Crvena euro-tjeralica za Ivicom Todorićem trebala bi se vrlo skoro prenamjeniti za čelništvom Vlade RH i vladinim povjerenikom u Agrokoru, dakako, kad bi pravna država zaista i stvarno funkcionirala.
PIŠE: Ante Glibota
Tko se od nas ne sjeća priča i bajki Hansa Christiana Andersena, koja su bila dijelom literaturom naših djetinstava, koju smo nastavljali čitati i prepričavati našoj djeci, u kojima danski bajko-pisac piše o imaginarnoj odjeći kralja u bajci »Nova kraljeva ruha», objavljenih davne 1837, ali koja nosi u sebi jednu sindromsku poruku, na izglednoj formi o nepostojanja vlasti, u formuli «Kralj je gol».
Ova priča zaprima i ima i danas značajno mjesto u pejzažu hrvatske političke izvršne vlasti, zapravo očitava stanje duha i tjela današnje izvršne vlasti na političkoj sceni Republike Hrvatske.
Formulaciju kralj je gol, možemo danas mirne duše prišiti kao legitimnu etiketu na hrvatsku Vladu, njenog predsjednika, na potpredsjednicu zaduženu za gospodarstvo Martinu Dalić, i nekih drugih ministara, i za kraj Predsjednici RH. Svi oni su vidno izgubili svoj kredibilitet i povjerenje hrvatskog puka, koje se očituje pri svakom direktnom upitu kojeg formuliramo prosječno osvješćenom hrvatskom glasaču na ulici ili u slučajnom susretu.
Prijevare ove izvršne vlasti su višestruke, što je zamjetljivo u prvoj i osnovnoj ideji, da se ova vlada okrenula u post-izbornom periodu od stvarnog obećanja za vrijeme izborne utakmice, a za što nije dobila potvrdu biračkog tjela! Razumljivo je, da smo od tog istog preciznog momenta shvatili, da to više nije autentična demokratska vlast, već dio one crne sprege koja je spremna zasnovati savez i sa đavolima, kako bi se održala na vlasti, što samo nastavlja tu crnu liniju svih prethodnih vlada u svim njenim spektrima od SDP do HDZ, te dakako, povezanih koalicija u njima i oko njih.
Ako je ideja o nekoj Plenkovićevoj vjerodostojnosti, kao izbornom pokliču, potrošena vrlo brzo, iako ne mogu zaboraviti, da nam je ona ostavljala dosta nada, ali je i otišla vrlo brzo u zapećak, poput lošeg sna. Nova ili posljednja zasnovana većina u Saboru nije proizišla iz volje naroda, ni u duha ideja ili svjetonazora glasačkog tijela, što samo po sebi kaže dovoljno.
Nasuprot, ona već samo služi jedinom cilju da produže vrijeme trajanja političke moći u njihovim rukama, isključujući pri tome sve pravedne težnje i očekivanja hrvatskih građana i birača koji su ih izabrali u predstavnička tjela i izvršnu vlast, na potpuno drugim platformama i programima vladanja. Rezultat je: klasična politička prijevara, pljačka, nedosljednost, izgubljena riječ ! Od tog momenta i temeljna izborna poruka Andreja Plenkovića je pala u vodu, on postaje vidno nevjerodostojan, kao još jedan u nizu političara na hrvatskoj sceni, koji se vrlo brzo samopotrošio!
Tri mjeseca nakon izbora prve Plenkovićeve Vlade iz dužne pristojnosti sam odbio komentirati na televiziji ili u tekstovima dosege te vlade i davati ocijene o njegovoj Vladi, dajući mu dužni nephodan kredit, čekajući vrijeme za prosudbu, « dok se stvarno ne vidi », dok ne pokaže i svoje upravljačke reflekse i panopliju mjera i reformi za kojim je vapilo hrvatsko građanstvo i RH, a koje je Plenković obećavao u izbornoj utakmici.
Nakon više od godine dana ove vlade, na žalost, danas možemo već donositi nešto preciznije i ozbiljnije zaključke i ustvrditi da ova vlada ne pokazuje ni tragove ozbiljnih reformatorskih nakana, već vidno pokazuju o neučinkovitosti i inerciju vlade, konačno da ona utječe na to da život građana postaje sve ugroženiji, teži, dok rijeke hrvatske mladosti i to one kvalificirane i školovane odlaze nepovratno iz Domovine. Pri tome demografski trendovi dovode u upitnost stanje nacionalne održivosti i posvemašnu nesigurnost za ukupno stanje Hrvatske države, koju se vode prema vidnoj asfiksiji, gušenju.
Demografska kriza na koju pozivam sve sukcesivne vlade već godinama u mojim tekstovima, upozoravajući, da se demografska slika ne može popraviti i izmjeniti bez vrlo preciznih konkretnih mjera gospodarske politike!
Vlada provjereno ne konzultira ni stručnjake na tom području, zapravo, pere ruke od budućih strukturalnih probema vezani za demografski razvoj i politiku, koji mogu imati nesagledive posljedice za hrvatski strateški interes. Konačno ne treba se libiti i reći, do prijetnje da čak izumremo kao narod sa povjesnom tradicijom mjerljivim skoro od jednog i pol milenija. U isto vrijeme premijer Andrej Plenković, očito dobiva sve više na težini, ne u umjetnosti vladanja državom i respekta biračkog tjela, već onoj banalnoj, tjelesnoj!
Što je zadaća jedne vlade u demokratskom društvu?
Vlada treba stvarati prije svega okružje pozitivnog privređivanja, rasta kroz pozitivno ozračje zakonodavstva, koje omogućava uspješnost poduzetništva i stvaranje infrastukture dugoročnog rasta i stabilnosti, podsticanje, zakonima i uredbama metoda razvoja, koja će voditi prema blagostanju građana i pravnih subjekata, stabilnošću i sigurnošću, punoj zaposlenosti. Nije pri tome mjesta da Vlada mješa svoje prste u bilo koju privatnu kompaniju ili da ona njima upravlja, jer za to, ona nema ni ustavnih ni stvarnih ovlasti, a protivi se svim pozitivnim primjerima demokratskog europskog ozračja !
Najnovije informacije po osnovi objavljenih elemenata ugovora vezanih za Lex Agrokor i nastavak te više nego tragične hrvatske priče, dovela je do rezultata da se Plenkovićeva vlada koprca u jednom nezapamćenom pravno-financijskom skandalu, koji se tako svakim danom sve više i više pojašnjava, koji će zapravo vlast dovesti sve više u poziciju, koja je ona bila rezervirala za Ivicu Todorića, orkestrirajući jednu kampanju bez presedana, da bi zamaskirala jedan financijski skandal najvećih razmjera, državni skandal(scandale de l’Etat), u kojem prve uloge igraju potpredsjednica Vlade RH Martina Dalić, premijer Andrej Plenković, ministar unutrašnjih poslova Davor Božinović i povjerenik za Agrokor Ante Ramljak.
Crvena euro-tjeralica za Ivicom Todorićem, mogla bi i trebala bi se vrlo skoro prenamjeniti, ako bi se demokratska forma zadovoljila, za čelništvom Vlade RH i vladinim povjerenikom u Agrokoru, dakako, kad bi pravna država zaista i stvarno funkcionirala. No, na svakom koraku imamo upravo suprotno naznake zakonskog kolapsa pravne države.
Država s druge strane primjenjuje represivne metode i propagandnu mašinu izvučenu iz naftalina komunističkog nasljeđa, kao i svu propagandu, teror unaprijedne osude medijske scene i inscenacije, uprežući se iz petnjih žila da dokaže i stavi krivnju samo na Ivicu Todoriću. Sada se vidi da im fali stvarnih argumenata, pače da ih izvršna vlast medijski vješto fabricira, a time dovodeći u pitanje i sam svoj izvorni legitimitet.
Ja sam danas u stanju vjerovati i kazati hrvatskom narodu, da se Ivica Todorić nije ogriješio u jedan centim, da nema nikakove veze sa nekim spomenutim skrivenim milijardama koje je negdje vješto zamračio ili nekome transferirao. To je čista fikcija, kao što su bile i fikcije komunističke propagande koja mu je i oca Antu osudila u hrvatskom proljeću, po istoj špranci. Radi se dakle o nečemu što pravno ne pije vodu, a što će nadam se i na sudu biti dokazano.
Ivici Todoriću se može dakako reći da je bio okružen polu imbecilima u njegovom menadžmentu, u što sam sklon vjerovati. Osobno nisam sklon dovoditi u pitanje ili vjerovanje u njegovu časnost i etiku. Doduše teško se može razumno razgovarati u Hrvatskoj danas, kad se vidi u kojem prilikama žive prosječan hrvatski građanin i to uspoređivati sa životom u dvorcima, vilama na moru, helikopterima i jahtama…
Razum jednostavno bježi, dolazi do zamračenja, ali razumna razložba može i treba shvatiti da mi nismo, ne samo u Hrvatskoj, već u čitavom svijetu, nigdje živjeli po špranci uravnilovke. Neki ljudi su ulagali u sebe, u svoju edukaciju, svoja osobna dobra i odlazili u avanturu poduzetništva, drugi su statirali, što je također njihovo pravo, ali ne možemo zanemariti da su pri poduzetništvu Ivice Todorića ostali također i vrlo pozitivni tragovi industrijalizacije poljoprivrede na najsuvremenijom tehnologiji, da je on rekonstruirao, obnavljao, gradio nove kapacitete sa top tehnologijom, zapošljavao, školovao, i plaćao redovito na više desetne tisuća djelatnika, zaduživao se, nije izvlačio kapital za vlastite potrebe. Obnavljao je ratom porušene industrijske pogone, ali i crkve i muzeje…
Odlazio je u investicije koje mogu na dulji rok biti od kapitalne važnosti za nacionalnu ekonomiju. Stvarao je i psihološko ozračje da Hrvati mogu živjeti na njihovoj zemlji, zadržavši od emigracije dio populacije koja nije mogla naći zaposljenje u sve depriminarnijom gospodarstvu i odigrao izuzetno važnu socijanu ulogu, nadomjestio se u izvjesnom smislu za državu, pokazujući jedan primjer, da je poduzetništvo jedan ispravan put. On je nažalost ostao usamljen primjer, u zemlji kojoj prečesto nedostaje hrabrosti upustiti se u stvaralačku avanturu, a jedna lastavica, pa čak i u raju, ne čini proljeće!
U jednoj devastiranoj ekonomiji on je imao još i manje izgleda, pogotovo u stanju jedne permanentne apatije, kad političke vrste svih boja, nisu bile u stanju pokrenuti gospodarski zamašnjak i promjeniti atmosferu poduzetništva, napraviti analizu s čim možemo pokazati naš stvaralački entuzijazam i kreativnost. Za ljude ptičjih mozgova koji ne shvaćaju ekonomiju u njenoj dinamičkoj dimenziji, već u prizemnim statičnim komponentama, naravno to nisu argumenti!
Ivica Todorić je radio istovremeno u prilikama izuzetno teškog gospodarskog okružja, jer sve hrvatske vlade, na žalost, nisu bile u stanju učvrstiti zemlju u jednom poduzetničkom duhu i stvarajući zakonskom regulativom pozitivnu infrastrukturu, koja bi vodila gospodarskom razvoj države. Hrvatsku su vodile imbecilne, samodopadne vlade, u što sam se i osobno uvjerio ne jedan puta, koje nisu imale ni znanja, ni vizije razvoja države, kako na kratki, a isto tako na dulji rok.
Ovo se razgovjetno vidi i iz blizine i na distanci, to je nepobitna činjenica, u čemu se mogu složiti svi stvarni stručnjaci i eksperti, bilo političke ili pak gospodarske profilacije. Najveci broj su bili sve manje više poluškolovani, nedoškolovani ili pak oni sa praznim diplomama netalentirani samodopadni paraderi,egzibicionisti, političari aparatčici, koji nisu bili u stanju osjetiti trendove, kojima se svijet kreće, već su svojim neznanjem, inercijom, postale olovne noge novo stvorene hrvatske države i hrvatskog gospodarstva! Naravno i kredibilitet takove vlasti i stanje ekonomije, svakim novim danom se sve više degradiralo i vrlo ružno reflektiralo to stanje.
To je u investicionom i poduzetničkom duhu dovodilo da sve goreg rejtinga hrvatske ekonomije, koji je na kraju dobio status smeća na međunarodnom tržištu kapitala.To onda znači da ni jedan pravni subjekt, bez obzira kako je on propulzivan, otvoren u stvaralačkom duhu, progresivan i dinamičan iz tako označene zemlje, ne može dobiti podršku na tržištu kapitala, kredita za investiciona ulaganja, već samo po iznimnim visokim stopama kamata, koja su nekada dosezale vrtoglavih od 8 do 12% pa i više postotaka. Tko može voditi bitku sa konkurencijom na istom otvorenom europskom tržištu, čije su kamatne stope investicionih zajmova mjerljive od 0,2% do 1% kamatne stope? Nitko pa ni Ivica Todorić ! Pogotovo kad se zbog opće pauperizacije domaćeg tržište u svom obimu smanjivalo, urušavala platna raspoloživost stanovništva, a tržište relativno malo i sve se više reduciralo, ishlapljivalo.
Koji su poučci iz afere Agrokor?
Svakako jedan od najvažniji je da je pravni sustav države je doveden u upitnost, jer ga je sama Vlada svojim aktima dovela u upitnost, udjelujući protuzakonito državni i pravni suverenitet, sada vrlo zorno i kroz formalne akte, novim stranim gubernatorima. Država se odriče svoje arbitarske uloge u vlastitom pravnom sustavu i na povijesnom prostoru, dopuštajući stranim pravnim sustavima i strvinarskim subjektima i fondovima da određuju i reguliraju na njenom geografskom prostoru, forme pravnog ponašanja.
Na taj način država se samoisključuje, a time i daje i izdaje dio suvereniteta RH. Vlada RH, vidno time krši i Ustavu RH i sve poznate akte i odrednice pravne države. Ovo ima samo jedno jedino ime, a to se zove akt veleizdaja ! Tim aktom država se zapravo ne samo samoisključila, već je tim aktom prodala i svoje tijelo i dušu, priznala da nije u stanju prosuditi, što su njeni strateški interesi, konačno da ne želi, de facto i de jure, zaštitila svoj pravni suverenitet i materijalna dobra i prostor kojim raspolaže.
To su sve dostatni razlozi da ova Vlada RH mora i treba pasti, kao posljedica jednog takvog enormnog pravno civičkog škandala, bez presedana u čitavoj civiliziranoj Europi ! Hrvatskoj je potrebit jedan novi izborni ciklus, jedan novi put, koji će je, nadajmo se, izvući iz te posrnule kaljuže, da osigura hrvatskim građanima i njenim braniteljima primjernu i pravnu i stvaralačku atmosferu, gdje mogu živjeti u miru i zadovoljstvu od svog rada i svojih stvaralačkih resursa.
Svakom razumnom promatraču je bilo više nego čudno kakova se orkestrirana kampanja povela protiv Agrokora u samim začetcima od infantilnog predsjednika Sabora Bože Petrova, potom od još infantilnije izjave Predsjednice, do čelnika Vlade RH. Dali je mjesto čelnika Vlade RH, Sabora ili Predsjednice Republike da se miješaju u rad jedne privatne kompanije, da orkestriraju pad njenih dionica na tržištu, što je samo po sebi jedan stravičan škandal, koji u krajnjoj liniji mogu dovesti do toga da u normalnom sudskom procesu u pravnim država, žrtve tog inicirajućeg delikta može sa pravom tražiti više milijardi naknade za provocirani inicirajući pad dionica jedne privatne tvrtke.
Za razliku od Plenkovićeve vlade Francuska je država pomogla restrukturiti u 2013. automobilskog diva PSA Peugeot Citroën garancijom od 7 milijardi eura, pa i sama Europska Unija za 1,2 milijardi eura što je dovelo ponovo kompaniju u dobitnu i profitabilnu formu da posluje sa značajim profitnim stopama, zapošljava nove desetine tisuće djelatnika, da se kompanija širi, ove godine čak i kupila “Opel“ njemačkog automobilskog giganta od svojih profita.
Kriza te kompanije je bila dovela pred zatvaranje, ali nacionalni industrijski interes je odgovornu francusku vladu tjerao u logici da pomožu, restrukturiraju i idu u razvoj. Rezultat je evidentan: profit i procvat PSA Peugeot Citroën, za svega 2-3 godine.
Brodogradilište Chantiers STX iz Saint-Nazaire, je bio također pred bankrotom u počecima 2016., opet mu je Francuska pomogla da spasi 8000 radnih mjesta i kooperanata, a već sada imaju popunjene narudžbe do 2026. godine. Francuska vlada ne spašava time samo zaposlenost, već pomaže tehnološki restrukturirati, spašavajući cvijet svoje brodogradnje, ali i industrijsku stratešku nezavisnost za svoju vojnu i drugu industriju.
Tako postupa razuman svijet, ne daju svoje kompletne branše strvinarskim fondovima da uvećavaju njihove profite, već gledaju dugoročni nacionalni interes razumno i odgovorno, a pri tome imaju i sav politički nacionalni koncenzus!
Slučaj Agrokora je iznad svega klasičan primjer iniciranog delikta, u kojem je država preko svog čelništva preuzela odgovornost, za te čine. To daje naznake, koje su danas razvidno uočljive, da je to napravljeno u funkciji razrađene strategije strvinarskih fondova, koji su osmislili strategiju po uobičajenoj formuli, već isprobanoj i upotrebljenoj bezbroj puta, da bi se dočepali za mininimalne napore i minimalna financijske sredstva, ogromnih resursa i financijske dobiti.
Ponavljamo, sve to zahvaljujući vrlo smišljenom inicirajućem deliktu, izvršenom uz pomoć najvažnijih čelnika hrvatske države, koji su im omogućili i dali infrastrukturu uz potpunu potporu čelnika Republike, Vlade i Sabora RH, ministara u vladi i službama RH. Dakako, nije izostala i sva orkestrirana medijska haranga pri tome, koja nesmiljenom snagom traje već mjesecima tjerajući javnost i državu još jednom jednomlju, a ne demokratskom ambijentu, gdje izgovorena riječ ima svoju težinu, snagu, nošena refleksom istine, konačno pitanjem globalnog nacionalnog gospodarskog i inog interesa hrvatske države.
Najosnovnija ljudska prava su povrijeđena kroz đavolji ritam takove zastrašujuće medijske kampanje, pokazujući sve limite demokratskog duha u RH, da je ovdje izvršen javni linč, kojeg je inicirala i provodila izvršna i zakonodavna vlast RH. Konsekvence tih čina su zastrašujuće u svakoj demokratskoj državi i ambijentu, u svakom pravnom sustavu kao neophodnom dijelu demokratskog procesa i ustava država.
Ova situacija zorno pokazuje da se Hrvatska Država i nakon 27 godina od njenog postanka, još nije izdigla iz njenog komunističkog totalitarnog obilježja i sindroma, koji još u svom mentalnom sklopu i dnevnoj praksi provodi tu staru totalitarističku šprancu, služeći se njome kao slankom spasa od mogućeg potopa i samoodržavanja na vlasti.
Svi znaci jasno pokazuju da je izvršna vlast ušla i u najvećoj mogućoj mjeri pomješala svoje prerogative sa onim prerogativima pravne i zakonodavne nezavisnosti. Kad članovi vlade i predsjednici Sabora i Petrov i Jandroković traže ili najavljuju prethodno samom događaju uhidbe, koje su se potom i stvarno desile, to je vidan znak da nismo u pravnoj državi, već da imamo političku «elitu » najniže vrste diletanata na vlasti od Predsjednika Vlade njegovih najvažnijih ministara, do Predsjednika Sabora i dakako i same Predsjednice Republike, koja pokazuje da nema što suvislog reći, koja glavinja pišući svoje doktorske teze u vrijeme predsjedničkog mandata!, koja je u dvije ili tri godine potrošila u svoje haljetke i špancirajaće cirkuse po svijetu i Hrvatskoj koliko koštaju i Kulmerov dvorac, a zbog čega se i ona okomila na Todorića, dok većina hrvatskog naroda špancira gologuza i u otrcanoj odjeći, prebirući otpadne kante…a predsjednica države predsjednikuje u svojoj garderobi!
Nasuprot toj svoj nemani i tom medijskom linču hrvatska javnost konačno dolazi u spoznaju, da je to zapravo vrlo smišljena priča i kamuflaža, za jednu veliku pljačku i hrvatski narod se treba i mora toj pošasti oduprijeti, kao što se je mogao oduprijeti u vrijeme Domovinskog rata. Jer je ova vrsta rata, zapravo ista i nosi iste označje, kako uspješno razoriti Hrvatsku u gospodarskom djelu, potlačiti je na jedan drugi način, što će pomoći da se ona raseli, rasturi i preproda u bescijenje, dovodeći hrvatski narod u podređeni položaj, u ulogu robova na svom povijesnom prostoru.
Svatko tko i malo ima saznanja o taktici ovih strvinarskih fondova zna, da kod ovih fondova nema milosti, nema osjećaja za humanost, milenijske tradicije hrvatskog naroda, vjeru, ljudskost. Oni su spremni i u stanju sutra, za njihove interese, dovest neke nove ljude na naš povijesni prostor, pretvoriti katoličku Hrvatsku u afričku, arapsku, azijatsku provinciju, pretvoriti zvonike u minarete, katedrale u džamije…, ako je to njihov ekonomski interes.
Kod njih nema ni milosti ni samilosti, oni su za njihove interese spremni inicirati i provocirati i ratove, uništitit čitave geografske regione, prouzročiti i migracijske tjekove i razarati gradove i države, ako u krajnjoj liniji vide u tome svoj ekonomski interes. To pokazuju primjeri Afganistana, Pakistana, Kuwaita, Iraka, Egipta, Tunisa, Libije, Sirije, centralafričkih i latinoamaričkih zemalja…, jer to pogoduje njihovim interesima. Najprije razoriti infrastrukture, unesrećiti narod, a potom pokupiti vrhnje ponove rekonstrukcije, profitirati od zaduživanja bez vidljivog kraja unesrećenog naroda.
Povijest se u tom dijelu i te kako i sveobuhvatno ponavlja. Kao mali detaljčić pri tome, da se uz sve ostalo mentalno i psihološki razore 4-5 generacija pučanstva, sa svim pripadajućim traumama, to su za njih, samo beznačajni detalji. Potrebno je samo nešto više analitičkog duha za shvatit tko profitira od tih tijekova, koji su provocirani ratnim strahotama i posljedicama, koje prouzročuju pokrete stanovništva tektonskih i biblijskih razmjera, da bi se napravila tobože nekakva ravnoteža u melting potu civilizacija i destabilizirala kršćanska Europa. To su neki od ključnih odgovora.
Umjesto da civilizirana misao i gospodarski interesi vodi igru mira, tolerancije, inicira radnu kulturu sa izobiljem radnih mogućnosti u njihovim postojbinama i prirodnom okruženju, na kojeg su vjekovno adaptirani, i tako pomognu populaciji da radi i stvara u njihovim djedovinama, u harmoniji, u njima poznatom ambijentu, to njih uopće ne interesira.
Ona ih umjesto toga tjera na više generacijske nesreće i bespuća, obilježavajući ih za više generacija u ime nekog višeg kapitalnog interesa tih prokletih fondova i bolesnu viziju svijeta, koju su zamislili u njihovim bolesnim glavama.
Tome se hrvatski narod mora oduprijeti, pa ako je potrebno i novim revolucionarnim zasadama, ali te nesreće treba naglavačke izbaciti iz hrvatskog nacionalnog prostora, u zajednici sa tom nakaradnom političkom «elitom», koja ne zaslužuje ništa drugo nego prezir i nogu u stražnjicu, prezir hrvatskog čovjeka i građanina. Da, Hrvatska zaista treba jednu revoluciju, koja će uspostaviti Hrvata kao svog gospodara na svome, na cijelom nacionalnim prostorom, protkanu domoljubljem kao bazom svega, a svim tim preturbatorima nacionalnog prostora i anacionalnim figurama i tipovima, njih treba dovesti do najbliže državne granične crte i kazati im vani gamadi, goodbay, za sva vremena!
Hrvatska treba mir, obilje rada i toleranciju, da započne ponovo s kulturom rada, a ne nelustrirani totalitarizam komunističke ideologije, čiji je i aktualni premijer Plenković jedan od vidnih izdanaka, a što se danas razgovjetno vidi, iz prakse njegovog vladanja i donošenih određenih odluka, ili u najmanju ruku, se zorno vidi, da proizlazi iz te iste mentalne šprance!
Ante Glibota, u Parizu, na dan Svetog Šimuna, 28. listopada, 2017.
