Područje Istre je od 1945. godine do danas bila i ostala najjača utvrda crvenih fašista, boljševika ili neokomunista – možemo ih nazvati bilo kojim od ovih termina i nećemo pogriješiti (iako ja preferiram pojam „crveni fašisti“ jer sam uvjeren da najbolje odražava njihovu narav i ideologiju).
PIŠE: Zlatko Pinter
Njima ne predstavljaju nikakav problem ni talijanski ni velikosrpski fašizam, ali zato Katoličku crkvu mrze iz dna duše.
Mnogi se čude onom arlaukanju „antifašističke“ rulje kojom je dočekan dio govora predsjednice Republike Hrvatske jučer (25. rujna u Pazinu, povodom obilježavanja 70 obljetnice Pariške mirovne konferencije), kad je spomenula nesporne zasluge Katoličke crkve, klera i pogotovu svećenika Bože Milanovića u pripajanju Istre matici Hrvatskoj.
I nije to bilo nikakvo „zviždanje“ – kako tvrdi većina medija – nego neartikulirano arlaukanje nalik glasanju divljih zvijeri, što se dobro čuje na snimci.
No, takvo ponašanje može iznenaditi samo one koji mentalni sklop naših crvenih fašista ne poznaju dovoljno i ne znaju ništa o komunističkom teroru i zločinima u Istri.
Oni imaju itekakvih razloga za režanje, lajanje i arlaukanje, jer ono što se poslije kapitulacije Italije (u samo tri tjedna u rujnu 1943. godine) i u godinama poraća događalo s Katoličkom crkvom svećenstvom i Hrvatima na području Istre, crna je mrlja na obrazu komunističkih vlasti i naslijeđena trauma njihovih sljedbenika koji se propinju na stražnje noge kad bilo tko pokuša progovoriti istinu o prošlosti. Arlauču zato da bi sakrili užasne zločine svojih bioloških i ideoloških otaca počinjene u ime „antifašizma“ i „narodne slobode“.
Naravno, to ne smije biti razlogom naše šutnje. Naprotiv. Istinu treba govoriti i zastupati do kraja, koliko god oni često i glasno arlaukali.
Istarski Hrvati i njihovo svećenstvo u borbi za opstojnost
Hrvatski narod na području Istre kroz duga stoljeća svoje burne povijesti ustrajno se borio za svoju opstojnost i identitet plaćajući za to visoku cijenu. Na tom putu jedini pravi i pouzdani oslonac bila mu je Katolička crkva koja je pružala duhovnu okrjepu i utočište pred svim ovozemaljskim pošastima.
Mnogi hrvatski sinovi u prošlosti dali su izniman i nemjerljiv doprinos u naporima za samoodržanjem svoga puka, poput odvjetnika Dinka Vitezića, znamenitog istarskog svećenika Mate Baštijana i karizmatičnog biskupa Jurja Dobrile – dobrotvora, prosvjetitelja i narodnog preporoditelja koji je u drugoj polovici XIX. stoljeća ( s ostalim narodnjacima) predvodio tu borbu na području vjere, obrazovanja i kulture.
Njegovi molitvenici tiskani na hrvatskome jeziku (Otče, budi volja Tvoja iz 1854. i Mladi Bogoljub objavljen 1889.), kao i prvi hrvatski list u Istri (Naša sloga) koji pokreće 1870. godine te zbirka narodnih bajki i poslovica Različno cvijeće, imali su toliko utjecaja na hrvatski narod da je to iz današnje perspektive gotovo nepojmljivo. Naraštaji istarskih domoljuba ljubomorno su čuvali ove tiskovine koje su za svaku hrvatsku obitelj predstavljale dragocjenost čiju vrijednost nije bilo moguće izraziti nikakvim materijalnim mjerilima.
Ono što su u svoje vrijeme činili biskup Dobrila, svećenik Baštijan i drugi sljedbenici Kristove vjere nastavili su tijekom i nakon Drugoga svjetskog rata svećenici Božo Milanović, Miroslav Bulešić, Zvonimir Brumnić, Ivan Pavić, Antun Kres, Josip Turčinović, Antun Hek, kao i biskupi Dragutin Nežić, Ivan Milovan i mnogi drugi.
Kroz narodnu riječ, obrazovanje na hrvatskome jeziku, pjesmu, njegovanje običaja, molitvu i zajedničke odlaske na Svete Mise i crkvene svetkovine, narod je ispunjavao duhovne potrebe i napajao se snagom i nadom, ali i njegovao svoje zajedništvo sa svećenstvom s kojim su ga spajale neraskidive i duboke veze.
Svećenici i biskupi, časne sestre i redovnici bili su uz narod i s narodom u dobru i zlu, dijeleći zajedničku sudbinu i ublažavajući patnju i nesreće kako i koliko su mogli. Uvijek su bili tu i nisu napuštali svoje stado, čak ni onda kad su im životi dolazili u opasnost. Narod je bio svjestan toga i cijenio je ovu žrtvu. Jedinstvo hrvatskih vjernika i Katoličke crkve i upućenost svećenstva i naroda jednih na druge – što je stoljećima bilo izgrađivano kao spontani odnos uvjetovan brojnim okolnostima – predstavljalo je neku vrstu prešutnog, neraskidivog saveza i uzajamnog povjerenja koje je nadilazilo sve ideologije i sve političke sustave i taj savez ostao je čvrst i postojan uvijek, čak i u vremenima najvećih ratnih stradanja i krvoprolića.
Dvadeseto stoljeće istarskim je Hrvatima donijelo nova i teška iskušenja. Bilo je to vrijeme kad se o njihovoj sudbini ponovno odlučivalo izvan Hrvatske i mimo narodne volje. Austro-Ugarska se nije ni raspala, a već su se krojili planovi o otimačini zemalja koje su se nalazile unutar njezinih granica.
Trgovina hrvatskim priobaljem i otocima započela je već tijekom Prvoga svjetskog rata, sklapanjem tajnog „Londonskog ugovora“ (26. travnja 1915.) između zemalja Antante (Rusije, Velike Britanije i Francuske) i Kraljevine Italije. U zamjenu za ulazak u rat na strani saveznika, Italiji su tada obećani dijelovi istočnog Jadrana koji su trebali biti podijeljeni između nje i Srbije.
Taj tajni ugovor nikad nije stupio na snagu, ali su Italija i Srbija (uz potporu spomenutih sila) nastavile sa zakulisnim igrama i nisu se odricale svojih pretenzija. O tomu zorno svjedoči Rapallski ugovor između Kraljevine SHS i Kraljevine Italije (od 12. studenoga 1920. godine). Mada je od Narodne skupštine Kraljevine SHS odbačen (zbog velikog nezadovoljstva koje je izazvao u državi), on je (26. lipnja 1921.) ozakonjen bez rasprave i točno godinu dana nakon sklapanja potpisan od kralja Aleksandra Karađorđevića.
Londonski i Rapallski ugovor ostale su do danas uporišne točke kako talijanskih fašističkih pretenzija i komadanja hrvatskoga teritorija na Jadranu, tako i velikosrpskih aspiracija.
U okrilju Kraljevine SHS i pod pokroviteljstvom Beograda započinje žestoka talijanizacija Istre, Rijeke i otoka uz progon hrvatskoga i slovenskog življa što na kraju završava fašističkom okupacijom istočno-jadranske obale i velikih dijelova zaleđa nakon sloma Kraljevine Jugoslavije. Za slavenski živalj u Istri, poglavito većinski narod (Hrvate), nastupaju posebno teška vremena odnarođivanja i svakovrsnog nasilja što je na djelu puna dva desetljeća prije početka Drugoga svjetskog rata. S jačanjem fašizma u Italiji, taj se položaj iz dana u dan drastično pogoršavao.
Budući da niti jedan od totalitarističkih sustava čiji su se interesi tijekom XX. stoljeća prelamali na području Hrvatske i Istre (fašizam, nacizam, komunizam) nije bio u suglasju s temeljnim vrednotama i univerzalnim načelima što ih je zastupalo kršćanstvo, Katolička crkva je objektivno, od samoga početka bila u opreci sa svakim od njih. Papa Pio XI. u svojoj je enciklici iz 1931. godine Non abbiamo bisogno javno i bez ikakovih dvojbi osudio talijanski fašizam, 1937. enciklikom Mit brennender Sorge nacionalsocijalizam i njegovu rasnu teoriju, a iste godine enciklikom Divini Redemptoris i komunizam.
U rasprave o osudi fašizma i nacizma uključili su se i brojni hrvatski franjevci, dominikanci, isusovci, bogoslovi, katolički laici i sveučilišni profesori, a neki od njih napisali su i vrijedne radove na tu temu (hrvatski dominikanac, teolog svjetskog ugleda Hijacint Ante Bošković, objavio je u Zagrebu 1939. godine zapaženu knjigu Filozofski izvori fašizma i nacionalnog socijalizma).
Krvavi komunistički teror
Kad je komunizam u pitanju, on je u samoj svojoj srži revolucionarna ideologija protivna Bogu, ideologija nasilja, bezboštva i ateizma te stoga nije čudno da je svaku vjeru i crkvu pa tako i Katoličku doživljavao kao svog prirodnog neprijatelja. Samim time što je imala ambiciju u cijelosti ovladati ljudima i njihovom sviješću te stvoriti od njih klasno-ideološka bića, komunistička totalitarna doktrina nije trpjela takmaca ni na jednom pa niti na duhovnom planu.
Teror komunista nad katoličkim svećenstvom i civilnim stanovništvom Istre započeo je već u razdoblju kratkotrajnog pokušaja uspostave njihove vlasti neposredno poslije kapitulacije Italije (13.09. – 2.10. 1943.), dok su ostaci fašističkih snaga i njihovi suradnici u panici napuštali ove prostore.
Brojni talijanski garnizoni s golemim količinama naoružanja i opreme padaju u ruke partizana, a veliki dio naroda (izmučen fašističkom diktaturom i uvjeren kako je konačno došlo vrijeme slobode) podržava ih i u njima gleda stvarne osloboditelje koji će u Istru donijeti pravu narodnu vlast. Međutim, u samo 20-ak dana (do početka njemačke ofenzive 2. listopada) komunisti su počinili brojne zločine nad civilnim stanovništvom i svećenstvom i zatim bezglavo kukavički pobjegli pred njemačkim trupama koje su izvršile nemilosrdnu odmazdu nad nedužnim narodom.
Komunisti se ponovno vraćaju nakon sloma Trećeg Rajha i tek tada u potpunosti uspostavljaju svoju vlast. Ukratko rečeno iskoristili su opravdano ogorčenje istarskog puka prema fašistima i naklonost saveznika i stavljajući se na čelo antifašističkog pokreta diktaturu fašističke Italije zamijenili su svojom.
Evo i nekih konkretnih podataka:
„ Nova, revolucionarna vlast stvarana po modelu ruske boljševičke vlasti još je tijekom rata po kratkom postupku obračunavala s ‘narodnim neprijateljima’ među koje su ubrojeni mnogi svećenici samo zato što nisu ‘jasno i glasno’ podržali tu vlast. Za vrijeme kratkotrajne partizanske vlasti od 13. rujna do početka listopada 1943. po istarskim je mjestima kružio ‘sablasni autobus smrti’ koji je ‘narodne neprijatelje’ odvodio u pazinski Kaštel odakle su mnogi bez ikakva sudskog procesa osuđeni na smrt i bačeni u neku od istarskih kraških jama.
Župnik u Rovinjskom Selu Angelo Tarticchio bačen je u boksitnu jamu na Lindaršćini 19. rujna 1943. godine. Biskup Radossi od slične je sudbine spasio župnika u Šišanu Camilla Ammirattija, također zatočenog u pazinskom Kaštelu. Bogoslova Vladimira Vivodu i oca mu Anselma partizani su noću krajem kolovoza 1944. uhitili u rodnoj kući u Štrpedu (kod Buzeta) i obojicu nakon zvjerskog mučenja strijeljali na rubu Motovunske šume.
Na listi bujske OZNA-e godine 1946. našli su se Libero Colomban, upravitelj župe Nova Vas (nad Mirnom), Giuseppe Rocco, župnik u Grožnjanu te Francesco Bonifacio, kapelan u Krasici (Umaški dekanat).
Označeni kao neprijatelji narodne vlasti i protivnici priključenja Istre Jugoslaviji trebali su biti likvidirani od narodne straže. Unatoč prijetnjama sva trojica su odlučila ostati. U to da im se ozbiljno radi o glavi prvi se uvjerio Bonifacio. U predvečerje 11. rujna 1946. dok se pješice vraćao iz Grožnjana gdje se ispovjedio kod tamošnjeg župnika i zadržao u dužem razgovoru, dočekala ga je narodna straža i odvela ga u nepoznatom pravcu.
Neki svjedoci potvrdili su da su ga vidjeli ‘u društvu’ dvojice jugoslavenskih milicionera, a nekoliko metara dalje primijetili su još dvojicu milicionera. Otada se Bonifaciju izgubio svaki trag, a s vremenom su se proširile verzije o izdavačima naredbâ, načinu i izvršiteljima, kao i o mjestu njegova ubojstva.
Pretpostavlja se da je bačen u neku od tamošnjih jama. Strahujući da bi i njih mogla progutati noć, Colomban i Rocco u listopadu su napustili Istru i spas potražili u obližnjem Trstu.“ (dr. sc. Stipan Trogrlić, viši znanstveni suradnik Institut društvenih znanosti Ivo Pilar – Područni centar Pula Izvorni znanstveni rad UDK: 94(497.5 ISTRA)”1945/1947” [272:262.3 POREČ- KA I PULSKA] (000.282)(000.322)(091) Primljeno: 15. 03. 2014.; http://hrcak.srce.hr/file/188770;; str. 15-16.; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 14.8.2016.)
Isti izvor ovako opisuje stanje u Istri u prve dvije poratne godine i odnos „narodne vlasti“ prema Katoličkoj crkvi:
„Za samo dvije i pol godine života pod zvijezdom petokrakom (od sredine 1945. do kraja 1947.), kao znakom novog vremena, Katolička Crkva u Istri bila je istraumatizirana raznim oblicima progona sve do fizičkih likvidacija.
Umjesto obećane slobode i blagostanja u praksi je carevala represija prema drugim i drugačijim te opća materijalna bijeda. Iako je car bio gol, o tome se nije smjelo govoriti. Jedina stvarnost nad kojom državni aparat nije imao kontrolu bila je Crkva. Sama ta činjenica bila je dovoljna da se na Crkvu gleda kao na protivnika uvijek spremnog na podrivanje državne vlasti i društvenog poretka.
Unatoč zaslugama istarskoga svećenstva u borbi za sjedinjenje Istre s maticom Hrvatskom i njegovoj benevolentnosti prema vlasti, ta se ista vlast, kako na državnoj tako i na lokalnoj razini, nije uspijevala osloboditi svoje ideološke, komunističko-ateističke matrice iz koje je onda izvirao pogled i praktično ponašanje prema Crkvi kao ‘unutarnjem neprijatelju’, uvijek spremnom, u sprezi s ‘vanjskim neprijateljem’ (Vatikanom), predvodnikom međunarodne reakcije, podrivati i rušiti državnu vlast i društveni poredak.
Taj temeljni određujući stav prema Crkvi nije uspijevala prekriti ni idilična slika koja je stvarana prema van. Svećenici, naime, sudjeluju u općenarodnim slavljima, pozdravljaju narod sa svečano urešenih tribina, a uglednici nove vlasti mogli su se vidjeti na vjerskim manifestacijama, primjerice na tijelovskim procesijama.“ (isto, str. 38.; istaknuo Z.P.; stranica posjećena 14.8.2016.)
U sladu sa staljinističkom doktrinom psihološko-propagandni rat bio je oslonac jugoslavenske komunističke vlasti koja je uvodeći strah i nesigurnost u društvo stvarala uvjete za potpunu kontrolu – ne samo nad ponašanjem i postupcima svojih podanika, nego i u pogledu nadzora njihovih političkih stavova.
Iz današnje perspektive to (možda) zvuči nestvarno, ali radilo se o evidentnom nastojanju da se svijest svakog pojedinca podvrgne nadzoru i kreira na poželjan i ideološki prihvatljiv način.
Prve poratne godine u Istri (slično kao i u drugim krajevima Hrvatske) bile su, nažalost, obilježene krvavim tragovima zločina što su ih u ime svoje ideologije činili oni koji su sebe zvali „antifašistima“.Tako je nakon dugih godina okupacije od strane fašističke Italije i brojnih masovnih zločina koje su nad narodom počinile Mussolinijeva soldateska i nacističke postrojbe poslije kapitulacije Italije (pri čemu su Nijemci okrutno ubijali narod, razarali i spaljivali čitava naselja) istarski puk doživio novi val nasilja, ovoga puta od „osloboditelja“.
Na udaru su naročito bili „popovi“ koje se nastojalo zastrašiti i protjerati u Italiju kako bi se zatrla Crkva i onemogućio vjerski život puka. Mada je (u formalnom smislu) Katoličkoj crkvi (čije su zasluge u sjedinjenju Istre i matice Hrvatske nesporne) bila zakonom „dopuštena sloboda djelovanja“, u stvarnosti se činilo sve da se ona potisne i onemogući u svojoj pastoralnoj misiji.
Uhićenja, zatvaranja, tajne likvidacije (po pravilu bez ikakvih istražnih ili sudskih postupaka) i masovni teror nad građanstvom uz pomoć represije i medijske propagande, postali su dijelom istarske svakodnevice u čemu su zapaženu ulogu igrali OZNA/UDBA i Agitprop. Progoni su se odvijali pod krinkom „kažnjavanja suradnika okupatora“ ili „fašističkih slugu“ i kad se jednom ta etiketa nalijepila bilo komu, njegova je sudbina bila zapečaćena. Najčešće bez dokaza, uz iskonstruiranu krivnju i lažne svjedoke, ljudima se presuđivalo po kratkom postupku ili su jednostavno odvođeni bez ikakvoga objašnjenja i sudbina im je ostajala nepoznata.
Diljem Istre razašiljane su skupine komunističkih uhoda i aktivista čija je zadaća bila raznim provokacijama izazivati nerede i incidente i (ako treba i uz primjenu sile) onemogućavati crkvene obrede i normalan život vjernika i svećenstva. Tako je stvarano ozračje nesigurnosti, straha i neizvjesnosti, ne samo u redovima klera nego i u najširim slojevima naroda.
U skladu s oprobanim i prokušanim staljinističkim obrascima, krivnja za posljedice izazvane ovim provokacijama prebacivala se na „klerofašiste“ i „reakcionarne elemente“, odnosno na žrtve koje su potom dodatno stigmatizirane i još žešće progonjene kao „narodni neprijatelji“.
Presudna uloga katoličkog svećenstva u sjedinjenju Istre s maticom
Iako svećenstvo nije bilo sklono izražavati svoja politička opredjeljenja, istarski svećenici nisu mogli tek tako ignorirati volju tamošnjeg puka pa su u razgovorima s čelnicima tadašnjeg NOO za Istru ipak pristali da čak i pismenim dokumentom podupru vraćanje Istre u okrilje matice.
Evo što o zaslugama Katoličke crkve i svećenstva u sjedinjenju Istre s Hrvatskom kaže jedan od izvora:
„Najpoznatiju ulogu imao je (svećenik Božo Milanović – op. Z.P.) kao jedan od predstavnika Istre na Mirovnoj konferenciji u Parizu 1946. godine na kojoj se odlučivalo o sudbini Istre nakon rata.
Podatke koje su prikupili mons. Božo Milanović, Zvonimir Brumnić i drugi hrvatski svećenici bili su jedan od glavnih argumenata zašto je Istra pripala Hrvatskoj koja je bila dijelom Jugoslavije. Granice su dogovorene Pariškim mirovnim sporazumom 1947. godine po etničkom načelu, pa je zbog toga načela Trst pripao Italiji, a Istra Hrvatskoj.
Glavni dokument po kome se u Parizu postupalo bila je ‘Spomenica hrvatskog svećenstva u Istri Savezničkoj komisiji za razgraničenje Julijske krajine’ donesena u Pazinu 12. veljače 1946. godine. Spomenicu je donio ‘Zbor svećenika sv. Pavla za Istru‘, a potpisali su je predsjednik Tomo Banko, tajnik Miro Bulešić, odbornici Božo Milanović, Leopold Jurca, Josip Pavlišić, Antun Cukarić i Srećko Štifanić, kao i 48 članova odbora.
Svećenici su u spomenici prikazali sve strahote koje su od Talijana podnosili Hrvati naročito svećenici od 1918. do 1943. godine, ali je Istra i pored toga ostala nastanjena u velikoj većini Hrvatima, pa zbog toga treba zauvijek pripasti jedino Hrvatskoj.“ (Izvor: https://hr.wikipedia.org/wiki/Božo_Milanović; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 26.9.2017.)
Zbog iznimnih zasluga na Mirovnoj konferenciji u Parizu i ukupnog djelovanja tijekom svećeničkog rada, 1962. godine svećenik Božo Milanović dobio je i počasni doktorat zagrebačkog sveučilišta, a u Kringi je u njegovu čast (2015. godine) postavljena spomen-ploča na zgradi u kojoj je živio i radio. Kako onda protumačiti one silne, monstruozne optužbe koje su na njegov kao i na račun mnogih drugih narodnih svećenika izricali komunistički prvaci na javnim skupovima u prvim poratnim godinama?
O kakvoj se prijetvornoj politici komunista prema svećenstvu i Crkvi radilo, vidljivo je iz ovog opisa sadržanog u već citiranom izvoru:
„U euforičnim trenutcima oslobođenja Istre nije se zaboravio ‘neprijateljski rad’ dijela svećenika. Na središnjoj proslavi koja se održala u pulskoj Areni 12. svibnja 1945. Josip Šestan, predsjednik Jedinstvene Narodnooslobodilačke fronte za Istru (dalje: JNOFI), u nazočnosti 30.000 ljudi nije mogao ne spomenuti djelatnost reakcije kojoj su se pridružili ‘nekoji nazovi narodni svećenici’. Poimence su apostrofirani tršćanski i koparski biskup Antonio Santin te svećenici Zvonimir Brumnić i Božo Milanović.
Može se samo pretpostaviti kako su na dio indoktrinirane mase djelovale Šestanove riječi da su spomenuti svećenici i biskup surađivali s okupatorom, šaljući vjernike u SS-odrede i TODT te im govoreći kako ih partizani vode u propast.
Prema Milanoviću, Brumniću i ‘nekoliko prodanih duša oko njih’, još je oštriji je bio istup Dušana Diminića, tajnika JNOFI-je, i to na Prvoj konferenciji Plenuma Oblasnog odbora JNOFI-je koja se održala u Poreču 21. svibnja 1945. Diminić je spomenuo da su svećenici imali štab u Trstu koji je pod izlikom širenja hrvatske riječi surađivao s Nijemcima i pisao laži o progonima Crkve te da su ‘blebetali o boljševizmu’, a sve s ciljem razbijanja NOP-a.“ (isto, str. 19-20.; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 14.8.2016.
Biljeg kojim je komunistička propaganda označila nadbiskupa Alojzija Stepinca kao „zločinca“ i „suradnika ustaškog režima“ bio je stigma za cijelu Crkvu i sav katolički puk i svećenstvo u Hrvatskoj, a ujedno i znak da se prema tim „reakcionarima“, „klerofašistima“ i „narodnim neprijateljima“ imaju primjenjivati „revolucionarne“ metode – a sve u ime „obrane naroda i tekovina revolucije“. Svaki komunist ili simpatizer Partije mogao je nekažnjeno i prema vlastitom nahođenju biti „sudac“ i krojiti „pravdu“ bez ikakvih ograničenja.
Kao i toliko puta tijekom povijesti svećenici su na sebe preuzeli najveći teret odmazde koja se nesmiljeno provodila. Pod krinkom „antifašizma“ okrutno su progonjeni i izvrgnuti teroru svi oni koji nisu bespogovorno i pokorno prihvaćali ateistički svjetonazor i komunističku ideologiju što je između vjerničkog puka i njihovog klera na jednoj i „narodne vlasti“ na drugoj strani stvorilo nepremostivi jaz.
Već sama činjenica da nametnuti sustav nije imao kontrolu nad Crkvom, bila je dovoljna da se KPJ i njezin propagandni i represivni stroj svom silinom obruše na ovu instituciju, u prvom redu na najuglednije svećenike i biskupe. Pokušaj Crkve da svojim Pastirskim pismom (iz rujna 1945.) upozori na ovaj teror iskorišten je za nastavak još veće represije.
Kad je Istra u pitanju mora se, međutim, naglasiti još jedna činjenica: unatoč agresivnoj fašističkoj propagandi tijekom gotovo četvrt stoljeća, u Katoličkoj crkvi nije dolazilo do raskola između svećenstva talijanske etničke pripadnosti i ostalih. Pomutnju nisu uspjela unijeti ni sva potonja (ništa bezazlenija) nastojanja komunista da Crkvu odvoje od Svete Stolice i podrede je svojim interesima. Mati Crkva ostala je imuna na sve podjele i pritiske i velika većina njezinih pastira svoju je misiju unatoč svemu obavljala držeći se čvrsto temelja Kristove vjere.
I to je ono što je oduvijek najviše smetalo – a i danas smeta – komunističkim zločincima i njihovim ideološkim sljedbenicima.
Jedna od brojnih nevinih žrtava u Istri je i naš blaženik, katolički svećenik Miroslav Bulešić, kojega je komunistička rulja ni krivoga ni dužnoga zaklala u Lanišću 24. kolovoza 1947. godine.
Rulja je rulja, nasilje je nasilje.
Crveni i crni fašizam razlikuju se samo po boji, ni po čemu drugome.
Foto:
