KAD bi vas netko, pripadnik neke virtualna inteligencije s drugog planeta, zarobio i pitao kakvi smo mi ljudi, što nam je najvažnije… kako biste nas opisali? Vjerojatno biste se, zatečeni, počeli baviti morfološkim obilježjima, “Znate šjor Marsovac, mi smo van visoki oko… a teški oko…“
“Alo, kretino, a šta misliš zašto vas otimamo godinama. Pa valjda znamo koliko ste visoki i teški… ne misliš? ‘Ko je ovdi inteligentna vrsta, ja ili ti? A, kretino!? Mislija san na dušu, na nagone… šta vas pogoni, motivira? Pričaj!“, odgovorio bi telepatski vaš prozirni, lebdeći sugovornik i usput vas kaznio nekakvim bolnim bežičnim elektrošokom.
Dok bi jedan dio vašeg znatiželjnog mozga razmišljao odakle zna baš dijalekt jezika kojim govorite, drugi, veći dio bi u strahu grozničavo tražio pravi odgovor, “P..pa šjor Marsovac, nisan skužija iz prve… evo, mislin da nas motivira opstanak, borba da živimo šta duže, boje i sigurnije, da imamo za ist i pit, obuć se i koji kvadratić stana za sakrit se od nevere. Eto… nije puno, a? I to sve ne samo zbog sebe, nego i zbog dice. E da… skoro san od straja zaboravija, seks nas motivira… i zbog dice, al’, za pošteno reć, i ovako… iz zabave, he, he.“
Većina ljudi bi se složila da su upravo ovo naši najvažniji nagoni, “u se, na se, poda se” rekli bismo mi Vlaji. Bili kreacionisti i mislili kako nas je Bog ovakve stvorio ili evolucionisti pa smatrali kako smo se razvili od amebe, oko ovog se sigurno slažemo. Marsovac bi, također, vrlo vjerojatno bio zadovoljan (toliko o vanzemaljskoj inteligenciji), a svi skupa bismo preskočili jednu od naših najvažnijih karakteristika – mi smo birači. Od rođenja…
Čim nam tutnu dvije stvari ispred očiju mi biramo. Siguran sam da nam je i jedna materina sisa bila draža. Kad smo shvatili da ih ima dvije, eto prvog našeg izbora (vjerojatno je ona desna imala ukusnije mlijeko, ili ga je bilo više ili se lakše sisalo iz nje). Kasnije smo birali između jabuke i naranče, mesa i blitve, plave i crvene bojice…
I tako, malo pomalo, do odrastanja kad dnevno napravimo više tisuća izbora, odnosno odluka između više ponuđenih opcija. Manje ili više važnih. Kod većine ljudi to počinje već s buđenjem… ugasiti budilicu ili je odgoditi za deset minuta? Pa koje čarape obuti, obući ili ne jaknu… i tako dalje do što gledati prije spavanja. Čovjek je, parafrazirat ću Marxa, biračko biće.
O kvaliteti našeg izbora, nekad ovisi naša gola egzistencija. Život. Opstanak. Na primjer, nije dobro prošao čovjek koji je izabrao pripitomiti lava u odnosu na onoga koji se odlučio za vuka, konja ili govedo. Nije dobro izabrao ni onaj koji je 11. rujna 2001. ušao na bostonskom aerodromu u avion United Airlinesa 175 za Los Angeles. Ili onaj koji je Božićne blagdane 2004. odlučio provesti u Khao Laku na egzotičnom Tajlandu. Ili pak onaj koji crni mladež kad počne boljeti i krvariti “liječi” kantarionovim uljem.
Ukratko, po nekim istraživanjima prosječna osoba u životu napravi oko 18,5% loših, a bitnih izbora (znanstveno precizno 143.262 od 773.618). Taj će se omjer nešto pogoršati ako npr. 8. studenog ne izaberete Domoljubnu koaliciju. Nije statistički značajno reći ćete. Doista, nije toliko bitno ako zažalite zbog 143.263 umjesto 143.262 odluke.
Doduše, nisam baš siguran da je tako rezonirao i putnik na UA 175 dok se približavao južnom tornju World Trade Centra…
Foto: S. Drech
