Boris Traljić: Hrvatsko selo, seljaci, seljačine i smrt jedne stare dame

Počelo se razdanjivati kad je Jure napokon dohodao do usamljenog panja na samom vrhu svog strmog vinograda. Naslonio se na motiku, skinuo kapelin i obrisao nadlanicom znoj s čela.

Piše Boris Traljić

Zagledao se u daljinu. Šilok je digao more i napravio krijesnice na valovima koji su se razbijali o par golih škojića bacajući kapljice mora metrima u vis. Prava tisućljetna snaga mora se vidjela tek u sudaru s otokom koji je okomito odsječen, nestao, smrvljen. Cijela ova južna strana otoka poviše morske linije je bila u škrapama kojima su otočani stoljećima otimali nataloženu crvenicu za maslinu ili trs loze. I Jurin vinograd je bio takav. Stotinjak po škrapama raštrkanih panjeva malog plavca između kojih je samo goli kamen. “Da lipo, da bjutiful… poj s mirom“, opet je promrmljao, ovaj put misleći na američkog fotografa koji je jedno jutro, ljetos, prošao s njim ovih par stotina metara naporne uzbrdice, ovaj kozji put kojim svakodnevno ide od sela do vinograda.

Nekoliko puta su jadniku noge proklizale, razderao je i hlače i koljena pokušavajući spasiti ogromnu kutiju fotoaparata. Nije Jure nikako mogao shvatiti tu novu navadu stranaca da prevale pola svijeta, da se mjesecima valjaju u parobrodu, po vlakovima i kočijama pa još i na onom trošnom trabakulu iz Splita, samo kako bi se divili ovome kršu. “Bidni furešti, da bjutiful… koja onda mora bit tamo nevoja?” zaključio je, zasukao rukave i zamahnuo motikom. Uskom i oštrom, gotovo poput krampa, kako bi se mogla nekako probiti između kamenja i prevrnuti škrtu crvenicu.

“Gija! Gija!” u istom onom trenutku kad je Jure zamahnuo motikom nekoliko stotina kilometara sjeverozapadno zavikao je Martin duboko i glasno, autoritativno koliko god je mogao, čvrsto stišćući plug u rukama. Naređivao je pokret i konjima i pospanom desetogodišnjem sinu koji ih je vodio i s vremena na vrijeme nahranio. “Bista! Bista Zekane!” usmjeravao je s vremena na vrijeme i konje i dječaka teško vadeći čizme koje su do koljena upadale u tek preoranu zemlju.

Dobro se teturao ne uspijevajući uvijek ukrotiti plug, ali je, ipak, polako-ali-sigurno prevrtao ilovaču. “Veee!” viknuo bi zato svako malo i zaustavio konje pa namještao visinu pluga, čas malo gore čas malo dole, neprestano spominjući i Oca i Sina i mnoge svece u ne baš lijepom kontekstu. Tako se, u stvari, s vremena na vrijeme odmarao od prenapornog posla i, bijesan zbog vlastite nemoći, optuživao nedužne: i konje, i dječaka, i plug, i svece. Na svaki “veee” dječak bi naslonio glavu na bližeg mu Goloba, nadajući se da ga otac od guste magle neće vidjeti,  i u trenu zadrijemao. A onda: “Gija!” pa sve ispočetka.

Većina nas otprilike ovako zamišlja seljake. Iako su ovo sličice iz života dvojice prije dobrog stoljeća, točnije u prvim mjesecima 1905. nakon što su se oba priključila Hrvatskoj pučkoj seljačkoj stranci, malo se toga do danas promijenilo. Martinovi potomci, doduše, za oranje danas koriste traktore – iako je i ovo, s konjima, u nas još živo – ali zato se Jurini još uvijek penju istim kozjim putem i još uvijek koriste iste motike. Istinabog, fotoaparati su nešto manji, stranaca je znatno više, ali…

U Hrvatskoj danas oko ima oko četrdeset posto seoskog stanovništva, ali samo je četrdesetak tisuća duša zaposleno u poljoprivredi. To može izgledati iznenađujuće malo, poglavito ako znamo da imamo oko dvjesto tisuća obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava (OPG). Ipak, ako uz to znamo i koliko je naporan posao poljoprivrednika, ako znamo i da im je, unatoč naporu, prosječna plaća za četvrtinu manja od hrvatskog prosjeka, stvari postaju logičnije.  Zbog toga je u Hrvatskoj trend rasta broja “mješovitih domaćinstava”, odnosno raste broj članova OPGova koji su zaposleni u nekom drugom sektoru, a onda samo malim dijelom pomažu vlastitom domaćinstvu. Procjenjuje se da je oko milijun Hrvata uključeno u neku poljoprivrednu djelatnost, ali više od polovice samo do dva sata dnevno.

Za ovaj članak je, osim navedenih demografsko-gospodarskih podataka, izuzetno zanimljivo analizirati i važnost vjere za seosko stanovništvo. Znamo svi, naravno da znamo, da su i Jure i Martin (neovisno o psovkama), isto kao i njihovi potomci, praktični vjernici, da su svake nedjelje i o svakom blagdanu na svetoj misi. Znamo svi da kod čitanja svetog Evanđelja kvrgavim, žuljevima ispucanim palcem do krvi zagrebu i čelo i usnu (pripaze samo na košulju za misu i sprovode). Znamo to svi, ali teško je o tome naći relevantno istraživanje, znanost se zbog nečega nije baš potrudila to istražiti. Osim Marine Pecoje koja je 2013. ustanovila da preko sedamdeset i tri posto žitelja hrvatskih naselja do dvije tisuće stanovnika vjeru smatra donekle ili izrazito važnom. Očekivano.

A rezultat ovog istraživanja nam je važan jer su baš “vjera u Boga i seljačka sloga” (eto, ni seljačka vjera se, vidimo, nije značajno promijenila od Jure i Martina) temeljne vrijednosti na kojima su braća Antun i Stjepan Radić 1904. osnovali Hrvatsku (tada pučku) seljačku stranku. Možemo ovdje slobodno reći – jednu od najvažnijih i najuglednijih hrvatskih političkih stranaka, koja je kako-tako djelovala u kontinuitetu čak i tijekom komunističkog totalitarnog režima, istinabog u inozemstvu. Stranka je reosnovana u domovini početkom devedesetih i u proteklih dvadeset i šest godina više-manje uspješno plovila hrvatskim političkim bespućima, odnosno neuspješno, ovisno o stavu – dopola puna ili prazna čaša.

Također, najveća većina Hrvata, neovisno o svjetonazoru i političkim preferencijama, gaji neko poštovanje, štoviše čak i nekakvu nostalgično-romantičnu simpatiju prema toj stranci. HSS je vecchia signora hrvatske politike, i svi oni, često čudnovati, likovi koji su je od devedesetih na ovamo “jašili” nisu uspjeli narušiti taj odnos Hrvata i stare dame. Sve dok je nije “zajašio” Krešo Beljak.

Aktualni predsjednik HSSa je izuzetno zanimljiva osoba. Kad bi vas pitali: “S kim biste od hrvatskih političara najradije tulumarili?” odgovor bi sigurno bio – Krešo Beljak. I nije to samo zbog njegove, znane nam, “povijesti”. Da ne znate ništa o tome, sve bi vam bilo jasno ako ste odgledali njegov fajt s Nikolom Grmojom u HRTovoj emisiji Otvoreno krajem ožujka. Tema njihove tadašnje verbalne makljaže nije toliko bitna za ovaj članak, iako se već tada bilo jasno da je Beljak jednom nogom u koaliciji sa SDPom, koliko je bitna činjenica da gospodin Grmoja nažalost nije bio u zagrebačkom studiju nego u Metkoviću (ili Vrgorcu?) pa nije došlo do fizičke makljaže, odnosno onemogućeni smo zbog tog naoko nevažnog detalja u komparaciji njihovih potencijala.

A baš taj fajterski potencijal je strašno bitan za naše tulumarenje. Uz kriminalni naravno, jer da vas pitaju: “S kim biste od hrvatskih političara najradije nakon tuluma u alkoholiziranom stanju razbijali javnu rasvjetu i pravili se da ste gnjevni HNSovci nakon gubitka HEPa?” odgovor bi sigurno bio – Krešo Beljak. Nikola Grmoja je doista blizu, ali teško se oteti dojmu da je pozer… evo za primjer, teško biste ga natjerali na krađu kad bi vam ponestalo novca za alkohol. Zato otpada, definitivno… jednostavno, i ako ima fajterski, za razliku od Kreše, nema dovoljan kriminalni potencijal. A baš nam to, jebiga, može zatrebati.

Osoba s fajterskim i kriminalnim potencijalom bi mogla to pretvoriti u liderski potencijal u nekakvoj anarhističkoj stranci, nekakvom šta-ti-ja-znam… Živom zidu na primjer, ali nikako u političkoj stranci čiji tipični član nema što svećeniku ispovjediti osim da je “zabeštima Gospu” nakon što mu je pukla motika, nikako u stranci čija baza nakon nedjeljne mise i ranog ručka gleda Plodove zemlje i odspava sat-dva pa tako nedjelju pretvori u jedini tjedni dan sa sedam sati sna. Ali eto – dogodilo se – i stara dama je zato, ovaj put definitivno, mrtva.

Danas je HSS samo ofucana prostitutka koju je pimp Crash B. lako uvalio kolegi fajteru Zoranu Milanoviću za tulum u centru. U toj mješavini testosterona s fajterskim, uličnim, kriminalnim, liderskim i, izgleda, koalicijskim potencijalom potpuno su se izgubili i Antun i Stjepan Radić, i, naši, Jure i Martin, i, poglavito, “vjera u Boga i seljačka sloga” (ako ne smisle nekakvu ateističku vjeru u Boga, jer znamo već mi Hrvati za koaliciju-suradnju, pota(y)to-pota(h)to), ali je zato ostalo pet saborskih mandata, jedan do dva ministra i vojska uhljeba. I sve je to, također, potencijalno.

Ipak, najtužnije je u svemu ovome prihvatiti činjenicu da je zbog svih tih potencijala umrla jedna uvažena stara dama. Neovisno o činjenici da će je uskoro pokušati vratiti među žive, odnosno nastajat će HSS 1904, HSS Stjepan Radić, HSS Marijana Petir itd. Sve su to samo zombiji…

Neka ti je vječna slava i hvala Hrvatska seljačka stranko.

Naslovna fotografija: pogreb Stjepana Radića, Foto: povijesni arhiv RH