Narodi zapadne Europe imaju razloga slaviti konačan pad Hitlerovog njemačkog nacional-socijalizma. Imaju razloga slaviti i Dan Europe, kojim se obilježava tzv. Deklaracija ministra vanjskih poslova Francuske Roberta Schumana, ali i upravo danas, pitati se koliko smo daleko od Schumanove autentične vizije integrirane Europe, iz koje je praktično protjeran temeljni integrativni element – kršćanstvo.
S druge strane, mi smo hrvatski narod, ovo je Hrvatska, a 30 godina nakon izražene slobodne demokratske volje hrvatskog naroda o odbacivanju internacionalnog socijalizma i srpskog nacional-socijalizma, koji je zamijenio Hitlerov nacional-socijalizam i hrvatskom narodu upravo u ove dane 1945. godine donio smrt, progon i ropstvo teško je i poražavajuće gledati bal antifašističkih vampira koji besramno, milijunima Hrvata slave smrt kao život, ropstvo kao slobodu i pljuju nam u lice.
Besramne su Habulinove riječi i poruke, koje i današnju Hrvatsku i hrvatski narod poistovjećuju s fašizmom, a bolno je slušati najave u Dnevniku nacionalne HRT da je na današnji dan poražen fašizam i nacizam. Čiji i koji fašizam?
Fašizam je potpuno vojno slomljen, a i politički poražen koncem 1943. godine. Tu ocjenu ne mogu promijeniti ni zanemarivi ostaci imperijalnih pretenzija prema hrvatskom primorju u nekim talijanskim političkim strankama čak i do danas.
Fašizam uopće nije imao značajan globalni karakter, niti je bio ozbiljnija ugroza čak ni u mediteranskim okvirima, da ne spominjem europske ili svjetske, pa je zato isticanje poraza fašizma izravan poziv danas na nastavak pritiskanja i progona hrvatskog naroda po poraženoj zločinačkoj jugoslavensko-komunističkoj matrici u kojoj se skriva prvenstveno antihrvatska namjera i podmukla srpska imperijalna pretenzija.
U svibnju 1945. godine poražen je njemački nacional-socijalizam Adolfa Hitlera, koji u politološkom, teorijsko-pravnom, a pogotovo međunarodno-posljedičnom smislu, jedva da je imao neke bitne sličnosti s fašizmom, izuzev što su i fašizam i nacional-socijalizam nastali na izvorištima lijevih političkih ideja.
Partizanka u Supetru 1943. /By Michieli Coci
Pitajmo se zašto današnji ljevičari, a prije njih, njihove preteče, jugoslavenski komunisti nisu nikada isticali puni naziv Hitlerove partije, umjesto nacional-socijalizma, stalno se koristio izraz -nacizam ili nacisti. To pitanje je zapravo isključivo ideološke i manipulativno- pragmatične naravi i u tome se skrivaju korijeni zabluda, ali i prljavih namjera današnjih “antifašista”.
Zato su jugoslavenski komunisti gotovo isključivo koristili izraz fašisti, jer su tako izbjegavali neželjene poveznice nacional-socijalizma sa svojim internacionalnim socijalizmom s kralježnicom srpskog nacional-socijalizma, a s druge strane, koristeći pojam fašizam, svjesno se stvaralo programsko i povijesno uporište za opravdavanje komunističko-jugoslavenskog genocida nad hrvatskim narodom neposredno po slomu Hitlerovog nacional-socijalizma i pada tadašnje hrvatske države. Naravno, nakon toga, i za diktaturu nad hrvatskim narodom.
Fašizam se nije mogao povezati sa Srbijom, izuzev u gotovo pola stoljeća trajanja komunističko-jugoslavenske diktature skrivanim neopozivim dokumentima o suradnji srpskih, većinom četničkih ustanika protiv NDH, a s druge strane Srbiji je bilo važno usmjeriti fokus na fašizam radi izbjegavanja historijskog i političkog rasvjetljavanja sramnog odnosa najvažnijih srpskih institucija s Hitlerom, ali i zbog trajnog pritiska na Hrvate. Upravo danas je nužno pitati petokolonaške slavljenike pobjede i sljednike srpskog nacional-socijalizma u Pupovčevim programskim politikama, kako to da na zasjedanju AVNOJ-a, gdje su bila tzv. antifašistička vijeća svih naroda, nije bilo srpske delegacije i kako to da se zapravo sav rat vodio na prostoru NDH?
Stvar je jednostavna. Srpskoj politici i svim njihovim institucijama, četničkom pokretu ali i većini komunista nije primarno smetala Hitlerova okupacija, nego proglašena hrvatska država. Namećući fašizam kao najveće zlo, nastojalo se maksimalno kriminalizirati NDH zbog pridobivanja dijelova hrvatskog naroda u Dalmaciji i Istri, zanemarujući činjenicu da je većinu tih prostora Aleksandar Karađorđević prepustio Italiji i optužujući za to NDH, koja je raskomadana i uništena kao jedina država na strani poraženih sila nakon završetka Drugog svjetskog rata, a strahovito je kažnjen cjelokupan hrvatski narod.
Ubijeno je na Križnom putu po realnim procjenama preko 200 tisuća ljudi, iz zemlje je pred izvjesnom fatalnom sudbinom pobjeglo nekoliko stotina tisuća ljudi, u zatvorima je tijekom pola stoljeća komunističko-jugoslavenske vlasti završilo preko milijun ljudi, ubijena su 602 katolička svećenika, sravnjena sa zemljom mjesta kao Boričevac, Udbina, Zrin u koja se preživjeli Hrvati nikada nisu smjeli vratiti, a njihova imovina darovana je Srbima.
Hrvatski narod zato ne može slaviti pobjedu na današnji dan, jer je nakon pada Hitlerovog nacional-socijalizma, tek 5. kolovoza 1995. godine, 50 godina kasnije, hrvatski narod vojno slomio jugoslavenski i srpski nacional-socijalizam. Zato je hrvatski Dan pobjede samo i jedino 5. kolovoz. Neusporedivo je zlo koje je zadesilo hrvatski narod u svibnju 1945. godine i koje je zadesilo sve narode pod sovjetskom i komunističkom čizmom, čak i s nacional-socijalizmom. Prema strogim međunarodnim procjenama Staljin je odgovoran za smrt 47 milijuna ljudi, a Tito za smrt 1,2 milijuna ljudi.
Zato je danas moguće čestitati narodima zapadne Europe i pozvati ih da se vrate temeljnim izvorištima Schumanove deklaracije, a perverzno je slaviti pobjedu u Hrvatskoj, koja bi morala zbog zločinačkih orgija jugoslavenskih komunista drugu polovicu svibnja, počevši od današnjeg dana obilježavati isključivo komemorativno i s dubokim poštovanjem svojim žrtvama.
Želim poručiti svakoj Hrvatici i Hrvatu da nismo slobodan narod sve dok nam javnom scenom paradiraju besramni promotori naše nacionalne smrti kao skupine oko Habulina, Pupovca i tzv. ljevice. Toj političkoj paradigmi Hrvatska mora zadati smrtni udarac da ni klica od njih ne ostane u našem državnom, društvenom i cjelokupnom životu, jer oni ne predstavljaju slobodu i život, nego smrt hrvatskom narodu.
Anto Đapić/Foto:public domena
