Prije koji dan sam napisao tekst naslovljen «KAKO JE LIJEPO BITI HRVAT U PARKU PRINČEVA! kojim sam ushićeno uputio čestitke i našoj nacionalnoj nogometnoj vrsti na sjajnoj igri i navijačima hrvatske nogometne reprezentacije za njihovu civičku dimenziju, kako zemlju predstavljaju u inozemstvu.
PIŠE: Ante Glibota
No ta ushićenost, radovanje hrvatskim pobjedama nažalost je bila kratkog vijeka, jer je pomutnja došla neposredno na francuskom mitskom stadionu Geoffroy-Guichard u Saint Etienneu, gdje su igrali i zlatnim slovima pisali povijest igračke legende Les Verts poput Michel Platinia, Herbina, Revellia, Laurent Blanc, do Dominigue Rocheteaua…
Prouzročivši prekid na kraju susreta terorizirajuće grupe «navijača», su nanijeli ogromnu štetu i hrvatskoj nogometnoj reprezentaciji ali i cijelom hrvatskom narodu. Pa nije ni čudno, da ih je trener reprezentacije Ante Čačić sa pravom naziva sportskim teroristima!
Manifestacija ovih čina, bez sumnje je postao dijelom onog, što se već uvriježilo u prijelomnim momentima hrvatske države, kao dio pete kolone protiv interesa hrvatskog naroda! Na djelu je dio tog istog mentalnog sklopa, koji je razbijao židovsko grobnice na Mirogojskim groblju u Zagrebu, i židovski općinu, jer je trebalo istaknuti hrvatsku netoleranciju i fašistoidnost, rasizam, koje će biti kasnije demantirani i otkrivene na haškom procesu Miloševiću kao intrumentarajuće podmetanje KOS-a za napakostiti mladoj hrvatskoj državi.
Udbaško-kosovski rječnik je prepoznat isto tako sa poljudskom svastikom, a počinioce, koju čak ni sadašnja hrvatska vlast na žalost nije razotkrila, premda je imala 6 mjeseci vremena! I zbog toga će naša nacionalna vrsta igrati kvalifikacije za svjetsko prevenstvo u nogometu, bez nazočnosti publike. Ali se sa pravom pitamo, kako će ih otkriti, kad je major bivše jugoslavenske vojske i sadašnji ministar unutarnjih poslova Vlaho Orepić, bez želje da to otkrije, što je još jedna nonsensna činjenica hrvatske političke zbilje?
Mogli bi smo nastaviti dalje, unadogled, dakako ne zaboravljajući bengalke na milanskom San Siru, sve su to bile od početka do kraja bengalke protiv Hrvatske države, hrvatskog športa, jer smo dopustili taj militantni sportski i ini terorizam u djelovanju protiv interesa hrvatskog naroda. Jednostavnim riječnikom, sama država je zaboravila zaštititi hrvatski državni interes! Tome se mora stati na kraj, u tome je i državni interes, jer i naš ugled u svijetu postaje upitan, s obzirom na široki interes za nogometni šport u svijetu!
To nije evidentno ni razlogom koji mediji u hrvatskoj indoktriniranoj medijskoj sceni često ističu pronalazeći krivnju čas za predsjednika HNS Davora Šukera ni kriva ni dužna, čas za Zdravka Mamića, za Vrbanovića,… problem Dinama ili Hajduka… Predtekst je uvijek lagano naći, za skrenuti misao na nekog drugoga, ne na izvorište zla, inspiratore kosovsko-udbaške, orijunaške provinjencije i strukture, koja se nikada nije pomirila u činjenici postojanja hrvatske države!
Međutim, ako su do sada ti podmetači i teroristi prolazili bez većih problema u Hrvatskoj, oni su to uistinu učinili ovog puta na krivom mjestu u krivom vremenu. Francuski Parlament na prijedlog Predsjednika Republike i francuske Vlade izglasao je zakon, prije par mjeseci o izvanrednom stanju, pa ovi izazivači nereda, sportski teroristi mogu također podleći pod lupu upravo tog zakona, koji im može odrediti desetljetne i čak višedesetljetne kazne, i za što nema oprosta!
Ako je to cijena, pa neka ti napasnici je debelo plate, a otrežnjenje od tog barbarskog čina će im ostaviti dovoljno vremena da se netko na sličan način ne uputi ponovo u tu vrstu avantura, kao i o prihvaćanju i razmišljanju o realitetu hrvatske države.
Dolazeći i sam s obitelju na utakmicu sretao sam ushićene hrvatske navijače. Desetine mladih iz New Yorka, Australije, Švicarske, Njemačke…iz svih europski zemalja a najveći dio iz Domovine, od Vukovara do Dubrovnika, do Bosne i Hercegovine ističući svoju podršku nacionalnom nogometnom timu, štedeći od svojih usta da mogu dati obola svojim Vatrenima, potpomoći ih svojim glasom, ushitnom pjesmom i vestimentarnom označjem, pa je i njihov broj činilo nam se znatno veći nego prije koji dan u Parizu.
Francuski a i svjetski mediji su dali odušak nelagodi poslje incidenta i prekida sa kvalificirajućim naslovima. Ugledni Le Monde naslovljuje na polu straničnom tekstu potpisanog od Anthony Hernandeza: »Hrvatska izdana od športskih terorista », pišući da se to jednostavnim riječnikom nemože drugačije nazvati već »da je to ono što se nazivlje hara-kirijem. U petak u Saint Etiennu dok se Hrvatska bespokojno i mirno približavala svojoj drugoj pobjedi u dvije utakmice i kvalifikacijama za osminu finala, kada su desetak njenih navijača su došli sve to uništiti …. ».
Ovaj ozbiljni list ističe genijalnu igru Luke Modrića do njegove ozljede, a također ističe de je ovaj tim « jedna od najboljih ekipa na ovom Euru ». Anthony Hernandeza podastire i sve dosadašnje probleme sa ovim navijačima, sa splitskom svastikom, događajima u Milanu, kao i posljedicu tog rezultata na ovoj samoj utakmici citirajući Petr Cecha, češkog legendarnog vratara, koji je izjavio o rezultatu prekida: »Hrvati su do tada u cijelosti kontrolirali igru, poslje su izgubili ritam pa smo tako mi mogli profitirati ».
Poznati sportski francuski dnevnik L’Équipe, posvećuje događaju čitavu stranicu sa naslovom »To je bilo s predumišljajom ». List apostrofira ultraše Torcide iz Splita, koji su dan ranije najavili da će prekinuti susret, pa su mobilni žandari ulaskom u teren u 75. minuti to željeli spriječiti.…Incident u Saint Etienneu imao je vrlo jasne intencije staviti u teškoće hrvatsku nogometnu federaciju u nezavidan položaj ».
Športski list ističe da je “u zadnjih 11 godina HNS morao platiti 900 000 eura globe UEFA i FIFI, te da te provokacije zaista poprimaju iznenađujuće forme. Lanske godine kukasti križ je bio trasiran na stadionu u Poljudu prije kvalifikacijskog susreta između Hrvatske – Italije (1-1), koji je čak bio bez publike…“
Ovim se vidno kaže da to nije samo sportski problem, već i problem političkih struktura koji nisu imali volje izvršiti iskorjenjenje ovog “navijačkog“ nasilja. List zaključuje da je dakako čudno »način na koje su ovi hrvatski ultraši mogli proći sistem kontrole sa takvim pirotehničkim napravama, iako su vlasti bile upozorene na rizik incidenata, što ostavlja perpleksnim u kontekstu aktualne sigurnosne situacije» u Francuskoj.
Doduše po ugovoru s UEFA i francuska država, kao organizator Euro 2016. mora osigurati športski događaj, i snosi posljedice, jer i sigurnosne mjere nisu bile iste u Parizu primjerica kao i u Saint Etienneu, puno opuštenije osiguranje, u što sam se i osobno uvjerio.
Svi svjetski mediji su suglasni s ovim mišljenjima, da je ovaj štetočinski način neprimjeran i da ga treba iskorijeniti! Pitamo se što će sada po tome učiniti hrvatska vlada, koja je tehnička, koje nema, jer i ona Zorana Milanoviće i njezin ministra Rajko Ostojić nije htjeo poduzimati ništa, već je sama podupirala i dolijevala ulje na vatru, pirila vatru, svojim nerazumljem i odlukama lišenim dobrog i konsekventnog razmišljanja i djelovanja, a neki mu pripisuju i samu inscenaciju poljudske priče.
Nova tv i Oreškovićev ministar Orepić nije pokazala bolju volju, iako su znali što se sprema, bili su na vrijeme upozoreni, a time su preuzeli i političku odgovornost svojih propusta, zbog čega bi trebali i konsekventno odgovarati.
Sama utakmica je najvećim dijelom prošla bez većih poteškoća, sve do 85.minute. Konfortabilno vodstvo Hrvatske od 2:0, ritam igre hrvatskih nogometaša pokazivao je da Hrvatska ide u sigurnu kvalifikaciju za sljedeći krug. I upravo tada nasilnici stupaju na red, zagorčavajući i športskoj publici i hrvatskom narodu taj tako rijedak razlog za istinskim veseljem, da se država i narod nađu u simbiozi na tragu zadovoljstva, sreće, nacionalnog ponosa na svoj nacionalni tim, i njegovo vodstvo.
Ali onda petokolonaši sa njihovim prepariranim planovima žele pisati jedan drugi scenarij, koji je i sportska publika i promatrači izvan sporta okarakterizirali sa onim što taj čin predstavlja: omalovažiti, nagrditi, napakostiti hrvatskom domoljubnom osjećaju i državi! Kao i bezbroj puta ranije, moramo im reći da to ne prolazi ni ovog puta ni bilo kada to pokušali u budućnosti, to samo učvršćuje i naš domoljubni instinkt, kao i tražnju da se te sve epizode zakukuljenih mračnih osoba i nakaza razotkriju i primjerno kazne.
Što se tiče same utakmice, gotovo cijeli hrvatski tim, ponavljam gotovo cijeli tim, je zaista igrao skoro 70 minuta u perfektnom ritmu, ili u djelu učesnika koji su sudjelovali u igri. Luka Modrić, a ovog puta i Ivan Rakitić su bili posebice vrlo inspirativni i nadahnuti. Nosili su taj neizdrživlj ritam za češke igrače, koji je imao izvjesnu poetsku rezonancu, lepršavost nogometne vještine, lakoću, eleganciju stila i transmisiju lopte.
Imao je ono što se kaže ludičku dimenziju športa, igru koju je također ilustrirao najbolje i najbolji igrač utakmice Ivan Rakitić, koji je sa takvom superiornom elegancijom prebacio loptu u mrežu preko legendarnog Petr Cecha, češkog vratara, pokazujući zanatstvo najvećih športskih majstora ove zamamne igre. Kako bi francuzi kazali: L’Artist! Umjetnik!
Nije ni čudo što je taj nogometni umjetnik izabran kao igrač utakmice i u najbolji u timu dana UEFA po drugi puta na ovom turniru iz dvije utakmice.
Ovu igru može se jednom ili nešto racionalnijom upotrebom i svog ritma i ekonomije načina pretvarati i u ozbiljnije rezultate u pogledu pogodaka. Pogodci nedostaju, primjerice na utakmici sa Turskom, oni ne smiju biti nedostatak ovako sjajne igre ovog briljantnog tima. Mora se pri tome reći da i Marijo Madžukić se nije tjekom čitavog ovog susreta posebice isticao,već spada više u ulogu promatrača, pa bi smo mu mogli zamijetiti čak i izvjesnu indolenciju.
Međutim, nerazumljivo nam je upoređivati tog sjajnog borca sa ove dvije posljednje utakmice, sa onim što on uobičajeno daje, izgara za nacionalni tim, bilo na prijašnjim utakmicama za reprezentaciju, bilo u njegovim respektivnim klubovima, označenog borca, koje su karkterizirala izvjesni periodi efikasnosti i periodi stagnacija.
Moramo li ga podsjetiti da ovaj turnir traje ipak samo mjesec dana i da nemamo vremena čekati da se probudi, da ovaj njegov period efikasnosti ali i zalaganja dođe kad nam više ne bude trebao ili da smo ne daj Bože eliminirani. Pa i trener Ante Čačić mora voditi evidentno računa o tome ako se Mandžukić ne zalaže dovoljno, ili ako ovog momenta nije u formi, treba ga i zamijeniti, to je dio strategije uspjeha nacionalnog tima! Športski mu komentatori, ne u tolikoj mjeri domaći, koliko oni strani, također daju vrlo loše ocijene isčuđujući se da ga se ne mijenja. Trener se konsekvento ponio spram Lovrena, tu istu konsekventnost treba primjeniti i na druge, ako ne daju dostatnih potvrda u koncepciji igre. Treba reći da nema nedodirljivih, bez obzira na rang u njihovim klubovima…
Kapetan Darijo Srna poslovično je obavio nakon porodičnih boli zaista sjajan posao, u obrani i gradnji igre, često dolazeći sve do protivničkog gola, zavidnim sprintovima i igre pod posebnim psihičkim okolnostima, jer je dva dana ranije ukopao svog oca, ali unotač svemu igrao je zaista sjajno.
Za nacionalnu vrstu je i ovog puta demonstrirao srčanost, koncentriranost, sa talentom braneći nacionalne boje, što vidno postaje za njega izvjestan raison d’etre, razlog postojanja! Svu publiku su dakao još i više ganile njegove suze i njegova emocija, kada se stadionom uvodno orila «Lijepa naša», koja je imala i dakako svoj kontaminirajući učinak u emocijama gledatelja, kako onih na stadionu, a isto tako vjerujem i na one ispred TV ekrana.
Vedran Ćorluka zapožeo je igru bez “turbana“, poslje otvorenih rana na glavi protiv Turaka, ali je kao i Srna igrao glavom odvažno i učinkovito, kao da se ništa nije deselo. Srčanost u skokovima, igranja glavom su mu otvoriti ponovo nezacijeljene rane, ponovilo zavoj glave, ali i ostaviti pitanje, kakva mu je medicinska pomoć napravljena, ako je došlo do ponovnog otvaranja rana? On se još jednom osvjedočio i u ovoj utakmici kao hrvatski športski Vitez !
Domagoj Vida izvrstan, ali pomalo i tužni junak dana ,koji je skrivio jedanesterac, i rezultat 2:2, kojeg vjerujem nebi bilo, da nije bilo ovog incidenta sa prekidom. Jer ruka nije bila intencijska, što ovaj sudac zna procijeniti, ali očito prosudili su drugi razlozi, koji su suca Marka Clatemburga učinili nešto oštrijim spram hrvatskih nogometaša.
Luka Modrić je zaista genijalno odigrao svoju dionicu sve do zadnjeg momenta kada je primio udarac u bedreni mišić i bio primoran otići na klupu zamjenjen sa Mateom Kovačićem, koji nije bila tako efikasna zamjena, jer je rekli bi smo poslovično gubio gotovo sve lopte.
Česi su na Modrića nalijetali na svaku njegovu primljenu loptu, a on ih se lakoćom virtouza rješavao, vješto pukušavajući temperirati igru, jer nitko ne može bjesomučno letjeti svih 90 minuta igre, pa je u toliko je njegov dirigentski osjećaj bio sjajno reguliran. Smirivao je ritam staloženo kada je suigračima trebao fizički predah. Upravo na ovom njegovu odličju bi se trebao ugledati i izvrsni Ivan Perišić koji naravno želi svojom srčanošću što više, što harnije, praktički leteći nogometnim igralištem, ali istovremeno mora voditi računa o ekonomiji načina, jer je to također vid strategije u igri koja traja 90 minuta, a ne da u zadnjih petnaest ili dvadeset minuta se to bitno osjeti u grčevima, kako i u fiksnim brojčanim rezultatima, kao i ukupnom doživljaja nogometne strategije i igre.
Tu je dijelom i greška i samog trenera Ante Čačića da promjene ne vrši na vrijeme, jer on je ne samo strateg za jednu, već se nadamo i za najmanje 6 utakmica na Euro 2016, pa i onda kad vodite sa rezultatom 2:0, treba razmišljati na svježinu da povisite rezultat ili da primirite fizički napor u kolektivnoj igri, tražeći sigurnost uz što manji napor upotrijebljene energije, čuvajući se istovremeno za zahtjevniji napor protiv Španjolske, četiri dana kasnije.
Ovoga puta taj coching je izostao, ali se nadamo da to neće nedostajati u sljedećim utakmicama, kad se za to ukaže prilika, jer strateške postavke moraju biti postavljene ne samo za jednu utakmicu, već i za čitav Euro turnir, kad se ima tako sjajnu ekipu, kao što je danas ima Hrvatska, koja ima izgledne perspektive ako nastavi ovakvom kvalitetnom i determinantnom igrom i pravo na razmišljanje da se nađe na pjedestalu europskog nogometnog športa.
Jedan od najveći svjetski trenera i londonskog Arsenala, Arsene Wenger, jučer je ponovo posvjedočio svoj entuzijazam spram Hrvatske ističući, na jedan simpatičan način za BeIN Sport da je « jedna mala Hrvatske zemlja od 4 ili 4,5 milijuna stanovnika nemjerljiva po talentima koje imaju zemlje od čak 7o ili 80 milijuna stanovnika poput Turske…».
Takova priznanja vodećih sportskih veličina su zasigurno i obveza da država već jednom stane na kraj nasilju koji se proizvodi u beogradskim i inim petokolonaškim oficirima, dok hrvatski građani i sportaši plaćaju tešku cijenu mješavini tog neugodnog tributa, koji trpimo desetljećima, umjesto da se razgalimo i veselimo na prepunim stadionima…pjesmom i igrom kojom pravi i stvarni hrvatski navijači pokazaše na ulicama Saint Etijena, a sutra u Bordauxa pa sve do finala na stadionu Saint Denis !
Vidjeli smo te naše kockaste domoljube došlih iz svih krajeva svijeta, preplavljujući taj mali francuski gradić, tvrđavu njenih Zelenih legendi (Les Verts), gradu nogometnih legendi, gdje pjevaju i sviraju sa harmonikom i tamburicom šokci iz dične Slavonije i ribari sa otoka i drevne Božave, podignutim rukama sa istaknutim « V » veselih Kuprešanaca, uz one iz Brela i Makarske, Vukovara… Hrvatski navijački sijeg je prekrio i zgrade i facade kafića i stabala. Svi su oni bili dobro raspoloženi, možda uz čašicu previše, gdje nije nedostojala kurtoazija, ali to je sve odzvanjavalo vedrinom i harnošću domovinskog ozračja koji su za koji sat harmonično uklopilo u gradsko zelenilo ljetnog lipanjskog ozračja.
Čak je lijepo bilo vidjeti zajedništvo ispred gradske vijećnice, gdje se češki i hrvatski navijači međusobno zagrljeni štujući se međusobno nazdravljaju uz Plzensko pivo i nazmjenično ili u zajedništvu se fotografirajući. Jer unatoč svemu pravi navijači su i pravi sportski ambasadori, kojima nisu potrebne ni petarde ni eventualne izgubljene ruke ili oči, nasilje, da mogu posvjedočiti i podupirući sportsku vrlinu i olimpijski princip da je iznad svega važno sudjelovati Tu nema mjesta nasilju kojim su nas teroristi « počastili »na stadionu Geoffroy-Guichard u Saint Etienneu, pred kraj dana u petak 17.lipnja, pretvarajući jedan sjajan sportski događaj u lakrdiju i razlog da kažemo: kako je bilo ružno biti Hrvat u Saint Etienneu!
Ne ponovilo se nikade više, što ostaje istinska nada, ne samo za ovaj Euro, već i za sve športske i ine manifestacije koje nadolaze. Športski duh može prevladati sve pakosti i netrpeljivosti, u čemu svoju primordijalnu uloga ima i države, koja mora već jednom spriječiti i onemogućiti ove teroriste, da taj duh športa i njegovih vrlina shvati, zaštiti i radi na tome kao edukativni i konvivijalni cilj, ali isto tako da kroz ovaj pozitivni športski naboj, možemo stremiti u pozitivni domoljubni i svekoliki naboj, pretvarajući ih u svehrvatske sjajne pobjede.
U Parizu,18. lipnja 2016.
O AUTORU:
Ante Glibota (Slivno kraj Imotskog, 1945.), jedan od najprominentnijih hrvatskih intelektualaca.
Ekonomski fakultet u Zagrebu završio je 1969. a 1972.godine za progona hrvatskih proljećara završio u zatvoru. Bio je najmlađi u skupini intelektualaca Tuđman, Gotovac, Veselica, Pavletić, Đodan….
Nakon robije otišao je u emigraciju u Francusku. Ondje je napravio vrlo plodnu karijeru kao autor studija, izdavač, galerist, povjesničar umjetnosti, teoretičar arhitekture i kolekcionar, autor prestižnih umjetničkih manifestacija u Francuskoj i diljem svijeta.
Od 1985. član je Europske akademije znanosti, umjetnosti i književnosti u Parizu i počasni član Američkoga instituta za arhitekturu. Spada među Hrvate s najvećim brojem objavljenih naslova na stranim jezicima.
