Hrvatska javnost u širem smislu se tek unazad godinu dana počela ozbiljnije baviti pitanjima i razmišljanjima o utjecajima inozemnih agentura u hrvatskom institucionalnom, medijskom i gospodarskom poretku te, izvan sporadičnih dnevno-političkih podvala i optužbi, i o organskoj i programsko-političkoj vezi cijelih političkih stranaka sa stranim državnim interesima.
Kako su se razvijali i zaoštravali svjetski procesi i išli u pravcu sukoba, tako je sve jasnija bivala situacija u Hrvatskoj, gdje su nositelji dijela politika, pogotovo novonastalih, sve jasnije poprimali oblike i sve otvoreniji sadržaj eksplicitnih stranih strateških interesa.
Sve te politike su uporište lako pronalazile u ostacima nelustrirane države i društva, u slabostima pravosuđa, u podzemnim sukobima paraobavještajnog sustava, u očitoj neravnoteži u medijima, u antifa i srpskim provokacijama, koje bi se gotovo u pravilu zaoštravale u vremenima većih izazova i u ozbiljnijim procesima.
Cjelokupnoj javnosti je već više od dvadeset godina uvjerljivo najlakše bilo koristiti slabosti pravosuđa kao argument nevaljalosti vlasti, zanimljivo – u pravilu vlasti koju je obnašao HDZ.
HDZ se i prije svih, bez ikakva propitkivanja, pa čak i promišljanja, cijelo to vrijeme smatralo apsolutnim kontrolorom pravosuđa. Takav se narativ razvijao u zemlji, ali i u inozemstvu. Čitav niz integracijskih zahtjeva iz EU i NATO-a je zato upravo pred vlade HDZ-a postavljan i te vlade su morale potvrđivati svoj kredibilitet otvarajući, pa čak i potičući prije svih DORH na progon najviše rangiranih članova stranke, prilagođavajući tome čak i zakonsku regulativu, dajući DORH-u nevjerojatne ovlasti.
Koordinirano su u tim kampanjama sudjelovala oba bivša predsjednika Republike, Mesić i Josipović, zatim Jadranka Kosor, potom premijer Milanović.
Uhićivani su bivši ministri Rončević i Polančec, zatim bivši predsjednik Vlade Sanader, a ti procesi su trajali godinama uz bjesomučnu javnu kampanju i snažnu potporu DORH-u, te rezultirali oslobađajućim presudama Rončeviću i Polančecu, te osuđujućim Sanaderu.
U javnost je sa suđenja Sanaderu, na kapaljke uz totalnu ignoranciju mainstream medija dopirala zastrašujuća informacija o svakodnevnim višestrukim razgovorima tadašnjeg gl. urednika dnevnog lista iz Zagreba u sastavu EPH Ninoslava Pavića s glavnim državnim odvjetnikom Mladenom Bajićem o najelementarnijim pitanjima progona Sanadera, a svako ranojutarnje uhićenje poznatijih osumnjičenika fotkali su novinari EPH izdanja.
Godinama se vidi sprega DORH-a i USKOK-a s pojedinim medijima, uvijek istim, govori se o “curenju informacija”, to se redovito odnosilo i na PNUSKOK dok je ministar MUP-a bio Milanovićev Ranko Ostojić i nakon njega MOST-ov Vlaho Orepić, a zanimljivo, curenje iz PNUSKOK-a je prestalo dolaskom Božinovića na mjesto ministra. Tu, iznimno jasnu i pravilnu crtu ponašanja u DORH-u totalno ignoriraju sve politike, naročito ljevica i novoformirana tzv. desnica.
Tragikomično je da ni HDZ nikada nije obraćao pozornost izuzev od prigode do prigode, na to, iako se u gotovo sto posto slučajeva baš njima radilo o glavi.
Nakon krajnje dvojbene uloge u vojnom tužilaštvu Split, iz koje se godinama kasnije konstruirao srpski udar Lora na Hrvatsku, znakovito, tijekom mandata Račanove koalicije, 2002. godine na čelo DORH-a dolazi Mladen Bajić.
Od tada do danas, baš svi postupci, svi progoni, sve kontroverze, sva curenja, sve višegodišnje pravosudno-medijske i političke kampanje vezane su za toga čovjeka. Izravno ili neizravno. Svi ključni ljudi su njegovi kadrovi, pa i danas, a i nakon odlaska u mirovinu DORH ga uz sporan i besmislen ugovor drži u sustavu.
Za Bajića se vežu krajnje opasni aranžmani sa Srbijom, sa Sarajevom, s danas zaboravljenim vršljanjem bošnjačko-srpskih tužitelja i obavještajaca po hrvatskim arhivima, za njega je izravno vezano sramno ponašanje državnog tužiteljstva u slučaju izručenja Perkovića i Mustača, gdje su se državni tužitelji stavili u funkciju branitelja Perkovića i Mustača te javno nastupali protiv zahtjeva za izručenjem podnesenog od strane Njemačke.
Treba li uopće naglašavati činjenicu kako ova DORH-ova struktura nije nikad ni pomišljala, a kamoli djelatno otvorila bilo koji slučaj UDBA-inih zločina.
Za Bajića se veže eksplicitno javno svjedočenje novinara Gordana Malića, nikad ni osporeno, ni demantirano, da je na inicijativu Ive Josipovića bio član udružene grupe s Ninoslavom Pavićem za uništenje HDZ-a. U užem sastavu te strukture, iako nije spominjan kao član grupe, tada je bio Josipovićev intimus Goran Radman, svemoćni ravnatelj HRT-a, koga je Milanović doveo na taj položaj.
Iz te kuhinje nastaje MOST, današnja tzv. intelektualna pojačanja MOST-a kao Nino Raspudić tada dobivaju golem prostor na HTV-u, što skriveno, što otvoreno nastavljaju se procesi stalnog pritiska na HDZ, kriminalizacije, medijsko-pravosudnih progona, da bi sve eskaliralo golemom medijsko-političkom kampanjom uoči zadnjih predsjedničkih izbora do danas. U tom razdoblju nastaje i Domovinski pokret.
U svim presudnim integracijsko-međunarodnim procesima, ili u eskalaciji krize u BiH, ili u predizbornim razdobljima, pa sve do danas kad se opasno trese sigurnost Europe u možda najopasnijoj krizi s nesagledivim posljedicama uslijed ruske agresije na Ukrajinu i praktično otvorenog sraza nuklearnog NATO-a s nuklearnom Rusijom, kada je svakom narodu životno potreban kakav-takav mir u funkcioniranju države, DORH udara na HDZ.
Pokreće se postupak protiv četvero ministara, a sve zbog sumnji na navodna nedjela stara i do deset godina. Predsjednik Vlade Plenković ne može zbog kanonske obveze poštivanja stečevina europskog političkog poretka javno reći ono što se stvarno krije iza toga, no ja i mogu, i hoću, i moram – to je pokušaj državnog udara, pravosudno-medijsko-političkog, a ne vojnog.
Zašto ovo sve ističem?
Ne pada mi na pamet braniti HDZ, čak štoviše, zbog svega što kao najveća i većinom vladajuća stranka podnose, zaslužili su odavno propasti kad već ne znaju ustati. Istina je da im čak i kad sve čine da Bajić i ostali Josipovićevi sudruzi, te novoproizvedeni tajkunsko-ruski sateliti, s dubokom infiltracijom srpskih, a sve više i bošnjačko-muslimanskih kapilara i grana, zavrnu vratom, velika većina razumnog hrvatskog naroda ne da propasti. Isključivo tome HDZ duguje život još uvijek.
Možda je ove navedene ministre protiv kojih su pokrenuti postupci DORH- a trebalo prije smijeniti, možda nisu trebali niti biti ministri, ali je to ionako u domeni ovlasti predsjednika Vlade. Možda niti oni, a niti poveći broj zastupnika u Saboru nisu trebali ni blizu doći tim položajima. Ali je nedopustivo trpjeti bezobrazno istaknute npr. inkriminacije o zapošljavanju dvoje ljudi ili nekakvim sličnim trivijalnostima.
No, najveći problem HDZ-a je činjenica što ne zna u cijelosti preuzeti vlast, čime nanosi štetu Hrvatskoj, a naravno i sebi kao stranci. Lako bi bilo da to samo šteti njima.
Zbog toga što godinama vegetiraju kao stranka u svojevrsnoj klopci, a ipak zbog razloga koje sam naveo, opstaju na vlasti, što ih sve dublje zadržava u začaranom krugu preživljavanja, potencijal koji imaju Plenković, Zdravko Marić, Božinović, Medved, Grlić Radman, Oleg Butković, te od mlađih Anušić, Tramišak ili Davor Filipović ni blizu ne može doći do izražaja.
Prisiljeni su na kompromise sa svim i sa svakim, trpe udarce iz institucija, a ono što Plenković svojim ugledom i sposobnostima postigne u svijetu, zbog iznimno lošega državnoga poretka i krajnje nefunkcionalnog sustava upravljanja, idealnog za infiltraciju i najopasnijih neprijateljskih agentura, u pravilu biva jako obezvrijeđeno.
Najbolji primjer je produženje roka korištenja sredstava solidarnosti, a stotine je sličnih primjera.
U narodu postoji mudrost da ni sto ljudi ne može skućiti, koliko jedan može raskućiti. A zamislite kad jedan zarađuje, a stotine razbacuju. HDZ ima pravo propasti, ali dok je na nogama, nema pravo gledati kako se preko njih puca u Hrvatsku.
Pravosudni eksbajićevski dorhovski državni udar u trenutku kad je i zbog opstanka same Republike Hrvatske i hrvatskog naroda u BiH, kad se očekuje potaknuta proruska eskalacija na Balkanu, kad i dio naših saveznika godinama pritajeno i otvoreno štite interese naših neprijatelja u Beogradu i Sarajevu pretpostavlja našem savezništvu, konačno bi trebao potaknuti Plenkovića prije svih, a onda i veliku većinu članova stranke koji imaju integritet, da osmisle i ponude nekoliko ključnih sistemskih rješenja te aktiviraju iskrenim i otvorenim pozivom sve ljudske potencijale hrvatskog naroda u državotvorni savez za budućnost.
Gledajući Plenkovića na konferenciji za tisak, gdje upozorava na golem potencijalni sistemski problem ako kampanja DORH-a ne bude utemeljena, lako je iz govora lica vidjeti da zna o čemu se radi.
Onaj tko donosi zakone vlada zemljom, a zakone donosi onaj tko zna pristupiti narodu i doći do potrebne većine. HDZ danas odmah, upravo u ovim dramatičnim međunarodnim okolnostima mora krenuti sa sustavnim promjenama, koje će isključiti Bajiće i slične zauvijek iz institucija, koje će isključiti mogućnosti nevjerojatne informativne diverzije kojom dopisnik državne HINA-e iz Sarajeva otvoreno laže i kleveće tamošnje hrvatske zastupnike u Domu naroda PS BiH, i u konačnici, s promjenama, kojima će biti nedostupan pristup beskrupuloznim tipovima prodavačima magle državnim politikama i institucijama.
Konačno, priča o HDZ-u nije priča o Hrvatskoj, iako ju je još uvijek nemoguće razdvojiti. Sigurno je da priča o SDP, Možemo, IDS-u, priča o SDSS-u, raznim Beljacima, ovakvim i onakvim skupinama, zatim o MOST-u, DP-u i kompletnoj navodnoj desnoj alternativi uz časne pojedinačne osobnosti, ne samo da nije priča o Hrvatskoj, već je priča o svemu samo ne o Hrvatskoj.
Ako se današnji HDZ zadovolji s tim da mu nekolicina ljudi oko Plenkovića u Vladi, s njim na čelu, te nekolicina snažnih ljudi u stranačkoj strukturi osigura opstanak u suparništvu s navedenom “alternativom” i uz otvorenu destrukciju ljudi u institucijama sustava, od silnih Lora Vidović i skupine pravobraniteljica, povjerenica za tragikomični sukob interesa, preko državnih medija, akademskih i kulturnih organizacija do pravosudnog i sigurnosnog sustava, onda je sigurno da će se stupovi države trajno tresti.
Plenković upravo u najtežem mandatu nakon rata ima golemu priliku, a nema sumnje da ima rijetko viđen državnički potencijal, koji velika većina naroda sluti i prepoznaje više nego i on sam misli, iskoračiti iz dometa ruskih, srpskih, muslimanskih i inih satelita, te karikaturalnih nadripolitičara, koji nikada ništa neće korisno napraviti i osigurati miran državni razvoj hrvatskog naroda.
Ovo je trenutak, zato ga javno pozivam da okupi Hrvatsku i to napravi. Jer, pitanje je kad će i koji će državni udar biti nepopravljiv i koban. Povijest se sastoji od takvih primjera.
Anto Đapić/Foto: pxll
