Uznemirujuće su najave Vlade Republike Hrvatske da će država financirati popravak i izgradnju svih objekata oštećenih potresom na Banovini. Jednako kao što je usprkos upozorenjima uznemirujuće saznanje, koje bi moglo proizaći iz predloženog Zakona o civilnim žrtvama rata.
Nema ništa opasnije ni podmuklije od pokušaja političke, a pogotovo neprijateljske zlouporabe nesreće, a nakon toga solidarnosti i dobrote hrvatskog naroda.
Banovina i Lika su bile srce velikosrpskih udara, politika i zala prema hrvatskom narodu kroz cijelo XX. stoljeće. Nakon hrvatske vojne pobjede u operaciji Oluja, s tog područja je odselio golem broj Srba, koji su živjeli pod jurisdikcijom okupatorske Republike Srpske Krajine, politički, socijalno, kulturološki, institucionalno i vojno joj davali potporu na uništenju svega hrvatskoga na tim prostorima i činili logističku, kadrovsku i društvenu pozadinu zločinačkih vojnih formacija.
Nema vojske bez naroda, ni prijateljske, ni neprijateljske vojske.
Obnavljanje, u velikoj većini slučajeva godinama zapuštene imovine izbjeglim Srbima na tom području, pod krinkom solidarnosti i suosjećanja prema nemoćnim starijim ljudima, čuvarima imovine većinom izbjeglih sudionika agresije na Hrvatsku, ne bi bila solidarnost prema tim starijim ljudima, nego bi bio podmukliji strateški udarac hrvatskom narodu i od srpske agresije i od potresa. Državljanima Republike Hrvatske na tom području, makar bili i roditelji izbjeglih zločinaca treba pomoći, ali nikako na način da se milijardama kuna hrvatske imovine i zaduživanjem hrvatskih generacija još jednom nakon obnove poslije agresije, obogati ili potpomogne neprijatelje.
Djecu i unuke tih staraca po Srbiji i Republici Srpskoj, kojima bi Hrvatska nadoknadila sve ono što sami nisu htjeli učiniti sa svojom imovinom i omogućila im besramno bogaćenje.
Republika Hrvatska ne smije obnoviti ni jedan jedini objekt izbjeglih Srba, koji ne žive na području Banovine, pogotovo kad se i ako se ne zna njihova uloga u ratu. Starce koji žive na tom području treba zbrinuti u domovima za starije i nemoćne i skrbiti o njima do smrti uz zalog njihove privatne imovine.
To je civilizacijska i kršćanska solidarnost, ulaganje u privatne objekte bivših neprijatelja, koji ni danas nisu ništa prijateljskije raspoloženi prema hrvatskom narodu bila bi ludost, ako ne i izdaja.
Riječi potpredsjednika Vlade Borisa Miloševića u Saboru da se prijedlog Zakona o civilnim žrtvama Domovinskog rata odnosi na sve one koji nisu nosili uniformu u ratu, bez obzira na naciju i vjeru, težak su udarac ratnom heroju i potpredsjedniku Vlade, ministru Tomi Medvedu. Miloševićeve riječi Saboru jasno ukazuju na namjeru da se s tim Zakonom izjednači agresor i žrtva, teško, kao i u slučaju otklanjanja posljedica potresa na Banovini, zloupotrebljavajući sudbinu ljudi.
Jer, Milošević nije govorio o žrtvama srpske agresije, govorio je o žrtvama rata neselektivno, pri čemu se u istu ravan stavljaju pred hrvatskom državom i agresor i žrtva, s čim rat umjesto srpske agresije i hrvatske obrane definitivno službeno postaje građanski rat s istom, podijeljenom odgovornošću i s potpunom odgovornošću Republike Hrvatske za sve posljedice i potpunom amnestijom Srbije, koja je izazvala taj rat.
Upozoravam da su ove dalekosežne posljedice strašnije i pogubnije i materijalno i duhovno za hrvatski narod od same srpske agresije i od najjačeg potresa i bilo kakve katastrofe, te da za ovakve politike apsolutno najveću odgovornost snosi predsjednik Vlade Andrej Plenković, jer ovo su strateške odluke sa strateškim posljedicama, za koje ni jedno ministarstvo, stožer ili bilo koja državna institucija ne može samostalno snositi odgovornost. To su državne politike.
Za ovakve odluke ne može biti nikakvog opravdanja, niti taktičko-političkog niti strateškog. Pozivam zato Plenkovića i HDZ, ali i sve hrvatske političke stranke, inicijative, organizacije uključivo i Katoličku crkvu da se ovakvim mogućim razvojnim namjerama žestoko i odlučno usprotive.
Anto Đapić
