Od kada je Boga i svijeta kasno ljeto i jesen bivalo je razdoblje sazrijevanja ili dozrijevanja. Ne znam je li naš ili njihov, ovisno o percepciji, Ćipe Mlinarić preskočio to naukovanje u školi, ali, vjerujem da je bar imao baku i djeda koji su ga tome mogli podučiti. Pa bi bio oprezniji u ocjeni svibanjskih dozrijevanja, izuzev ako misli da je Milanović neka sorta trešnje ili jagode.
Kaže Ćipe da je Milanović “hrvatski sazrio”.
A Milanović njemu uzvraća očinskom kritikom da je Ćipe također na neki način sazrio, jer je danas dobar, razuman, čak i saborski nehadezeovski zastupnik, kakav je bio unazad desetak godina u destruktivnom prosvjedu branitelja pred odajama Milanovićevog pobratima Predraga Matića.
Nehotice ili hotimice, radi efektnije prodaje ovovremenim sazrelim domoljubima koje personificiraju Raspudić, Prkačin i Vidović Krišto, Milanović Ćipi poklanja status prosvjednika protiv Matića iako to Ćipe nije bio, jer je obiteljski i svakako bio u Matić-Milanović taboru. Da ne spominjem Glavaševića, koji je valjda također sazrio.
Čudna neka sazrijevanja, još čudniji plodovi, a najčudniji procjenitelji ili berači.
Gledajući današnju boju, formu i slatkoću sazrelih plodova, a to bi trebalo biti ovo što svi ti protagonisti javno dostupno rade, teško bi se pristojan čovjek odlučio zagristi u tu dozrelost.
Jedino se može sa sigurnošću potvrditi zatvaranje, ponekad i samo ljudima bez minimuma logičke koncentracije, kruga političkih putnika hrvatskom scenom.
Nakon što je Raspudić evoluirao od bruslijaša, demokršćanina i konzervativca do neke vrste otvorenog prorevolucionarnog Čegevariste suverenističkog tipa prijeteći svojim stavovima i revolucionarnom primatu Katarine Pejović, a Milanović u pedeset i nekoj godini po Ćipinom mišljenju otkrio hrvatstvo koje svako dijete stekne u roditeljskom krilu do polaska u pučku školu, nameće se pitanje je li naš ili njihov Ćipe uz sve borilačko što baštini, baš mjerodavan autoritet za procjene. Pogotovo nakon procjena o “bratu Škori”, kojega je u prvoj krivini izbacio iz autobusa.
Milanović- Raspudićevo zalaganje za Hrvate u BiH, Milanovićevo vanjskopolitičko i Raspudićevo tuzemnopolitičko, iako izgleda voda žednome, krije opasnu bakteriju.
Milanovićevo sazrijevanje kroz etape bojkota ulaska Hrvatske u NATO, preko žestoke potpore “građaninu” Komšiću, pa preko vanjskopolitičke i unutarnjopolitičke kriminalizacije hrvatskih državotvornih nastojanja prema BiH, kriminalizacije hrvatskog narodnog profila jovanovićevsko-pusićevskom nacifikacijom pred cijelim svijetom, preko etape embarga na izvoz udbaša, do jučerašnjeg izjednačavanja simbolike Šoškočanina i HOS-a, odnosno ZDS, ne može oprati razumne sumnje ni Dunav, na čijim je vukovarskim obalama Ćipe to uočio i proglasio.
Hrvatska nacionalna državnost se uz sve ostalo nalazi pred najmanje dva strateška ispita, odnosno cilja. Ulazak u Schengen i trajnog rješenja hrvatske suverenosti u konstituciji federalne BiH. U oba slučaja se radi o statusu hrvatskog naroda u BiH, sa Schengenom posredno, sa suverenitetom izravno. Hrvati u BiH ulaskom Republike Hrvatske dobivaju vrlo povlašten i poseban status u odnosu na pripadnike bošnjačkog i srpskog naroda.
Taj status će samo trajno i neovisno od državnih politika Srba i Bošnjaka verificirati sazrijevanjem međunarodno-političkih sudionika oko nužnosti tri naroda, tri države i isključivo BiH na tronošcu.
Ni Schengen, ni hrvatska republika u BiH ne mogu se postići sukobom s članicama NATO saveza i EU. Putevi i razdoblje putovanja do tih strateških ciljeva nisu isti, različiti su, s različitim zaprekama, pa i neprijateljskim zasjedama. Zreli ljudi to znaju, a odgovorni ljudi ne rade ništa što bi onemogućilo ostvarivanje tih ciljeva, ili pri putovanju k njima uvelo u opasne zasjede putnike -hrvatski narod.
Ako je Milanović hrvatski sazrio kako tvrdi Ćipe u novopotvrđenom a od nastanka DP vrlo jasnom, ljubavnom zagrljaju, onda se ne može nego poći od toga da slijedom svoga političkog etapnog “sazrijevanja” namjerno minira ceste, pruge i tunele kojima se putuje prema tim strateškim hrvatskim ciljevima.
Kad je Milanovićev juriš na cijeli svijet, a za slobodu Hrvata u BiH u pitanju, udarna šaka mu je Hercegovac Raspudić, koji svoj stečeni komentatorski ugled pažljivo njegovan u labirintima od Radmanovog Prisavlja, preko pater-štirijevskog dnevnika čemu od djetinjstva profilirani Hrvati nisu mogli ni primirisati, izuzev kao pokriće, danas zvučno nudi i prodaje kroz na isti način stvorenu platformu MOST-a.
U Vukovaru je zatvoren taj krug Milanovićevim zagrljajem s Penavom uz proljetnog berača plodova Ćipu.
Ne mogu kao pravaški senator i vječni HOS-ovac ne upitati Prkačina, Skeju, pa i nehosovskog Ćipu, o kakvom se to hrvatskom savezu i sazrijevanju radi s čovjekom, koji mjesec dana nakon HOS parade u Splitu danas u njihovom krilu izjednačava ZDS i Šoškočanina?
Ako već nisu sami dovoljno lucidni i u stanju smisliti efektnije podvale i krinke, bilo bi zrelo ne podcjenjivati zdrav razum većine Hrvata, dokazano zrelih ljudi kojima nije bilo potrebno milanovićevsko etapno sazrijevanje.
Savez Milanović, MOST, DP je ideja i nacrt koji je prethodio svemu, tome čak i u dnevnim sukobljavanjima svjedočimo tri godine, a sve će biti jasniji, sa sve otvorenijim i neinteligentnijim pokušajima prevare hrvatskog naroda, ako se sudionici toga saveza sve više ogoljuju i teže kompromitiraju.
A to svojski rade iz dana u dan, pri čemu ih ne može od propasti spasiti nikakva greška ili slabost HDZ-a, što ih je hranilo na počecima ili pogodovalo nastanku.
Anto Đapić/Foto: ScreenshotYouTube
