Povodom Pupovčeve najave još iz vremena proslave Dana pobjede i odlaska potpredsjednika hrvatske Vlade Borisa Miloševića u Knin, da će taj, po njemu novi model hrvatsko-srpskih odnosa doživjeti vrhunac međunarodnim obilježavanjem potpisivanja tzv. Erdutskog sporazuma, želim hrvatskom narodu, hrvatskoj državi, predsjedniku Republike i pogotovo predsjedniku Vlade poručiti sljedeće:
Jedna od najopasnijih zabluda i podvala hrvatskom narodu je promicanje tzv. Erdutskog sporazuma u temeljni model uređivanja hrvatsko-srpskih odnosa u Republici Hrvatskoj. Na to želim upozoriti prije svega predsjednika Vlade Republike Hrvatske i predsjednika Republike, jer su oni posredni izraz suverenosti hrvatskog naroda. Oni su opunomoćenici nacionalne volje nakon demokratskih izbora.
Prvo, ne sviđa mi se prihvaćeni naziv „Erdutski sporazum“, prvenstveno zato što je taj Sporazum u najmanju ruku Zagrebačko – Erdutski, s obzirom na to da ga je potpisom ovlaštenog Hrvoja Šarinića, Republika Hrvatska potpisala u Zagrebu, a pobunjeni Srbi, potpisom tadašnjeg ministra inozemnih poslova SR Jugoslavije Milana Milutinovića, u tada okupiranom Erdutu.
Milutinović je Sporazum potpisao 12.11., u Erdutu. Dakle, čak i formalno gledano, pristanak na naziv „Erdutski sporazum“, praktički, iz današnje perspektive prihvaća okupacijsku srpsku stranu kao ravnopravnog političkog partnera. Hrvatski Srbi svjesno ili ne, inzistirajući na nazivu i ovoj obljetnici, priznaju da oni nisu bili politički subjekt ni agresije, ni okupacije, ni mira, nego da je subjekt bila tadašnja, potpuno posrbljena Jugoslavija.
Hrvatska, s druge strane, pristajući na naziv Erdutski, prihvaća neku vrstu podčinjene političke uloge i pravo srpske države na nadzor procesa reintegracije hrvatskog Podunavlja, zemlje i ljudi, u pravni poredak Republike Hrvatske.
Upravo činjenica da je Milan Milutinović potpisao Zagrebačko – Erdutski sporazum zapravo nepobitno potvrđuje srpsku okupaciju dijela Hrvatske, a povlačenje jugoslavenskih vojnih snaga, Novosadskog korpusa JNA tijekom reintegracije, potvrđuje srpsku agresiju na Hrvatsku.
Hrvoje Šarinić, Thorvald Stoltenberg i Peter Galbraith 12. studenoga 1995. potpisali su Sporazumom kojim je predviđeno 12-mjesečno prijelazno razdoblje prije punog uključenje istočne Hrvatske u ustavno pravni poredak RH. Foto: epa /Robert Rajtić
Zastrašujuće je da se tim elementima ni u pravnom, ni međunarodno-pravnom, ni u političkom i medijskom diskursu, godinama u Hrvatskoj ne daje činjenična važnost. Tzv. Erdutski sporazum se uzima kao polazište hrvatsko-srpskih odnosa u Hrvatskoj danas.
Zašto na tome, a ne recimo na Pismu Vijeću Sigurnosti UN-a, iz siječnja 1997. godine, i danas inzistira Milorad Pupovac i tzv. srpska strana u Hrvatskoj?
Zato da bi ostali politička strana, politički partner, politički nacionalni subjekt i zadržali pravo načela konstitutivnosti naroda u suvremenoj Hrvatskoj, čime se potpuno zanemaruju političke odluke hrvatskog naroda na prvim demokratskim izborima, na referendumu o samostalnosti, proglašenju neovisnosti, međunarodnom priznanju i konačno vojnoj pobjedi.
To Republika Hrvatska nikad i ni pod koju cijenu ne smije dopustiti, niti za to može i smije biti razlog bilo koje ustavno-pravno stanje danas u Hrvatskoj. To stanje odmah treba mijenjati i zbog hrvatskog naroda i zbog hrvatskih Srba.
Erdutski sporazum je potrošen. Taj sporazum je povijest.
Temeljni dokument za uređivanje statusa Srba u Hrvatskoj je pismo predsjednika Tuđmana Vijeću Sigurnosti UN-a iz prve polovice siječnja 1997. godine u kojem se jamče sva prava srpskoj nacionalnoj manjini u Hrvatskoj.
Zagrebačko – Erdutski sporazum govori o dvije strane, no to se odnosi na proces i vrijeme reintegracije, a Pismo predsjednika Tuđmana, koje je međunarodno-pravni akt trajnoga značenja, temeljni je političko-pravni okvir za reintegraciju Srba u hrvatski politički narod
Pupovac i Srbija uporno inzistiraju na Erdutskom sporazumu, jer je koncept dviju strana temelj nacionalne federalizacije Hrvatske, koja je upravo aktualna zbog katastrofalne ustavno-pravne pogreške i formaliziranja statusa Srba kao tzv. druge strane u Hrvatskoj. Hrvatska nema budućnosti na taj način.
Zato je primarno pitanje nametnuti unutarnji-hrvatski politički okvir u kojemu je Erdutski sporazum bio kratkotrajan vremenski proces reintegracije Srba u državno-pravni okvir Republike Hrvatske i koji ne dopušta beskrajno razdoblje reintegracije. Reintegracija je završena i to mora biti polazna točka unutarnjeg uređenja Republike Hrvatske, u kojemu nema mjesta za dvije strane, odnosno dva naroda.
Zbog toga je prioritet hrvatske državnosti ne prihvaćati tzv. srpsko pitanje u Hrvatskoj, ne prihvaćati Srbe kao drugu stranu, jer u Hrvatskoj postoji samo hrvatsko pitanje i samo jedna strana.
Erdutski sporazum je mrtav, živjela pobjednička Hrvatska.
Anto Đapić/foto:FaH
