Romano Bolković otkrio je sadržaj SMS poruka koje je razmjenjivao s Draganom Kovačevićem nakon njegovog izlaska iz pritvora, u tekstu spomenio Mesića i Sanadera, ali majku premjera Andreja Plenkovića.
“Ja sam mislio da prešućujem ekskluzivu mjesecima, a sad vidim da je SMS prepiska koju sam vodio s Draganom Kovačevićem nakon njegovog izlaska iz istražnog zatvora tipska i cirkularna. Dragan i ja se poznajemo desetljećima, kao što poznajem više-manje sve aktere političkog života zemlje.
Po izlasku iz Remetinca Kovačević mi je uputio sms koji, da budem točan, iznosi njegovo razočaranje jer sam “povjerovao da je lopov”, tvrdnju da i nije očekivao da ću ga braniti, ali i ružni dodatak da se većina ljudi veseli tuđoj nesreći.
Shvatio sam da je riječ o ogorčenju čovjeka u teškoj situaciji u kakvoj se ne može sasvim racionalno ponašati, da je očito tu i raznih suflera i huškača koji se u takvim okolnostima uvijek pojave i izniknu iz svojih rezona, i ne bih svemu tome pridavao pažnju da se nisam osjetio bezrazložno povrijeđen: ne samo da o Draganu Kovačeviću nisam napisao ni izgovorio niti jednog jedinog slova, nego je moj ethos takav da naprosto ne želim biti vinovnik ničije osobne nesreće.
K tome, svikao sam na takve situacije: Ivo Sanader, usred njegove nedaće, za jednog kratkog razgovora, kad smo se već pozdravljali, nakon sekundu, dvije stanke upitao me je kratko: “A zašto to Stipi treba? Zašto to radi?”
Hoću kazati, ovaj moj poziv ima svojih povlastica, ali donosi i situacije koje su neželjene, s kakvima se prosječan čovjek ne susreće, i u kojima bi svatko htio da ga taj kalež mimoiđe. No, it goes with the territory.
Da, da kažem i to da sam ja na to ogorčenje odgovorio dobrim željama, da sam mu poželio sve dobro svijeta ako je tako kako govori da jest, ali sam okončao razgovor opaskom da su njegova predbacivanja izlišna, i ta kad već ima takvu retoriku, onda bi je trebao sasuti u lice onima koji su u Slovenskoj s njime provodili vrijeme, a ne meni.
Događaji današnjeg dana prigoda su, evo, da Dragan sazna i javno da je ovo moje prvo javno slovo o njemu, da su ga prijatelji i bližnji tada huškali, sada vidim ne samo na mene; minimum poštenja i dosljednosti, također, traži da kažem kako su te njegove poruke, pune prijetnji bez ikakve sumnje izrečenih da budu prenesene, ponavljam, koliko god tada bile razumljive kao ogorčenje čovjeka koji se osjeća, kako je kazao, kolateralnom žrtvom “progona bez ikakve podloge i bez ikakvih dokaza”, u stvari programatski tekst premeditiranog osobnog obračuna s Plenkovićem.
“Vidjet ćemo koliko je tvoj miljenik ukrao na Agrokoru. Njemu će se suditi za nacionalnu izdaju”. Kovačevićevi prijatelji “odmah su vidjeli laž i pokvarenu Plenkoviću igru prema Milanoviću”, i, Dragan poentira – “a ja sam tu bio uvučen kao kolateral”. Čitam danas da je kao kolateral, primivši slične poruke, u sve post festum uvučen i Hrebak. Evo, progovaram sad o tome – i ja. I tko zna tko sve ne.
Stvarno mi je užasno, u stvari neizdrživo živjeti u zemlji odgođene sadašnjosti.Sve što se danas zbiva, plod je neke davnog umišljaja, sve do paradigmatskog obračuna crvenih i crnih koji sadašnjosti ove zemlje ne dopušta da ima budućnost, jer je vraća u prošlost, kao na izgrebanoj staroj ploči na 45 okretaja. S Draganom sam u Bonaci, jer smo susjedi na Trešnjevci, večerao pa barem desetak puta. S Plenkovićem nisam kavu popio.
Stoga, Dragane, kad mi već šalješ poruke: “Mogu me Plenkovićevi sljedbenici voditi ali istinu ću dokazati i na kraju ga pobijediti a onda ćemo vidjeti.”, molim te, reci mu to sam. I da, vjerujem ti na riječ da si ti svoje novce zaradio na burzi, i, ponavljam, želim ti sve dobro svijeta.
A što se tiče miljenika, prepričat ću jednu zgodu o kojoj sam već pisao, pa da o odnosu Plenkovića spram novca, pa potom i mene spram njega, stvari budu jasnije: Ja bolujem od hereditarne hipertenzije, što baš i ne pogoduje mome poslu: tlak oscilira i usred emisije osjećate se kao da ćete iskočiti iz kože. Sve sam činio da tu nedaću obuzdam, pa sam tako prije dva i pol desetljeća oko tjedan dana ležao na pretragama koje je vodila gospođa Raos.
Gospođa Raos pokazala se kao izuzetno brižna liječnica, i po otpuštanju iz bolnice htio sam joj prikladnom gestom zahvaliti na pruženoj pažnji: donio sam cvijeće i parfem. Ali, iako je riječ o građanskoj konvenciji, doktorica Raos – kako sam je zapamtio iz tih dana – uljudno se zahvalila na cvijeću, otklonivši ne manje učtivo, ali sasvim decidirano, svaki spomen parfema.
To je naprosto bio njen posao, i ta simbolična zahvala, buket cvijeća, dostajao je kao nedvosmislen znak pohvale njenom trudu, znanju i predanosti. Desetljeće kasnije saznao sam da je doktorica Raos majka Andreja Plenkovića.
Od početka njegove karijere zvao sam ga u emisije, na OTV i na HRT, uvjeren samo u jedno: Plenković ne bi ukrao ni PEZ-bombone.
I to je sve, sva tajna moga i njegovog odnosa. U zemlji u kojoj je korupcija dio nacionalnog DNK, u stranci u kojoj je to inicijacijski folklor, na čelu vlade te zemlje i te stranke čovjek je koji može biti kakav god hoćete, ali nije lopov. Uostalom, to sam Milanoviću za intervjua kazao at live: predobro se poznajemo, može biti što god rekli da jest, ali naprosto ne bi uzeo ni tuđi plastični upaljač.
Znam da je sasvim nemoguće da se odnosi dva brda smire, da ova činjenica postane konsenzualni minimum, ali ovo trajno rušenje Plenkovića od prvog premijerskog puta u Ukrajinu, preko Orašja do dana današnjega, od Todorića do mog susjeda Dragana Kovačevića, paraliziralo je ovu zemlju.
Znam da ni jedan ni drugi neće završetak ovog teksta dočekati s odobravanjem, ali svejedno: na čelu zemlje dva su čovjeka koji nisu lopovi, nisu kradljivci kojima je vlast sredstvo da na tuđoj krsnoj slavi jabukama napune vlastite džepove, a država je poprište kriminala do te mjere da bi je trebalo opasati žutom policijskom trakom duž granica.
Nekaj tu ne štima. Moguće Hrvati. Ovaj put ni masoni ni Srbi. Hrvati”, zaključuje Romano Bolković.
Foto: hrt
