U zadnjoj analizi, potaknut agresijom Rusije na Ukrajinu, objasnio sam i više potaknuo ljude na razmišljanje o postojećim procesima, bez pretenzija docirati bilo kome, jer se u politici gotovo ništa, a sigurno ništa ozbiljno ne događa bez konačnog cilja i bez isplaniranog niza koraka za ostvarivanje cilja.
Postoje i izuzetci, tzv. političari lutalice koje situacija izbaci na površinu ni krive ni dužne, no takve lako prepoznamo kao redikule tipa Kolakušića, Zekanovića ili Karoline Vidović Krišto i koji još brže nestanu nego su se pojavili, ili ih u specifičnim okolnostima netko iskoristi čak i mimo njihove svijesti za ozbiljnije ciljeve.
Bit političkog suparništva bi morala biti neupitno, čvrsto i jedino polazište – Hrvatska.
Država hrvatskog naroda.
To ističem jer, usprkos uistinu goleme potpore mojim programskim objavama i dalje, najčešće s pozicija kojima se pred razumom koji promičem i zagovaram uvijek i bez izuzetka, postoje grupice, ali i opasne političke i interesne strukture, koje po odavno provjerenoj matrici moje objave pokušavaju tumačiti kao potporu HDZ-u s pozicije nekakvog hadezeovskog satelita.
Ja sam hrvatski politički vojnik, oduvijek sam to bio, tako odgojen, formiran, tako sazrijevao i takav ću umrijeti. Hrvatski vojnik.
Što god to kome značilo, pogotovo kad iz perspektive čovjeka ostvarenog u politici obnove, stvaranja i obrane države bez potrebe dokazivanja bilo kome mogu javno predstaviti nužna rješenja i upozoriti na slabosti državnog poretka i bez strasti upozoriti na ono što većina sudionika u političkom i medijskom spektru ne vidi.
To je s jedne strane privilegija, s druge strane veća obveza.
HDZ, stranka koju sam suosnivao, bila je i još je u mnogo čemu moj politički suparnik, što ističem s poštovanjem, jer smo uvijek bili na istom putu, čak i kad smo se ljuto sukobljavali. No, uvijek sam imao, od prvih političkih javnih sukoba s Tuđmanovim HDZ-om do ovoga Plenkovićevog HDZ-a svijest o tome da je moja osobna i stranačka uloga komfornija, iako jednako obavezujuća kad su vitalni nacionalni interesi u pitanju. Oni su preuzimali odgovornost i donosili odluke u nimalo komfornim okolnostima, ja sam nastojao utjecati da te odluke ne budu loše i budu bolje.
Tu sam uvijek imao osjećaj za hadezeovu političku odgovornost i nužnost preuzimanja teških kompromisa u interesu očuvanja i pozicioniranja Hrvatske, čak i onda kad ih ja nipošto ne bih napravio.
Varaju se svi koji misle da su oluje iznad Hrvatske prošle nakon pobjedničke Oluje i reintegracije okupiranog Podunavlja, da su ugroze nestale ulaskom u NATO i da nam je ulazak u EU po definiciji otvorio vrata raja, kao što nam ulazak u Schengen neće osigurati miran san u zapadnoj civilizaciji, zatim ulazak u Euro zonu.
Sve su to bitni instrumenti iznimne važnosti, ali, trajna bitka za Hrvatsku će se uz sve to, uvijek voditi u samoj zemlji, unutra, a manje, iako moramo biti spremni i na to, na našim granicama.
Zato sam u zadnjoj kolumni upozorio na nevjerojatnu identičnost destabilizirajućih rukopisa u Crnoj Gori s nizom događaja i pojava u samoj Hrvatskoj.
Rijetki su ljudi u javnosti i politici koji bolje poznaju i koji znaju više slabosti današnjeg HDZ-a od mene, jer s tom strankom vodim političke bitke i surađujem od 1990. godine.
HDZ je od 1990. godine uz sve svoje uspone i padove politički jamac hrvatske državnosti. To na svim izborima, čak i kad ostaju u opoziciji, potvrđuje u relativnom smislu većina hrvatskog naroda, bar onih koji u ravnopravnom natjecanju s ostalim suparnicima izlaze na izbore. Presudno su odgovorni za sve slabosti, presudno su zaslužni za sve uspjehe.
To treba radi Hrvatske, ne radi HDZ-a, imati na umu svatko tko voli ovaj narod i ovu zemlju. I kad ih hvali, i kad ih kritizira. To mora biti polazište.
Zato su svi, baš svi udari, i oni izvan i oni iznutra, udari na hrvatsku državnost bili prvenstveno usmjereni na HDZ, a u nizu slučajeva i na nas pravaše, jer su neprijateljske silnice jasno prepoznavale da smo u državotvornom smislu prirodan i siguran oslonac HDZ-u kad su nacionalni interesi u pitanju.
Zato nas je u svim presudnim trenutcima Tuđman štitio, zato smo mi njega štitili, a u specifičnim integracijskim okolnostima Sanader nas udario, što je i njega, i HDZ, a i Hrvatsku skupo koštalo.
Od Račanovog uzvika o stranci opasnih namjera, preko strateškog udara Manolić-Mesić pa sve do danas, HDZ-u su bile daleko opasnije unutarstranačke bitke, nego svi lijevi i kvazi desni suparnici vani.
Svatko zdrava razuma zna i ima bar toliko znanja o destruktivnom djelovanju, ili kad je u pitanju udar na državu, da je najuspješniji, najrazorniji i najsigurniji put uspjehu ostvarivanja ciljeva uvući se ili potaknuti unutarnje raslojavanje i sukobe.
Teren i uvjeti za to postoje u svakoj stranci, u svakom sustavu upravljanja gdje se delegira utjecaj na moć i sredstva, takve tenzije postoje i u obitelji.
Vodio sam dugo godina za opozicijske prilike relativno veliku stranku i znam koliko je teško pomiriti sve interese, ciljeve i ambicije, one obične ljudske, a pogotovo one potaknute izvana.
HDZ je godinama vladajuća nacionalna, regionalna, gradska i općinska stranka i zato je trajni poligon s jedne strane za zadržavanje stečenih utjecaja i interesa, s druge strane za osvajanje pozicija. To je imanentno svim organizacijama, kompanijama, a pogotovo političkim organizacijama. Na to je tvorac suvremene sociologije Max Weber upozorio još početkom XX. stoljeća.
Tko želi ovladati Hrvatskom, pokušat će iskoristiti trajno tinjajuća nezadovoljstva u državnoj kralježnici, a to jest HDZ, pri čemu se u iznimno osposobljenim i relevantnim centrima vrlo pažljivo rade detaljni psiho-socijalni profili svih, baš svih ljudi s aktualnim utjecajem, zatim drugoga, trećega i četvrtoga ešalona i s velikom sigurnošću se može predvidjeti kako će svaki pojedinac reagirati u situaciji kad gubi pozicije ili kad nastoji ostvariti pozicije. Svaka relevantna stranka je podvrgnuta tome iz međunarodnih interesnih centara, posve prirodno ona najmoćnija najdetaljnije.
Kad sam upozoravao na ruski utjecaj, čemu pridodajem i ostatke gotovo nebitnog srpskog utjecaja, govorim upravo o tome.
Kreatori destabilizacije neke zemlje vrlo precizno analiziraju i znaju gdje je kritična točka kolebljivosti kritičnog broja ljudi, a po definiciji su svi ljudi koji imaju bilo kakvu poziciju u sustavu raspodjele moći refleksno skloni prepoznavati trenutak u kojemu se moraju opredjeljivati, ostati na brodu ili iskakati.
Zato je izuzetno zahtjevno rukovoditi velikim sustavima, a zemljom odgovorno rukovoditi je vrhunac izazova.
U aktualnom orkestriranom i rijetko viđenom ratu na medijskoj i političkoj sceni koji se godinama vodi protiv HDZ-a, manje više je svakome lako prepoznati pozadinske rukopise, jer, bilo bi prenaivno zanemarivati koordiniran i pravilan kronološki razvoj i podudarnost događaja, kako političkih, tako i onih iz biznis sfera na golemoj razini, prvenstveno na područjima energetike, proizvodnje hrane i maloprodaje te u medijskim akvizicijama.
Za te operacije je bio potreban golem novac, daleko veći i od tajkunskih pretvorbenih potencijala i to mogu angažirati samo vrlo zainteresirane i moćne države, kao Rusija.
Nitko ne ulaže stotine milijuna kuna u medijsko-političke procese ako mu ciljevi nisu golemi i ako to ne može.
Paralelno s tim, a utoliko više ukoliko ti procesi i pokušaji ne uspjevaju uroditi preuzimanjem države na svim najvažnijim točkama iznutra, uz koordiniranu i sve složeniju operaciju aktiviranja svih potencijala s već preuzetih i osvojenih pozicija, s državnih, političkih, pravosudnih, medijskih pokušava se stvoriti kritična točka nepovjerenja i kolebljivosti, odnosno nesigurnosti unutar vladajuće stranke.
Tu se primjenjuju udari na stupove, uz korištenje vidljivih kadrovskih slabosti.
Već mi je neko vrijeme uočljiva upornost javnog stvaranja dojma oko navodnog sukoba Ivana Anušića, potpredsjednika HDZ-a i predsjednika stranke Andreja Plenkovića.
Valja pogledati prije svega koji mediji uporno potenciraju taj “sukob”, sjetite se naslovnica jednog tjednika i jednog otvoreno senzacionalističkog portala s krajnje mutnom organskom vezom sa sličnim beogradskim medijima, a prisjetite se i tzv. ljevičarskih autora tijekom zadnje dvije godine i sve će svakome biti jasno.
Prije bilo kakvog razmišljanja o sadržaju tih spinova, potrebno se pitati o čarobnoj činjenici da tjednik koji od prodaje i vidljivih oglasa ne može pokriti troškove toalet papira ili portal i pripadajući tjednik koji djeluju na isti način, kojom to čarolijom i zašto takvi godinama kreiraju javno raspoloženje?
Nema čarolije, naravno. Netko to masno plaća.
Ivana Anušića poznajem čitav njegov politički život, poznajem osobno njegov politički profil i njegov razvoj od pravaškog pa nezavisnog načelnika općine do hadezeovog župana OBŽ.
Nikada nije odstupio ni od jedne vrijednosti koja ga profilira kao čovjeka, a to zna svatko tko je ikada s njim radio. Mnogi su se pitali na temelju javnog stereotipa o Plenkoviću, kako to da ga je na unutarstranačkim izborima Anušić tako snažno podupro?
Tako se pitaju svi koji se ravnaju stvorenim stereotipima, a to je iznimno opasno u politici i put je pod opasne utjecaje.
Kao rijetko tko koga poznajem, Anušić jednako čvrsto stoji na zemlji i kad je bio načelnik male ratom razorene općine i danas kad je snažni župan ključne slavonske županije i potpredsjednik HDZ-a.
Njega stereotipi nisu vodili, on je upoznao Plenkovića i jasno prepoznao u njemu neophodan potencijal prvenstveno u turbulentnim međunarodnim okolnostima koji zna i može odgovoriti potrebama i interesima Hrvatske.
Ivan Anušić je osobno bio vjerojatno, vrlo vjerojatno, bliži s Plenkovićevim suparnicima ponajprije zato jer je Plenković dugo vremena bio izvan zemlje i nije se bavio stranačkim politikama, ali je znao da oni nemaju kvalitete i potencijal koji ima Plenković i da je on najbolje rješenje za Hrvatsku.
Zato ga je podržao.
Rijetki u politici donose takve odluke, kojima se čak i osobne preferencije i odnosi podređuju nacionalnim interesima.
Nema načelnijeg i tvrđeg temelja za uspješnu suradnju od takvog pristupa i vrednovanja.
Andreja Plenkovića poznajem iz političkog i javno dostupnog rada, a osobno tek iz nekoliko prigodničarskih susreta, pa ti susreti nemaju bitan utjecaj na moju prosudbu.
U politici se mora poštovati čovjeka koji ima hrabrosti donijeti krajnje nepopularne odluke. To je element državničkog profila.
Iako mnogi inzistiraju, ponajprije zbog njegovih kadrovskih rješenja, da je Plenkovićeva ključna slabost to što je gotovo kao padobranac zasjeo na čelo stranke i što nije imao vlastitu izgrađenu stranačku strukturu, ja sam siguran usprkos toga što mu je to radilo probleme, da je to njegova ključna prednost, prije svega korisna Hrvatskoj.
Nije sobom na čelo vlade i stranke vukao inicijacijske repove stranačkih labirinata, a zbog okruženja u kome se profilirao kao lider imao je mogućnost ovladavanja daleko širom perspektivom i od nužne nacionalne perspektive, te, što je neobično važno, umijećima djelovanja u procesima globalnog međunarodnog preslagivanja, koje je puno dramatičnije presudno za zemlje tipa Hrvatske, nego za nositelje globalnih procesa.
Anušić, koji nikome u stranci nije dugovao ništa, jer je uvijek davao više nego tražio, to je prepoznao, a ni sam nije, kao ni Plenković morao proći inicijacijske stranačke labirinte.
Oba su u stranku donosili već prepoznatljiv kvalitet, jedan na jednoj, drugi na drugoj razini.
Plenković i Anušić su političari nastali i profilirani na drugačiji način, no i jedan i drugi su svjesni da tek zajedno mogu postići optimum u svakom, pa i osobnom pogledu. Ta njihova različitost manipulatorima i jest povod za špekulacije, no tu postoji i zaprijeka tim manipulacijama.
Ni jedan, ni drugi nisu korumpirani, i jedan i drugi racionalno razmišljaju i točno detektiraju procese, pri čemu Anušić zna koliko mu kao županu zbog Slavonije i Baranje trebaju Plenkovićeve vrline, a Plenković zna da mu nikakav uspjeh za europskim stolom neće vrijediti ako ga nema kome isporučiti i tko će ga na terenu operacionalizirati.
Zajednička vrijednost i jednoga i drugoga je to što se nikada nisu bavili spletkarenjem, podmuklim i dvoličnim aktivnostima i oba imaju karakter.
Kladio bih se da u stranci nema puno ljudi koji će za stolom reći Plenkoviću ono što mu u tom trenutku ne odgovara, jer je to na žalost model djelovanja većine organizacija.
Kad je Anušić u pitanju Plenković ne mora čitati novine ili slušati od posrednika što je Anušić rekao. Doznat će to od njega izravno za stranačkim stolom. S takvim ljudima i u takvoj kulturi dijaloga grade se vrijedne politike.
Ako se i kad raziđu iza toga neće stajati ništa podmuklo i zaplotnjački, to će biti viteški razlaz. Zato su jedan drugome oslonac.
Zašto sam ovo imao potrebe javno reći?
Jer sam svjedok, ni jedan ni drugi mi ne trebaju više nego ja njima, a ponajprije zato da u ciklusu upozorenja u dramatičnim okolnostima ljudima ukažem na modele destrukcije i razaranja. Stupove se uvijek udara, iznutra i izvana, a o njihovoj čvrstoći danas ovisi perspektiva hrvatskog naroda.
Anto Đapić
Domagoj Juričić, nekadašnji predstojnik ureda Kolinde Grabar-Kitarović, je u podcastu Krešendo Nove tv ispričao kako je…
Dragan Marković Palma preminuo je u 65. godini nakon kratke bolesti. Osebujni bivši gradonačelnik Jagodine…
Bivši ministar zdravstva Vili Beroš iz istražnog je zatvora u petak uputio predsjedniku Sabora zahtjev za aktivacijom saborskog mandata osvojenog na…
Komentiraj