Anto Đapić: Ruski rukopis! Desnica, po uzoru na Crnu Goru, želi srušiti HDZ

Događaji kojima u Hrvatskoj svjedočimo zadnjih nekoliko godina s eskalacijom i ubrzanjem zadnjih mjeseci, tjedana i dana poprimaju karakterističan javni izgled. Sve se odvija po tzv. crnogorskom scenariju, samo s drugim akterima ili glumcima u potpuno istim ciljanim ulogama.

To je ruski rukopis, pri čemu se zbog realnih uporišta u preko trideset i pet posto stanovništva koje se deklarira političkim Srbima i isključive sustavne premoći SPC u Crnoj Gori koristilo ta uporišta za udar na euroatlantsku orijentaciju te države, dok se nakon neuspješnih velikosrpskih pokušaja zadržavanja Republike Hrvatske pod šapom Beograda i posredno ruske sfere preko Beograda, strategija promijenila nakon ulaska Hrvatske u NATO i pogotovo EU.

Izravno je stvar u svoje ruke preuzela Rusija, a srpska komponenta i velikosrpski spinovi iz Beograda se koriste samo kao usmjerivači pozornosti s bitnih procesa te za osiguranje javnog i političkog alibija proruskim agenturama na desnici koji se godinama “ogorčeno bore” protiv srpske opasnosti u Hrvatskoj.

Umjesto kompromitirane i nesposobne ljevice, neokomunističkih i neojugoslavenskih protagonista, koji su se pokazali neuspješnima zadržati Hrvatsku izvan euroatlantskih integracija i euroatlantske geopolitičke sfere još iz vremena Tuđmana, pa čak i nakon njega u eri Mesića i Račana do Josipovića i Vesne Pusić, strategija je usmjerena na stvaranje snažne tzv. desne alternative pod, jasno je kao dan – presudnim ruskim utjecajem.

Rukopis je potpuno isti kao u Crnoj Gori. Tamo se godinama u medijskom, političkom, unutarnjem i međunarodnom okruženju Milu Đukanovića, koji se iz prosrpskog satelita devedesetih prometnuo u nositelja politike emancipacije i radikalne promjene smjera Crne Gore s geopolitičkog istoka prema geopolitičkom zapadu, s realnih i produciranih pozicija godinama kriminaliziralo kao simbola korupcije.

Uporište je bilo neoborivo, jer korupcija je carevala u Crnoj Gori, nikako ju se nije moglo apstrahirati mimo vlasti i najmoćnije stranke i njenog lidera. Korupcija i socijalni elementi su prastara uporišta za izazivanje i poticanje nezadovoljstva, pa je borba protiv korupcije uvijek siguran izbor u političkim borbama za vlast, a najbolji mogući izbor protiv dugotrajne vlasti koja refleksno tendira pogodovanjima i koruptivnim modelima uvijek i svugdje u svijetu. Ispod te prihvatljive borbe je s druge strane vrlo lako upakirati sve, pa i samo uništenje države.

HDZ je u Hrvatskoj praktično stalno na vlasti na državnoj razini, a na županijskoj, gradskoj i općinskoj razini u dijelovima Hrvatske neprekidno. Zbog toga je apsolutno normalno HDZ-u pripisivati sve aspekte odgovornosti za korupciju i svaki tip socijalnog nepoštenja, a s druge strane, to je s vladajućih pozicija gotovo nemoguće braniti, čak i onda kad se jasno vidi da se tzv. antikorupcijske politike i osporavanje HDZ-a temelje na potpuno korupcionaškim i mutnim pozicijama, jer opozicijska korupcija nikada nije u prvom planu.

Tu se uvodi dio ideološkog, vrijednosnog i simbolički neupitnog spektra, kao Vukovar, branitelji, antikomunizam, hrvatske žrtve pa se propitkivanje stajališta protagonista antihadezeovske antikorupcijske borbe ne propitkuju ili, ako se propitkuju, nestanu u sinkroniziranom medijsko-političkom ciljano proizvedenom kaosu koji ljude potiče na emotivno nasuprot racionalnog odlučivanja.

Sumnjam da su te suptilne stupice svjesni većina protagonista tzv. desnice pa i ljevice, a pogotovo sam siguran da tu iznimno osmišljenu podvalu, iza koje se skrivaju nevjerojatno opasne dubinske politike, razumije golema većina naroda.

Ruski rukopis na europskom zapadnom i prozapadnom civilizacijskom prostoru počiva upravo na iznimno točno uočenim slabostima suparnika te na iznimno pametnom odabiru protagonista za osvajanje uporišta ili bar za destabilizaciju suparnika. Profili potencijalnih protagonista se rade godinama unaprijed.

Politički zapad godinama, zbog prilično perverznih nastojanja njegovih elita, kao što je primjerice Istambulska konvencija i svi procesi uništavanja kršćanskih vrijednosnih temelja, nudi ruskom ekspanzionizmu kao na pladnju cijele nacije.

S jedne strane, javno je zbog beskrupuloznih interesa globalnih oligarhija s golemim utjecajem prvenstveno na Ameriku, uzdrmano povjerenje naroda svijeta u ideal zapadnih sloboda, a s druge strane, današnja Rusija, koja svoje državne interese i vrijednosti prikriva borbom protiv tih zapadnih anomalija, postaje sve prihvatljivija.

Rijetko će se tko recimo u Hrvatskoj pitati, kako je moguće u istu vrijednosnu ravan staviti snažnu borbu protiv korupcije u zemlji, koja je postala uz borbu protiv “srpske” ili “fašističke” opasnosti, ovisno od toga tko odrađuje koju ulogu u raspodjeli zadaća udara na vlast, u ovom i višegodišnjem udaru na HDZ, kako to da sva financijska, oligarhijska i logistička moć tih zagovaratelja pravde i pravednosti počiva na kapitalu i centrima moći apsolutno organski uvezanim s korupcijom?

Cijela oligarhijska moć današnje Rusije nastala je na državnoj politici korupcije.

Golema je razlika u ponašanju i modelu djelovanja zapadnih i ruskih oligarhija, jer zapadne oligarhije koriste zapadne države podzemnim i skrivenim utjecajima kao svoje instrumente, dok su svi ruski oligarsi instrumenti ruske države. To danas Putinu daje veliku stratešku prednost i omogućuje mu da ruske državne interese skrije ili upakira u borbu protiv omraženih i često vrlo perverznih zapadnih oligarhija, ali i država koje te oligarhije sustavno kompromitiraju.

Što se događa u Hrvatskoj?

Od ulaska Hrvatske u zapadne integracije, a nakon neuspješnih antifa-srpskih političkih, prije toga vojnih pokušaja, ruska oligarhijska i energetska premoć u Europi, osigurala je uz državnu i obavještajnu potporu, koristeći i obavještajne analize i arhive u Beogradu, razvoj čitavoga niza tzv. desnih inicijativa, koje su bile idealne za udar na matičnu državotvornu politiku. Usprkos svim padovima i slabostima, pa i snažnom agenturnom premrežavanju HDZ-a sa svih pozicija, u današnjim okolnostima jedino ta stranka još uvijek ima organizacijski i nacionalni potencijal sačuvati hrvatsku državnost u sudaru svjetova.

HDZ nije bilo moguće srušiti s ljevice. Zato još iz Josipovićevog vremena kreće koordinirana institucionalna kriminalizacija, koordinirana putem snažne organske funkcionalne sprege prvenstveno Bajićevog DORHA (koji ni do danas čak ni fizički nije izuzet iz Bajićevih ruku) i najvažnijih medijskih korporacija, u to vrijeme HRT-a na čijem je čelu bio jugoslavensko-komunistički kadar Goran Radman, i tadašnjeg EPH, koga je vodio isto tako jugoslavensko-komunistički proizvod Nino Pavić.

U to vrijeme nizom utjecaja, prvenstveno financijskim inženjeringom se osvajaju ljudi u HDZ-u sa snažnim utjecajem na obavještajne službe a kreće se i u stvaranje “desne, kršćanske” alternative s instrumentaliziranim Relkovićem i Petrovom u Metkoviću. Nastaje MOST.

Zanimljivo je, a od javnosti se to skriva kao zmija noge, da je Relkovića širem auditoriju prva predstavila Karolina Vidović Krišto, bivša misica dijaspore iz Münchena, koja je niotkuda osvanula 1996. godine na HTV-u, a sad je također “desna” politička uzdanica.

Istovremeno se na “prokršćanskom” spektru nakon godina vegetiranja u zavjetrini i nakon globalističke karijere pojavljuje Željka Markić sa snažnim prodorom u desnu i nacionalno-kršćansku Hrvatsku.

Cijelome tom spektru treba dodati danas naizgled, pa i stvarno suprotstavljene osobe i inicijative sa uporištima u Saboru, od Mosta, Suverenista, DP te cijeloga spektra tzv. lijevih inicijativa i politika, pa dobivamo spektar koji pokriva anacionalne ciljeve zapadnih oligarhija i nacionalnu inačicu ruske državne oligarhivnosti, kojima je jedna točka zajednički interes i cilj – kontrola nad Republikom Hrvatskom.

U oba, odnosno u svim slučajevima, treba polomiti kralježnicu državotvorne Hrvatske, ionako načetu odavno separiranim i ucjepljenim agenturama i interesima.

U Crnoj Gori se koristio Albanac, kao antipod prosrpskih i proruskih paradigmi, Dritan Abazović, u Hrvatskoj se u prvi plan guraju stereotipski antikomunisti i protivnici velikosrpstva, kojima je jedina zajednička točka na javnoj sceni, na kojoj mogu ujediniti i ljevicu bez opasnosti kompromitacije – borba protiv korupcije. To MOST otvoreno zagovara.

Centar okupljanja svih tih “antikorupcijskih” politika je predsjednik Republike Milanović.

Iako svaki početnik zna da je korupcija uvijek problem sistemske naravi, godinama, još iz vremena obnove i obrane države protiv HDZ-a se vodi uporni medijsko-politički rat optužbama za pretvorbu i korupciju, a financiraju ga i vode u kreativnom i autorskom smislu upravo centri nastali golemom legaliziranom korupcijom.

Nema savršenije specijalnoratovske operacije i terena za udar na nacionalnu državnost i prodaju skrivenih, opasnih interesa izbezumljenim ljudima. Cilj je u oba slučaja poništenje ili kolonizacija nacionalne državnosti.

Valja naglasiti da u pozicioniranju tih proruskih politika silno pomažu slabosti, pa i neprijateljstva instrumentaliziranih zapadnih politika kad je u pitanju hrvatski interes u BiH, gdje Putin savršeno poentira na stečevinama Republike Srpske, koju je zapad omogućio, a koja danas korespondira s hrvatskim nacionalnim zahtjevima i gdje hrvatska državna politika mora koalirati s tim ruskim interesima, često nasuprot instrumentaliziranih politika savezničkih država.

Takve operacije i ciljeve nije moguće ni započeti, a pogotovo provesti bez neograničenih financijskih sredstava.
Od 2010. godine praktično, u tom pravcu imamo silnu infiltraciju ruskog financijskog i energetskog sektora u Hrvatsku.
Od snažne invazije ruskog oligarhijskog energetskog sektora preko GAZPROM-a, preko infiltracije financijskog sektora u AGROKOR koji je sa stajališta zapadnoeuropskih civilizacijskih stečevina o privatnom vlasništvu kao jednom od temelja slobodnog društva bio neobranjiva pozicija, došlo se u završnu fazu udara na Hrvatsku.

Taj proces je eskalirao golemim financijskim ulaganjima unazad pet, šest godina u regionalne televizije percipirane desnim medijskim uporištima, zatim u portale, autore i uz silovito ulaganje u PR menadžere i komercijalno-marketinšku ekspanziju u mainstream elektronske medije, gdje su se širom otvarala vrata pozornica frontmenima tako strukturirane “desnice”.

Milanovićeva pobjeda na predsjedničkim izborima krupan je uspjeh te operacije a sve nakon toga, uključivo današnja orkestrirana i potpuno koordinirana aktivnost sa svih polova i desnice i ljevice jasno ukazuje na rukopis kojemu smo svjedočili u sudaru svjetskih geopolitika u Crnoj Gori.

Kako sam naglasio, tamo je Albanac bio okidač za rusko-srpsko preuzimanje države, u Hrvatskoj je na tzv. desnici nekoliko “albanaca” ucijepljeno u sve važnije lažno desne inicijative i politike. Presudno je to znati danas u trenutcima sudara svjetova, koji se opasno prelamaju i na Hrvatskoj, čak daleko više nego na BiH, iako izgleda drugačije.

Zato je baš danas trenutak okupljanja svih razumnih ljudi oko matične državne politike, jer je to jedini ispravan put snažnog pritiska i na HDZ da prekine s unutarnjim stranačkim procesima koji Hrvatsku čine slabom čineći ju taocem slabosti stranke i idealnom metom podmuklih politika upakiranih u nacionalno-kršćanski celofan. Ovo je vrlo opasan trenutak u kome se ili gubi, ili dobiva sve, i puno.

Bez razuma se gubi sve, s razumom se dobiva puno.

Anto Đapić/ Foto: VL