ANALIZA PREDSJEDNIČKE KAMPANJE: Desnica u potrazi za umom, Milanović prst u uho

Prije nekoliko tjedana bilo je jasno kako će aktualna predsjednička kampanja, uz poprilično beznačajan politički ritual ili poneku seosku drugorazrednu medijsku atrakciju, biti obilježena uglavnom apstrakcijom kao i poprilično beznačajnom političkom frazeologijom.

PIŠE: Dr. Ivica Granić

Napisao sam nedavno i kako će se kandidati u javnosti nadmetati tezama koje u stvarnosti ne predstavljaju apsolutno ništa i apsolutno nikoga. Posebice kada je riječ o vodećem trojcu, gospođi Grabar Kitarović, gospodinu Miroslavu Škori te gospodinu Zoranu Milanoviću.

Ne zna se koji je od njih troje više ‘naš’, ‘vaš’, ‘pravi’, ‘čovjek’, nije jasno niti tko je više sklon ‘malom čovjeku’, teško bi se moglo zaključiti i tko je od spomenutih ‘pošteniji’, koji više ‘zna’, koji je ‘uspravniji’, a svi su uglavnom veliki domoljubi i svi nas nikada neće ‘iznevjeriti’.

Jedan od desetak aktualnih natjecatelja, s krajnje mizernom potporom anketiranih birača, najavio je i kako će, nakon što bude izabran, amnestirati gospodina Tomislava Merčepa.

Domoljubni kič uglavnom

‘Hrvatska po mjeri čovjeka’, to je moj cilj! To je moja dužnost, poručila je, među ostalim, Kolinda Grabar Kitarović netom nakon objave službene kandidature. Ujedno, to je jedna od ključnih poruka njezine kampanje. Taj slogan je, navodno, Grabar-Kitarović sama osmislila, no tijekom nastupnog govora u Matici Hrvatskoj nije propustila pripomenuti i kako je ‘Hrvatska jedna, jedina i jedinstvena, jedna je od najljepših, ako ne i najljepša, zemlja na svijetu’, stimulirajući tom sintagmom kultiviraniji auditorij da odmah napusti dvoranu.

Valjalo bi i njezinom izbornom timu, sukladno tome, dodijeliti apsolutno neprolaznu ocjenu. Pjesmice, kao i sličan repertoar, koji se pjeva ‘najljepšoj zemlji na svijetu’ apsolutno je nepotreban tijekom izborne kampanje, a i inače pripada razini socijalističkih dječjih priredbi.

Bilo bi puno bolje, pametnije, svrsishodnije, glavni predsjedničin PR savjetniče, da je gospođa Grabar Kitarović izjavila, na primjer, kako će kod Vlade lobirati za proglašenje isključivog gospodarskog pojasa ili gradnju LNG terminala u Omišlju.

Ili, kako će, recimo, kod Bandića lobirati da grad Zagreb konačno bude očišćen od gomila smeća, organskog ili anorganskog, a kod Krstulovića Opare obalu i Split od arhitektonskog.

U tom bi se slučaju aktualna pretedentica na još jedan predsjednički mandat zatekla na polju realnosti, ovako djeluje nedorečena u bespućima povijesne neozbiljnosti.

Stanje stvari isto je i kada su ostali kandidati u pitanju, realnost je pojam koji se ne uklapa u zadani kontekst trivijalnoga uljepšavanja sebe i svojeg programa, nije tu gospođa Grabar Kitarović nikakva posebnost.

Kad smo već kod ‘Hrvatske kao jedne od najljepših zemalja na svijetu’ svatko onaj tko imalo poznaje zemaljsku kuglu shvaća kako svaka zemlja od Tokija do Milwaukee-ja, od Slovenije do Indonezije, od Dugobaba do Ognjene zemlje, od Lijevog Sredičkog do Desnih Štefanki, ima svoje ambijentalne specifičnosti koje su vrlo često fascinantne a po količini endemskih vrsta i ekološkoj sređenosti ponekad daleko nadmašuju specifičnosti Hrvatske.

I pored te spoznaje hrvatski socrealistički ‘kult neponovljivosti’ mora u svakom trenutku dominirati kao opće mjesto u galeriji domoljubnoga kiča, jer bez njega nema nacionalno nadahnute politike a čini se niti pobjede na izborima.

Kolinda vs. Škoro

Između gospođe Grabar Kitarović i gospodina Škore, posebice među njihovim simpatizerima, razvio se zanimljiv psihološki sukob oko pitanja tko je od njih ‘veći’, tko je u većoj mjeri ‘naš’, ‘hrvatskiji’, tko je bliži kada govorimo o ‘hrvatskoj stvari’. Na Kolindin ‘izravan’ slogan ‘Hrvatska po mjeri čovjeka’ Škoro uzvraća tezom ‘kako je vrijeme’, dakle ‘sad ili nikada’, sugerirajući pri tom nužnost promjena na Pantovčaku.

Kolindi su ‘ljudi važniji od politike’, a Škoro će, kako veli, postati ‘vaš predsjednik’. Što u prijevodu znači isto što i ‘naš predsjednik’, a jezično ili logički ne znači savršeno ništa i može poslužiti samo kao primjer za kontradikciju.

‘Ljudi’ kao takvi čine konstantu politike i tko se bavi politikom, ne bavi se magarcima ili konjima nego isključivo ljudima. Nadalje, Škoru su za sada, osim anketiranih glasača, podržali mnogi, po tom pitanju bitno je ispred aktualne predsjednice, nedavno mu je i glavni odbor Mosta dao potporu jer smatraju kako će bolje ‘štititi interese građana, a ne velikih stranaka’.

Desnica tradicionalno ‘u ništa’

Kako se čini, možda griješim, no aktualna bi, emocijama nabijena, srcedrapateljna propaganda mogla ostati zapamćena po fenomenu izrazito nikakvog sadržaja ili supstance, ali i po fenomenu ‘kratke pameti’ kada je riječ o biračima desnice. Ili desnoga centra, što god to značilo.

Naime, trend blažeg ili žešćeg sotoniziranja aktualne predsjednice od strane desnih biračkih struktura, službenih ili neslužbenih, javnih ili prikrivenih, nikada nije bio intenzivniji i permanentno se nastavlja svom žestinom. Ako progresija nastavi rasti sadašnjom uzlaznom putanjom nema nikakve sumnje kako će desnica gospođu Grabar Kitarović tretirati kao Stipu Mesića ili čak Milorada Pupovca.

Autoimuna desnica

E sad, zašto maloprije spomenuh ‘kratku desnu pamet’? Naime, na prošlim se predsjedničkim izborima zbilja vodila ‘rovovska’ borba između aktualne predsjednice kao izazivača i ondašnjeg predsjednika Iva Josipovića. Toliko žestoka da se doslovce do prebrojanih zadnjih par posto glasačkih listića nije znalo tko je novi predsjednik.

U prvom izbornom krugu pobjednik je bio Ivo Josipović rezultatom 38,46 posto naprama 37,22 posto. U drugom izbornom krugu rezultat je bio u korist Grabar Kitarović, i to 50,74 posto naprama 49,26 posto. Dakle, razlika je bila – niti 1,48 posto!

Poznato je kako su birači ljevice, za razliku od desnih, zapravo stranačka vojska, tako da je za očekivati kako će aktualni kandidat ljevice, Zoran Milanović, ‘prikupiti’ približno isti broj glasova koliko i njegov prethodnik, Ivo Josipović. S obzirom na razne okolnosti, možda čak i više.

Ako pretpostavimo kako će se u pripetavanju, dakle u drugom izbornom krugu, ipak nadmetati Grabar Kitarović i Zoran Milanović i ako pretpostavimo kako će umjerena ili radikalnija ‘desnica’ dosadašnjim intenzitetom nastaviti sotonizirati ‘svoju’ kandidatkinju, to će zasigurno u drugom krugu rezultirati uskratom, vjerojatno apstinencijom dijela ‘desnih glasača’ koji su u prvom krugu ‘zaokružili’ gospodina Miroslava Škoru.

Na taj će način, bez ikakve sumnje, desnica sebi zabiti težak autogol, te široko otvoriti vrata Zoranu Milanoviću. Koji bi tako, ničim izazvan, mogao postati izbornim pobjednikom. A ne treba puno, dakle kako rekoh, razlika na prošlim predsjedničkim izborima bila je – niti 1,48 posto.

Ostaje nada kako će birači desnoga centra na vrijeme ipak shvatiti kako u politici ‘zanos traje kratko, ali zato triježnjenje dugo’. I puno relaksiranije ući u ‘izbornu utakmicu’, posebice u drugi izborni krug. Tko god, dakle tko god, uz gospodina Milanovića u njega ušao bio bi red podržati ga. Jer, niti je vrag crn, a niti bijel, kako se čini.

Mediji možda i gori od kandidata

Ono što posebno iritira potpisnika ovih redaka, vjerojatno i širu javnost, jest medijsko banaliziranje predsjedničkih izbora, čak do te mjere da sve skupa prerasta u travestiju kojoj se kraja ne nazire.

Naime, u državama s većom dozom političke artikulacije ozbiljni mediji bave se isključivo ozbiljnim pretendentima, uglavnom onima iza kojih stoji neka ozbiljna stranka. U Americi se na izborima u pravilu više desetaka egzibicionista voli proglašavati predsjedničkim kandidatima, ali medijski prostor dobivaju samo dvojica, eventualno trojica koji uživaju univerzalnu i formalnu vjerodostojnost.

Kod nas je dovoljno desetak tisuća potpisa, pravih ili lažnih, svejedno, ili čak da vas netko samo u najavi kandidira pa da se i osoba devijantnih stavova i inkriminirane ili smiješne biografije, makar na kratko vrijeme pretvori u istaknutu nacionalnu figuru, čija se riječ bilježi i sluša kao da je izgovaraju proroci Izaija i Jeremija zajedno.

S opskurnim likovima koji dobivaju značajnu medijsku pažnju, poput izvjesnog Dejana Kovača, zatim Ivana Pernara, Tomislava Panenića, Vlaha Orepića, Marka Vučetića, Katarine Pejović, Dalije Orešković, Ante Đapića, Ante Simonića, Antuna Babića, Darka Oreča, Ante Pavlovića, kampanja se izjednačava s travestijom.

Ako se ima na umu da o kandidaturi razmišljaju još i Dejan Jović, Milan Bandić, Ivan Rude, Josip Juretić, zatim Milan Bandić alias Dario Juričan, i sve skupa još ‘začinjeno’ svakodnevnim laprdanjem i medijskim maltretiranjem nekakve Ave Karabatić, onda ostaje jedino zapitati se u kakvoj mi to državi živimo.

Nema toga nigdje u svijetu, tog nasilnog ‘demokratskog’ izjednačavanja ničega s nečim, ali upravo se zato ljudi iz političke kategorije ‘ničega’ i guraju među kandidate. Pitanje je samo tko im do dopušta.