Anto Đapić: Prijetnja ministrici Tramišak nije bizarna, ona je bitno državno pitanje

Reakcija predsjednika Vlade Andreja Plenkovića na pitanje novinara o skandalu izazvanom informacijom o prijetnjama ministrici Nataši Tramišak je među njegovim lošijim javnim reakcijama ozbiljnije političke naravi od kada je predsjednik Vlade.

U situaciji kad je već postao notoran narativ i prevlađujući dojam u javnosti da su gotovo svi nositelji javnih i državnih funkcija, uz časne izuzetke među koje se bez okolišanja može ubrojiti mlada ministrica Tramišak, samo manekeni za moćne prikrivene dubinske interesne skupine i strukture koje stvarno upravljaju državom, nacionalnom imovinom i bogatstvom nazvati slučaj bizarnim je čin otvorenog odricanja od svoje ministrice i posredno voda na mlin dojmu i pronositeljima tvrdnji o moćnoj paradržavnoj strukturi.

Slučaj prijetnji ministrici Tramišak nije bizaran, pogotovo u kontekstu u kojem je to Andrej Plenković naglasio.

Naime, ako ministar ili ministrica njemu kao mandataru nije prijavila/prijavio tako ozbiljne prijetnje, jednako ozbiljne prema osobnom integritetu nositelja prvorazredne državne dužnosti, kao i prema samoj državi i povjerenju naroda u državnu vjerodostojnost, što bi mu u oba slučaja moralo biti primarno važno, onda se postavlja pitanje minimuma povjerenja između predsjednika Vlade i njegovih ministara.

To je u ovom slučaju bit stvari, to je potencijalno golem problem, pogotovo kad je riječ o ministrici za čiju se državnu nadležnost vežu europski fondovi i golemi iznosi novca

A, podzemlje, tzv. duboka država, paradržavlje koje se uvijek bez izuzetka okuplja oko novaca po definiciji i logici nastoji imati upliv u raspodjelu silnih milijardi eura, koje je i svojim osobnim ugledom, vještinama i znanjem osigurao kao mogućnost upravo Andrej Plenković.
Zato ništa što se događa oko ministarstva europskih fondova i regionalnog razvoja, ni kava s poznanikom, ne može biti bizarno.

Natašu Tramišak je šira javnost mogla uočiti nakon što je postala ministrica. Za Hrvatsku je ona bila novo lice, za Osijek, za Slavoniju i Baranju, konačno za mene – nije.

Plenkoviću su mnogi ljudi upravo nju uzeli kao razlog povjerenja u politiku emancipacije države od sumnji, realnih i konstruiranih.
Iznimno integralna osoba, besprijekornog životopisa, kulturološko-socijalnog profila, uspješna, poštena, predana – Hrvatica u punini državnog značenja.

Nataša Tramišak je prvenstveno dobitak za Hrvatsku, a golemi je dobitak i za HDZ. Bila bi za svakoga.

Rezultati njenoga rada, iako ne iskače iz paštete kako bi ljudi rekli, više nego vjerno svjedoče ovo o čemu govorim. Definitivno je prema gotovo potpunom suglasju ozbiljnih i dnevno-politički neostrašćenih ljudi, uz nekolicinu iznimnih ministara i samoga predsjednika Vlade, uporište hrvatske države.

Kako je onda moguć takav komunikacijski promašaj Andreja Plenkovića, koji cijeli taj slučaj javno predstavlja bizarnim, ne obazirući se na to da će upravo velika, tiha, razumna većina, koja mu je i dala presudno povjerenje pitati – Predsjedniče, zašto se tvoja ministrica nije obratila tebi?

Što to govori i kakve implikacije ima?

A ima vrlo opasne implikacije, upravo vezane za pretežiti narativ i dojam da Hrvatsku predstavljaju nesamostalni manekeni, sve nemuštijeg i slabijeg profila u ime i za račun skrivenih, mutnih i opasnih skupina, pri čemu manekeni često budu prisiljeni zbog nedostatka integriteta i viška ambicija obaviti prljave poslove, te biti osobno javno osramoćeni, pa i kazneno procesuirani kao najslabije karike u tom opasnom paradržavno-državnom lancu.

Može država danas zatvarati Rimac, Žalac, mogu sutra zatvoriti i Pavića, kao što su po svemu dostupnom mogli i Milanovićevog ministra Jakovinu, koga se i u EU optuživalo zbog navodne kooperacije s Todorićem vrijedne pola milijarde kuna, ali nitko ozbiljan u Hrvatskoj nikada neće pomisliti da su ti ljudi činili to za što ih se optužuje jer su bili profilni kriminalci ili da su sami imali moć upustiti se u takve radnje bez straha.

To, upravo činjenica da su se svi ti ljudi radeći svjesno kaznena dijela, ili moguća kaznena dijela, vrlo izgledno polazili od toga da moraju to raditi radi karijera, te da smiju to raditi računajući na moćnu zaštitu, je razlog za golemu zabrinutost i vrlo pažljivo komuniciranje o javno dostupnim pritiscima na osvjedočeno sposobnu i karakternu ministricu Tramišak.

Nema nikakve sumnje da joj nisu prijetili pošteni ljudi, niti ima sumnje da bi joj lupeži prijetili da je pristala raditi ono što se od nje ispod površine javne države očekivalo.

Zato je ovo par excellence problem, nikako bizarna činjenica, jer, ako ministrica dugo šuti (ako je to točno) o brutalnim prijetnjama svome predsjedniku Vlade, onda se primarno svatko ozbiljan mora pitati – zašto?

A ni jedan potencijalni odgovor na to pitanje nije bizaran, pogotovo ako se u javnosti spominju imena dugogodišnjih kadrovika u svim segmentima države ili ljudi na bilo koji način povezanih s predsjednikom Vlade.

Javnosti danas, kad ponovno, po stoti put Bago i slični pokušavaju i ovaj slučaj nametnuti kao prijepor između Anušića i Plenkovića usmjeravajući fokus namjerno ili neznalački na primitivnu ravan u funkciji podzemnih interesa, trebaju odgovori, ali i podsjećanje na činjenicu da je europsko tužiteljstvo procesuirali bivšu ministricu, kad se drži po strani da je bivši Plenkovićev ministar Pavić svojedobno punio stupce golemim računima za parfeme, da je gotovo kronično oko europskih, golemih sredstava bilo zbrke i strke, te da je danas sama EK odlučila provjeriti preko svoga tužiteljstva, što se događa s golemim sredstvima EU?

Nema ništa opasnije za državu i društvo, niti ima razornije slutnje, od dojma ili konkretne dvojbe državnog službenika, da ni ne spominjem ministre, o tome, je li im opasno raditi po zakonima i savjesti u interesu hrvatskog naroda?

Porukom da je javna informacija o prijetnjama Nataši Tramišak bizarna, jedini karizmatični političar u Hrvatskoj danas, koji ima državnički potencijal, Andrej Plenković, od koga već umorna većina hrvatskog naroda očekuje neupitno presjecanje tih dvojbi i javnih narativa otvara širom vrata podzemnim utjecajima, ohrabruje te skupine i interese i šalje opasnu poruku sposobnim i karakternim ljudima da državnu politiku zaobilaze u najširem luku, prepuštajući ju mediokritetima koji za pet minuta postaju instrumenti podzemlja.

Ta neizgovorena, a jasna poruka je pogibeljna i za državu, i za HDZ, i za Plenkovića osobno.

Javna je tajna da je oko HDZ-a s godinama obnašanja vlasti na državnoj, regionalnim i lokalnim pozicijama, posve prirodnim refleksom nastala, stasala i umnožava se opasna mreža profitera, lupeža, raznih mešetara i trgovaca, prevaranata i mutikaša, u svim strukturama društva, od privilegiranih “poduzetnika”, lobista, pr ” stručnjaka, “znanstvenika”, s uporištima u svim relevantnim strukturama društva, od duhovnih, kulturnih, sportskih do obavještajnih, akademskih i gospodarskih, koji svoj legitimitet i tržišnu vrijednost prodaju pozivajući se na moćne ljude stranke, politike i države.

Osobno sam tisuću puta čuo kao “argument” pozivanje na vrh, a to je imalo ubitačnu snagu ako bi pozivatelj na odnose s vrhom, bio na vrhu Sanader, Milanović, Karamarko ili Plenković, mogao pokazati ovakav ili onakav susret s “vrhom”.

Također znam pouzdano, da su takvi tipovi i zagovaratelji “vrha” najčešće opasni profiteri, koji ciljano računaju na činjenicu da golema većina ljudi nikada neće biti u prilici provjeriti njihove tvrdnje, kao što znam da najčešće “vrh” nema blage veze o tome što se u njegovo ime radi.

Tu opasnu narav podmuklih utjecaja jedino vrh, tko to god bio, može i mora presjeći, jer će se inače generirati praksa da ljudi i iz najbližega okruženja vrhu države, bojeći se bliskih odnosa pokvarenjaka s “vrhom” neće imati elementarno ljudsko povjerenje u svoje nadređene. To je zona koja je u Hrvatskoj eskalirala do uništenja strukture države i tome se mora s vrha države stati na kraj.

To nisu bizarnosti, to su krucijalni problemi.
I toga, takvog naslijeđa, i takvog djelovanja oko sebe, na svim razinama, Plenković mora biti svjestan i mora za to imati nultu stopu tolerancije.

Hrvatski državni poredak je potpuno zreo za redefiniciju, uz naglasak da rekonstrukcija Vlade, koja je nužna uz nužno drugačije poruke Andreja Plenkovića, koju zagovara tragikomična oporba, pa ni izbori koje prizivaju moleći Boga da ih ne bude, neće ništa bitno promijeniti. Državni poredak je zbog svega što sam naveo u kroničnoj krizi, pa će čak i od većine današnjih ministara, koje ozbiljan obrtnik nikada ne bi zaposlio, doći još lošiji.

Jer dobri i sposobni ljudi se neće upuštati u to.

Zato je Natašu Tramišak, koja je od početka mandata bila izložena interesnim i političkim pritiscima, sjetimo se državne tajnice Đurić, koja je vedrila i oblačila u mandatu Žalac-Pavić, prvorazredna dragocjenost sačuvati i ohrabriti da nastavi raditi po savjesti i za Hrvatsku.
Zbog toga Plenković i HDZ ne mogu držati bizarnim činjenicu da su navodno mediji prvi doznali za prijetnje ministrici, nego se, ako je to točno, pitati – kako je to moguće?

Što se skriva iza toga? To nisu bizarnosti, nego prvorazredna nacionalna i državna pitanja.

Anto Đapić/Foto: cropix