Cilj je pobijediti. Ništa više. Ni razlozi za pobjedu najčešće nisu bitni, jer je pobjeda sama sebi svrha, jer je tako primamljiva, tako opojna i neodoljiva, a opet tako sebična i razuzdana. A tek borba, ono nadmudrivanje s protivnikom, usponi i padovi…
Nitko, ali baš nitko od 2.456 kandidata na predstojećim izborima za zastupnike u Hrvatski sabor nema važniji cilj od navedenog – pobijediti. Ma koliko bili svjesni svoje političke beznačajnosti ili niske pozicije na listi, ma koliko im zdrav razum govorio kako nemaju ama baš nikakve šanse u cijeloj toj priči, ma koliko uvjeravali i sebe i druge da su tu samo kao popuna, ili podrška, ili, pak, samo iz protesta, duboko u njihovom idu krene nekakav proces i tada se jasno vide u crvenoj kožnoj fotelji dok umeću saborsku karticu za elektronsko glasanje i usput se proklinju što nisu slušali “šefa na klubu” pa bace na brzinu jedan eci-peci-pec između ZA i PROTIV ili samo oportuno pritisnu dugme SUZDRŽAN(A).
Želja za pobjedom je normalna stvar, imanentna svakom natjecanju pa tako i političkom. Odnosno, to je normalna stvar u svakom normalnom društvu, ali, navodno, ne i kod nas. Istinabog, bude kod nas na desetine, nekad i stotine, krvavih glava samo zbog jedne nepodignute zastavice linijskog sudca, ali ovdje nije riječ o takvim utakmicama. Ovdje govorimo o jednom drugačijem natjecanju, o hrvatskoj političkoj utakmici u kojoj, van svake pameti, u zadnje vrijeme izuzetno dobro prolaze stranke koje se, navodno, groze čak i od same pomisli na pobjedu. Pardon, navodno se groze čak i od same pomisli na fotelje, jer su “fotelje” postale hrvatski sinonim za izbornu pobjedu kao što su “reforme” postale sinonim za poštenu i ničim okaljanu politiku, odnosno antonim za onu odvratnu HDZSDPovu politiku od osamostaljenja do pojave reformatora, reformatora kojima je, vidi vraga, baš ta gadljiva HDZSDPova politika omogućila besplatno školovanje za današnje ekstremno – ali intelektualno, visokoobrazovano – pljuvanje po njoj. Čak i ono državi najskuplje školovanje, ono, na primjer, na medicinskom fakultetu, ako su reformatori bili dovoljno dobri učenici da se upišu na neki hrvatski fakultet, naravno.
Iz izjava tih političara nefoteljaša često nije baš jasno groze li se onih udobnijih, saborskih crvenih kožnih ili onih neudobnijih, vladinih zlatno-smeđih fotelja, ali sasvim je jasno kako su oni koji “bježe od fotelja” samo najobičniji populisti, odnosno ne najobičniji – najgori su to populisti, oni s dna kace. Kako ovo nije “članak s ključem”, evo i eksplicitno ono što već pretpostavljate – najdosljedniji predstavnici populista-nefoteljaša su “treći put” Bože Petrova MOST nezavisnih lista i “četvrti put” Ivana Sinčića Živi zid, iako su i trenutno beznačajnije političke opcije poput HSSa Kreše Beljaka (Radići mora da se okreću u grobu) nanjušile predizborni potencijal ovog, pokazalo se, destruktivnog populizma.
Kako je MOST hrvatski sinonim za populizam, tako će nam baš ta politička platforma najbolje pomoći u analizi (Živi zid je ipak hipi-anarhistička stranka, nestabilna, kontradiktorna – vladali bi i usput rušili institucije vlasti, izuzetno fragilna u samom temelju – za funkcioniranje vlastite stranke moraju primijeniti ustroj protiv kojeg se svim silama bore, i koji su, da stvar bude gora, za predstojeće izbore angažirali tvrdolinijaškog (tvrdoglavog?) profesora Ivana Lovrinovića, ekonomskog stručnjaka kojem je politika potrebna isključivo kao poluga za realizaciju vlastitih ideja, ideja koje, neovisno o kvaliteti, nikad neće realizirati jer ga je hrvatska javnost već stigmatizirala kao političku prostitutku, a onda je sigurno – prostituira se i u svemu ostalom, i u vlastitoj struci… Krešu Beljaka, s druge strane, javnost je stigmatizirala kao sitnog obijača, dakle, ako netko želi njega analizirati – a tko bi, i zašto, želio analizirati sitnog kriminalca zalutalog u visoku politiku – mora se najprije osigurati, baciti se u nepotreban trošak i nabaviti auto-alarm).
Za odgovor na pitanje koje se nameće: “Zašto je destruktivan ovaj nefoteljaški populizam?” moramo malo dublje ugaziti u specifičnost hrvatskog društva koje je na prošlim parlamentarnim izborim dalo značajnu podršku onima kojima do te podrške, navodno, nije previše stalo. Ali prije dublje analize samo jedna napomena – hrvatski birač je uvijek u pravu – bio je u pravu kad se referendumski osamostalio, bio je u pravu i kad je birao ove ili one na svim dosadašnjim izborima, čak i kad je birao Ivu Josipovića ili Kukuriku koaliciju, bio je u pravu kad je rekao da je brak životna zajednica žene i muškarca, i kad je MOSTove nefoteljaške reformatore doveo u ucjenjivačke fotelje, a bit će, ne dvojite, potpuno u pravu i jedanaestog rujna… koga birao da birao.
“Hoćete li glasati za mene ili ne? Najiskrenije, i jest i nije me briga. Ali ako glasate za mene dat ću srce u borbi za vas i za Hrvatsku protiv Belzebuba iz HDZSDPa. Takav sam, podržite li me kojim slučajem žrtvovat ću se za vas: ‘Ovo je tijelo moje koje se za vas predaje‘ (Luka 22,19). U suprotnom idete opet HDZSDPu, ali sami, jer ja sigurno neću u fotelju (evo vam i ovjera) s Nečastivim i njegovim obećanjem: ‘Sve ću ti to dati ako mi se ničice pokloniš‘ (Matej 4,9). Na vama je izbor – MOSTov (moj) raj ili HDZSDPov pakao.”
Ovo je srž MOSTovog (božopetrovskog) populizma u predizbornoj kampanji za prošle parlamentarne izbore s kojim su uspjeli izmanipulirati oko tristo [tisuća] hrvatskih birača i dovesti se u poziciju za manipuliranje HDZom i SDPom, što im je, istinabog, bio neusporedivo lakši posao ako znamo da se to svodilo na manipulaciju s psihološkim astabilima Tomislavom Karamarkom i Zoranom Milanovićem, odnosno uspjeli su se dovesti u poziciju za manipulaciju sa svima nama, s cijelom državom. Samo jedna napomena – hrvatski birač je uvijek u pravu – i ima potpuno pravo biti izmanipuliran.
Ali pravo je pitanje kako je MOST uspio uvjeriti onih tristo [tisuća] duša da će njih tristo [doslovno] skupljenih s kolca i konopca riješiti sve hrvatske probleme i pokrenuti sve one (na)broj(a)ne reforme? Pa tristo [doslovno] ljudi nije dovoljno ni za voditi, na primjer, Metković!? Jesu li to uspjeli pronaći tristo [tisuća] hrvatskih budala koje ne razumiju temeljne procese upravljanja državom? Nisu. Upravo suprotno, radi se, po svemu sudeći, o tristo [tisuća] obrazovanijih građana kojima je MOST uspio emotivnim impulsom zasjeniti kritičku svijest. Evo i kako…
Mogao bi se lijepi Božo Petrov verbalno žrtvovati za nas do sudnjega dana da se u kogniciju onih tristo [tisuća] nisu, što traumom što medijskim overpokrivanjem, već ranije ugradile dvije ključne spoznaje:
• Nesigurnost nakon velike svjetske ekonomske krize dvije tisuće i osme
• Potvrda korumpiranosti hrvatskih političara i na najvišoj razini optužbama protiv Ive Sanadera dvije tisuće i desete
MOSTovci su se samo manipulativno naslonili na postojeće medijsko ispiranje i navijenim ponavljanjem teza, već isprobanim dvije godine ranije na lokalnoj razini, o korupciji HDZSDPa, uhljebljivanju, iracionalnoj potrošnji i zaduživanju, bespotrebnoj prodaji nacionalnog zlata i srebra… dodatno pojačavali negativne emocije onih tristo [tisuća] Hrvata prema svim dotadašnjim vladajućim političkim opcijama i političarima. A onda su tom strahu, nesigurnosti i bijesu, zlu ne trebalo, dodali osjećaj krivice – jer vi ste ih birali – pa udarili na naše najjače kognitivno obilježje, na kršćanski moral, na temelj našeg civilizacijskog dosega, odgoja, etike… (zato citati iz Biblije):
• Ako je prije za hrvatske birače i vrijedilo “ne znaju što čine” (Luka 23,34) sada znaju (MOST se potrudio) i “Oče, oprosti im” ne vrijedi više
• Alternativa sotonskoj HDZSDP vlasti je mesijanski Božo Petrov, blag, bez ideologije, kojem materijalno nije bitno, koji nas sluša, koji nas razumije, koji će se žrtvovati za nas, za Hrvatsku, za nacionalne interese…
Upravo ovo je definicija “destruktivnog populizma”, odnosno predizborne retorike s kojom je tristo [doslovno] izmanipuliralo tristo [tisuća] i uvjerilo ih da mogu provesti reforme na državnoj razini. Nitko normalan ne osporava grijehe HDZa i SDPa, nitko normalan nije ni očekivao da će MOSTovci isticati išta dobro što su naše najjače političke stranke u minulim mandatima uradile, ali kad znamo kako je tristo [najboljih] prošlo na Termopilu, što je onda ovih naših tristo [tisuća] očekivalo od tristo [doslovno] onakvih!? Na što su mislili? Nisu mislili… bar ne s glavom, vodile su ih emocije.
A tih tristo [doslovno] je Hrvatsku koristilo samo kao sredstvo za dolazak tamo gdje, navodno, ne žele – u fotelje. Da, Hrvatska im je bila samo sredstvo prošlog studenog, a Hrvatska im je sredstvo i danas jer se nisu adekvatno ekipirali za provođenje reformi čime bi nas naveli bar na opravdanu sumnju da im je Hrvatska ipak kakav-takav cilj. Štoviše, oslabili su ekipu jer im je Živi zid preoteo glavnog ekonomskog stratega. Nadalje, Živi zid je od MOSTa preoteo i manipulatorsku strategiju pa danas oni kao navijeni ponavljaju da ih fotelje ne zanimaju, dok je Božo Petrov nakon niza nedosljednosti napravio i ultimativnu, ključnu pogrešku isticanjem kandidature za (fotelju) premijera(!)… bit će doista zanimljivo vidjeti nakon izbora tko je treći, a tko četvrti put.
Eto… sad znamo zašto su značajnom broju Hrvata emocije zasjenile razum pa su, posljedično, zanemarili rečenice s početka ovog članka: “Cilj je pobijediti. Ništa više.” i tako dopustili populistima da ih iskoriste kao sredstvo za ispunjavanje svog cilja. Dopustili su im, tako, i da Hrvatsku iskoriste za ispunjavanje svog cilja. Dopustili su im, dozvolite mi slikovitost, da siluju Hrvatsku, odnosno da siluju sve nas. Samo jedna napomena – hrvatski birač je uvijek u pravu – i ima potpuno pravo biti silovan.
Foto:
