/ Chronicles,

Dr. Srdnja Trifković je  vanjskopolitički urednik Chronicles, magazina za američku kulturu, autor knjiga “Prorokov mač”  i”Poraz džihada”.