Za razliku od normalnih ljudi, koji pogreba shvaćaju kao posljednji oproštaj od drage osobe, Aleksandar Vučić tuđu tragediju koristi za svoj lešinarski politički marketing.
PIŠE: Predrag Popović/Foto: Tanjug
Stajao je mirno pored mrtvačkih sanduka, držao dirljive govore nad otvorenim rakama, uplakan tješio ožalošćene obitelji, drhtavim rukama palio svijeće za spas pokojnikove duše…
Sve za upečatljivu fotografiju i tužnu vijest u novinama.
Na onaj svet ispratio je nekoliko značajnih političkih saveznika i protivnika. Talenat za multimedijalno lelekanje promovirao je u travnju 2002, kao posthumni portparol Vlajka Stojiljkovića. Kad je parlament SR Jugoslavije usvojio Zakon o suradnji s Haškim tribunalom, bivši šef policije je pred skupštinskim vratima ispalio metak sebi u glavu.
Istu večer, dok su se liječnici borili za Stojiljkovićev život, Vučić je u svom stanu, koji je dobio u vrijeme bombardiranja, organizirao komemorativni skup s prijateljima i novinarima. S ponosom je pokazivao oproštajno pismo koje mu je, kao čovjeku od krajnjeg povjerenja, dao Stojiljković. Podijelio je kopije i u službenim izjavama objasnio da su „ruke DOS-manlija umrljane krvlju iskrenog patriote, koga su osudili na smrt“.
– I ovaj događaj NATO-ovski novinari, mucavi samoproizvedeni politički analitičari i zajapureni portparoli DOS-ovskih političkih stranaka iskoristiše za satanizaciju herojske borbe srpskog naroda i njegovog rukovodstva vođene za očuvanje mira, za opstanak, za sigurniju i bogatiju budućnost naših potomaka. Kao i Vlajko, tim izdajnicima odgovaram Njegoševim stihom „Čovjek se rodi da jednom umre, a čast i obraz ostaju dovijeka“ – govorio je Vučić, miješajući svoje i Stojiljkovićeve riječi u jednu čvrstu patriotsku cjelinu.
Po završetku predstave za novinare, domaćin je goste zabavljao degutantnim šalama u kojima je isticao svoje čuđenje što je Stojiljković uspio da promaši onoliku glavu. Dragošu Kalajiću i Jadranki Jovanović objasnio je da uopće nije iznenađen postupkom svog kolege iz vlade Mirka Marjanovića.
– Cijela ta porodica nije normalna. Vlajkova prva supruga Jelisaveta je prije 20 godina izvršila samoubojstvo, sad je to uradio i on, a ni njegov sin Vladimir nije stabilan. On stanuje tu, u našoj zgradi, ponekad se sretnemo. Vidi se da je izgubljen. Eto, sad nije htio ni da dođe ovdje, da kaže neku riječ o ocu – pričao je Vučić.
Njegovo proročanstvo se ispunilo godinu dana kasnije, kad se i Vladimir Stojiljković ubio hicem iz pištolja. Međutim, nije bio dovoljno medijski atraktivan da Vučić i za njim nariče.
Mladi generalni sekretar Srpske radikalne stranke imao je zapaženu ulogu u ožujku 2006, prilikom pogreba Slobodana Miloševića. Iako je službeni pogrebni konferencije bio Milorad Vučelić, Vučić je blistao. Žestoko je optuživao „DOS-manlijske izdajnike i ubojice, koje su kidnapirale i prodale predsjednika Miloševića“, a s nenadmašnom patetikom, nad rakom ispod požarevačke lipe, pročitao je oproštajno pismo Vojislava Šešelja.
– Uspio sam nagovoriti Miru da dozvoli da Slobu pokopamo po pravoslavnim običajima. Iako su se komunjare iz SPS-a protivile, doveo sam Filareta da održi opijelo – hvalio se Vučić.
Nije dugo čekao do sljedećeg grobljanskog spektakla. Početkom listopada 2007. umrla je Danica Šešelj. Pošto njen sin Vojislav nije htio od Haškog suda traži dozvolu da dođe na pogreb majci, ispratio ju je, naravno, Vučić. Dva dana je kukao nad sobom, jer je sve morao sam organizirati i financirati. Da tuga bude veća, tog ponedjeljka, nad grobljem u Batajnici nadvili su se teški oblaci.
– Sahrana je bila odlična, došlo je mnogo sveta, ali dok sam držao govor, padala je kiša, pa se na fotografijama ne vidi da sam i plakao – kukao je Vučić, razočaran što mu je propala vrhunska gluma.
Više sreće imao je sljedeće godine, na mladenovačkom groblju, gdje je pokopan aktivist Radikala Ranko Panić. Na protestu zbog uhićenja Radovana Karadžića, grupa policajaca pretukla je Panića dok se nalazio samo nekoliko koraka iza vođe Vučića. Nesretni mladić je nekoliko dana ležao u bolnici. Panićeva majka Smilja i supruga Mirjana zamolile su Vučića da ga posjeti i liječnicima skrene pažnju da se više angažiraju.
Vučić je obećao, ali nije imao vremena za posjet, u dogovoreno vrijeme je igrao šah s Branislavom Prostranom, gubio je sa 2:4, pa nije smio da prekida meč, nema smisla da pretrpi poraz. Taj kiks nadoknadio je odlaskom na pogreb, gdje je briljirao. „Izgubila sam jednog sina, Ranka, ali dobila sam drugog, Aleksandra – to je rekla mama Smilja“, lagao je Vučić novinarima
Prije nego što se slegla zemlja na Panićevom grobu, Vučić je promijenio stranku i ideologiju, pa je počeo da marketinški eksploatira pokojnike kojima je i sam obećavao odlazak s ovog sveta.
– Ono đubre Zorana Đinđića istrebićemo kao gubu iz torine – zaklinjao se Vučić na Šešeljevom oproštajnom mitingu pred odlazak u Haag.
Tri nedjelje kasnije, kad je Đinđić streljan, Vučićevoj radosti nije bilo kraja. Priznao je da se tada napio četvrti put u životu. (Prvo je proslavio pobjedu Zvezde u Bariju, pa rođenje prestolonasljednika Danila, zatim ubojstvo Ćuruvije i, na kraju, Đinđića.)
Mamuran, zbijao je šale na račun mrtvog predsjednika Vlade. Dok je na televiziji gledao pogreb, zvao je poznanike i raspitivao se je li točno da je Goran Vesić cijelu noć proveo u grobu u Aleji velikana kako bi provjerio hoće li će njegovom šefu biti udobno.
Sljedećih deset godina ponavljao je tvrdnje da je mafija ubila svog premijera, „najvećeg kriminalca u povijesti Srbije“.
Za kraj, najtežu uvredu pokojniku nanio je polaganjem vijenca na vratima u zgradi Vlade, gdje je Đinđić pao, pokošen metkom „novog srpskog Gavrila Principa“, kako su radikali, predvođeni Šešeljem i Vučićem, nazivali Zvezdana Jovanovića.
Oprost grijehova osvojio je pomaganjem udovici Ružici da nezakonito razvija biznis i zaposlenjem njene kćeri Jovane u Vladi Srbije, kao i obećanjem da će ‘gubi iz torine‘ podići spomenik u Beogradu.
Grijeh prema Slavku Ćuruviji, vlasniku „Dnevnog telegrafa“, okajao je montiranjem istrage i optužnice protiv nekoliko pripadnika Državne sigurnosti. Našao je, tobože, odgovorne, pa sad svi mogu da zaborave na njegove prijetnje Ćuruviji i policijski, pravosudni i medijski progon koji je predvodio dok je bio ministar za informiranje.
Grobarsku tradiciju Vučić je nastavio njegovati i prema pokojnicima iz okruženja novih prijatelja i suradnika.
U ljeto 2012, na sahrani Dušana Đilasa, oca tadašnjeg beogradskog gradonačelnika i zamjenika predsjednika Demokratske stranke Dragana Đilasa, nije bilo Borisa Tadića,ni Dragana Šutanovca. Đilasu je utjehu dao Vučić. Dvije godine kasnije, u prisustvu kompletnog rukovodstva DS-a, od Miodraga Mikija Rakića u Aleji velikana oprostio se i Vučić. Da bi istakao koliko je zahvalan svom neprežaljenom prijatelju Rakiću, koji je najzaslužniji za stvaranje SNS-a i sunovrat Srbije, Vučić mu je otišao i na 40-dnevni parastos, naravno u prisustvu novinara.
Najveći lešinarski uspeh Aleksandar Vučić je ostvario zloupotrebom ubojstva Olivera Ivanovića. Naprednjački jurišnici, na čelu s Markom Đurićem i Goranom Rakićem, predvodili su brutalnu kampanju protiv Ivanovića, ponavljajući optužbe kojima je Vučić nekad gruvao po Đinđiću.
Kad je Ivanović likvidiran, pored rake su klečali Đurić i Ana Brnabić, a Vučić je otišao u Kosovsku Mitrovicu, da položi vijenac na ulazu u zgradu pred kojom je izvršena egzekucija. U takvim situacijama normalni ljudi počasti pokojniku iskažu minutom šutnje, a naprednjaci su iskazali aplauzom svom vođi.
Nikad nitko nije na grobljima osvojio više političkih poena od Vučića. Patetičnom glumom od svake sahrane pravio je vlastiti show, u kome je glavna uloga pripadala njemu, a ne pokojniku. Nema veze, to i njega čeka.
Ako Vučić ikad umre i on će dobiti zadušnicu koju je sam skrojio.
