Boris Traljić: Beljak i Seljaci u magli

Problem je u percepciji hrvatske javnosti, ali… u stvari, ima li u politici uopće nešto važnije od dojma javnosti?

Dakle problem nije daleko. Tu je, u našim glavama. Jer čim mi, hrvatska javnost, čujemo pojam “Hrvatska seljačka stranka” ispred očiju nam prolete crno-bijele fotografije, točnije one s crvenkasto-smeđom sepia nijansom, na kojima Stjepan Radić pokraj neke crkve drži govor nepreglednoj gomili šešira opasanih trobojnica-trakama, stojeći iza pulta prekrivenog narodnim vezovima i zidnjacima s rimama podrške, od nezaobilazne: “Vjera u Boga i seljačka sloga” do pacifističko-dobrosusjedske: “Hrvat rado gosta prima, s njime dijeli sve što ima”.

Proleti nam na trenutak pred očima i nijemi film na kojem, danak primitivne tehnologije, neprirodno ubrzanim pokretima ruku gestikulira taj debeljuškasti čovječuljak s profesorskom brkobradicom i čujemo čak načas u mislima onaj “frrrrrr” zvuk klepetanja perforacije “živućih fotografija”, zvuk koji proizvodi neki nestrpljivi kino-pomoćnik dok prebrzo vrti ručicu kockaste drvene kutije s, unatoč blještavom svjetlu koje probija leću, jasno vidljivom graviranom pločicom “CINÉMATOGRAPHE”. Uz napomenu, ugraviranu malo ispod kićenim krasopisom, da su vlasnici patenta Auguste & Louis Lumière.

Proleti nam pred očima i zrnata fotografija od dvadesetog lipnja dvadeset i osme, fotografija beživotnog hrvatskog zastupnika savijenog preko stola koju je dobro obaviješten netko snimio u beogradskoj Narodnoj skupštini oko pola dvanaest, neposredno nakon što je Puniša Račić parabelumom pucao na petoricu HSSovaca, pa onda ugledamo fotografiju Stjepana Radića na odru, pa fotografiju sprovoda – nepregledno mnoštvo i posmrtnu kočiju praćenu ženama i muškarcima u nošnjama (treba li uopće spominjati šešire opasane trobojnica-trakama?)…

I upravo ove slike u glavama hrvatske javnosti, upravo ovaj romantizirani, hlebinski pogled na jednu od najvažnijih političkih stranaka u hrvatskoj povijesti je danas najveći problem HSSa. Moderni hrvatski birač se jednostavno ne uspijeva poistovjetiti s biračem od prije sto godina, sa seljakom (devedeset posto stanovništva je tada bilo seosko) koji je spreman s vilama, ako treba, stati u obranu pravice, ne uspijeva se nikako moderni Hrvat, u današnjem hiperdinamičnom svijetu u kojem svatko gleda samo sebe, poistovjetiti s nekakvom arhaičnom feudalnom seljačkom slogom.

A upravo tako javnost percipira HSS, kao arhaičnu seljačkosložnu zadrugarsku stranku koja onda, tim slijedom, zastupa seljačkosložnu i, što je puno važnije, politički odumiruću populaciju, pa je stoga – dok god stranka vodi takvu politiku zauzimanja praktično samo te jedne, uske, sve uže i uže, seljačkosložne biračke niše – vrlo teško očekivati privlačenje većeg broja glasova od ovih, otprilike, trideset i pet tisuća (preferencijalnih), a i tu se radi mahom o HSS nostalgičarima, “zidnjacima” i “licitarima”, tradicionalistima i potomcima onih starih članova, onih još iz Kraljevine.

Nadalje, drugi veliki problem HSSa je, odnosno bio je do izbora Kreše Beljaka za predsjednika, nedovoljna medijska zastupljenost i, bez dileme, im je bilo neophodno osvježenje, moderniziranje, usklađivanje s dvadeset i prvim stoljećem, pametan spoj starog i novog, kvalitetna marketinška strategija ili… nazovite to kako hoćete – e, pa za to im je bio krajnji rok.

Ni najopsesivniji HSSov kroničar u zadnjih deset godina, nakon Tomčića i Beljaka, nije uspio napuniti nekakav obiteljski albumčić s izrezanim novinskim člancima o stranci, čak i ako tu uračunamo glasnike gornjeg ili donjeg, ovoga ili onoga, a kao što za moderne klince važi pravilo – ako nisi na fejsu ne postojiš – na potpuno isti način možemo političke stranke staviti u odnos s medijima, pa slobodno možemo konstatirati kako HSS u proteklom desetljeću gotovo nije ni postojao.

Čak i jedva zadržao status parlamentarne stranke, jer je “stara dama” hrvatske politike s “Tomčićevih” 10, 17 i 10 saborskih mandata (1995., 2000. i 2003.) spala na 1 i 2 (1+1) mandata (2011. i 2015.). I nije to ništa čudno, jer ne računajući tu i tamo neki plaćeni članak, koji je usput budi rečeno stršio kao Milanović među braniteljima, godinama se nitko nije ozbiljnije bavio ovom arhaičnom, feudalnom, seljačkosložnom i nadasve dosadnom strankom s još dosadnijim predsjednicima.

Krešu Beljaka su HSSovci izabrali za predsjednika isključivo kao osobu kojoj je zadatak pokrenuti modernizaciju stranke i osigurati bolju medijsku zastupljenost. Izbor mladog čovjeka je definitivno razmišljanje u pravom smjeru, jer na njihovu sreću u hrvatskoj politici za ovaj naoko zahtjevan proces modernizacije stranke ne trebaju ni veliki novci, ni dug vremenski period, ni Alex Brown, ni… Ne. Jedino što je potrebno, Andrej Plenković mi je svjedok, jest čovjek. Obrazovan, elokventan, moderan, dopadljiv i, nadasve, medijski zanimljiv lider s nekoliko kvalitetnih suradnika. Ništa više. “Onda, ništa lakše!”, reći ćete. Je li?

Ništa teže! Jer, ma koliko su nam hrvatska usta puna samohvale o übersposobnim pojedincima, u politici nas, Zoran Milanović mi je svjedok, najčešće dopadnu – hm, hajde nazovimo osobe – s jakom krizom identiteta i brojnim kompleksima, osobe koje te komplekse onda prečesto liječe na ovima i onima preko leđa cijelog hrvatskog naroda.

E sada, mediji su naoko čudne biljke, njima su (čitaj: javnosti) često zanimljivije one – hm, hajde nazovimo osobe – s jakom krizom identiteta i brojnim kompleksima od normalnih, sposobnih i samozatajnih radoholika – hm, hajde recimo dosadnih – osoba. A, u stvari, odnos mediji-javnost je vrlo jednostavan… mediji žive od javnosti i serviraju joj sadržaj koji ona želi konzumirati pa onda i lako monetiziraju taj sadržaj koji, kad je političko novinarstvo u pitanju, možemo svrstati u tri kategorije:

• Sadržaj o najvažnijim političkim akterima, koji, posljedično, zanima najveći dio javnosti
• Sadržaj o intelektualnim i/ili moralnim invalidima involviranim u visoku hrvatsku politiku
• Politička analiza

Može li se onda danas – nakon prelaska u SDPov tabor, nakon ostvarenog izbornog rezultata i postizbornog “čišćenja stranke” – konstatirati kako je Krešo Beljak pravi izbor za lidera HSSa, da je osoba koja zna kako pametno spojiti staro i novo, osoba koja zna kako modernizirati stranku?

Krenimo od medija. Kako su naši “politički analitičari” mahom najobičniji judinoškudaški plaćenici (istinabog često izuzetno prijemčivi, elokventni ili, ovisno o mediju, pismeni) čiji se stavovi formiraju na javnoj dražbi: “Može jedan o… za…?”, bilo da su predmet dražbe sami “analitičari” ili njihove medijske kuće, bilo da je sredstvo plaćanja novac ili participacija u nekakvom ideološki obojanom projektu ili oboje, nebitno, tako je i “politička analiza” u Hrvatskoj skoro pa oksimoron. “Politička analiza” se, u stvari, koristi kao jaka poluga za medijsku manipulaciju javnošću i zato se strankama ispod izbornog praga nitko tko je koliko-toliko gledljiv/slušljiv/čitljiv ne bavi. Dok ne stigne narudžba. Uguravanjem HSSa u Narodnu koaliciju, Krešo Beljak je definitivno postao zanimljiv i “političkim analitičarima”.

Nadalje, s teretom vlastite prošlosti i s predizbornim izjavama o stranci s kojom dijeli članstvo u Europskim pučanima: “HDZ je stvarala jugoslavenska tajna služba”, “Zagreb nikada nije bio balkanska kasaba u kakvu ga želi pretvoriti HDZ” ili “HDZ je vojska konzervativaca, vojska nazadnjaka” Krešo Beljak je sam po sebi postao interesantan medijima pod onom drugom kategorijom – stvaranje sadržaja o intelektualnim i/ili moralnim invalidima involviranim u visoku hrvatsku politiku.

E sada, ako se vodimo s onom kako “nema lošeg marketinga”, ako konstatiramo da je Krešo Beljak u pola godine predsjedničkog mandata napunio izrezanim novinskim člancima bar deset velikih obiteljskih albuma, ako kao najvažniji kriterij za ocjenu uspjeha političke stranke pretpostavimo saborske mandate i zaključimo da ih HSS danas ima pet (u odnosu na prošloizborna dva), ako uočimo da je do tih pet mandata došao s dvije tisuće manje preferencijalnih glasova, ako zaobiđemo zaključke “političkih analitičara” o velikom izbornom bojkotu u HSSu i ustanovimo da je bojkot (čitaj: odlazak Branka Hrga i predizborna indiferentnost Marijane Petir) “težak” samo onih dvije tisuće glasova, onda možemo zaključiti kako je izbor Kreše Beljaka pun pogodak za HSS.

Međutim takav zaključak je, po svemu sudeći, daleko od istine. Ranije spomenut “pametan spoj starog i novog” je u stvari ključni kriterij u procesu modernizacije HSSa, kriterij koji prvenstveno podrazumijeva ulazak i u druge biračke niše – već i samo simbolično vraćanje pridjeva “pučka” u naziv stranke bi pokazalo smjer. Krešu Beljaka taj kriterij ne interesira. On je političar milanovićevskog tipa, političar koji ne modernizira HSS, nego ga svojim odlukama i postupcima žrtvuje, uništava mu identitet i koristi ga isključivo kao sredstvo za ostvarivanje vlastitih ambicija. Kad mu to već nije uspjelo s ORaHom.

S druge strane, Marijana Petir je, vjerojatno, baš ono što danas treba HSSu. Ali njeno opotruno, bilo zbog straha od poraza bilo zbog eurozastupničke plaće, nekandidiranje za predsjednicu stranke u ožujku, pa HSSov vrlo dobar izborni rezultat, odnosno zanemariv gubitak preferencijalnih glasova, i Beljakovo odlično korištenje statutarnih odredbi zbog kojih je trenutno suspendirana – daju joj vrlo slabe izglede za preuzimanje stranke.

U ovom trenutku su i Beljak i Seljaci u magli. Beljak je takav kakav jest, on iz magle neće nikad… A Seljaci? Treba im iz poštovanja prema “staroj dami” zaželjeti sve najbolje.