Dug je i dubok moj odnos s ćirilicom. Posljednjih godina često o tome razmišljam. I dvojim.
Slika prva
Kraj kolovoza 1977., vrući splitski dan. Gledam uzbuđeno upravo kupljene knjige za treći razred. Miris novog papira. Pažnju mi privlači mala zelenkasta knjižica iz hrvatskog ili srpskog jezika. Nije udžbenik. Izuzetno je zanimljiva. Na neparnim stranicama je tekst pisan nepoznatim slovima, a na parnim, naopako tiskano, s poznatim. Sve je izgledalo kao neka zanimljiva mozgalica, nisam se odvajao od te male knjižice. Prije početka nastave sam “naučio” ćirilicu.
Slika druga
Prosinac 1981., neuobičajeno hladan splitski dan. Gradska knjižnica u Tolstojevoj. Panično tražim Verneov Put na mjesec za lektiru, u školskoj su svi već posuđeni. I ovdje je ostalo samo desetak primjeraka na ćirilici. Prokleti kampanjac… sve u zadnji čas. Znanje ćirilice mi je na razini “naučenoj” u rujnu ’77. Trajalo je, ali sam naučio ćirilicu.
Slika treća
Prosinac 1984., ne mogu se sjetiti kakav je bio dan. Kod prijatelja dogovaramo proslavu Nove godine. Njegova majka se upliće u razgovor s citatom iz Biblije (godinama se pokušavam sjetiti kojim… ne ide). Po mom praznoglavom, začuđenom pogledu je sve shvatila. Obrazi su mi zažareni. Sram. Pokušava mi olakšati. Tek sam sad dovoljno zreo za čitanje Pisma, kaže. Pita me kakav sam s ćirilicom. “Odličan!“… bar nešto.
Donosi mi staru knjigu oštećenih korica, “БИБЛИЈА ИЛИ СВЕТО ПИСМО”. U njenoj je obitelji stotinjak godina, posudit će mi je. “Nemojte… šta ako je oštetin, izgubin?“, pokušavam se izvući. Uporna je. Ne odustaje.
Par tjedana kasnije, južina i kiša. Dosada. Sjetio sam se Biblije. Čitam, Stari zavjet je preveo Đura Daničić, a Novi Vuk Stefanović Karadžić. Ijekavica! Skoro čisti hrvatski jezik! Ne mogu se odvojiti od Knjige. Ne izlazim iz kuće. Opčinjen sam trilerom Starog zavjeta. “Gutam” je. Za ne više od deset dana – Novi zavjet. Čitajući meni najdraže, umjetničko “Свето Јеванђеље по Јовану” srce mi se napunilo Duhom Svetim. Prvi put u životu.
Slika četvrta
Osamnaesti studenog 2015., neuobičajeno vlažna splitska noć. Odavno već znam kako je moja “prva Biblija” nož u srcu srpskog naroda. Zbog ijekavice, naravno. “Odbačena”. “Izdajnička”. A mene je sram i priznati koliko sam puta od tada pročitao Knjigu Bonaventure Dude i Jure Kaštelana. Moju “nepročitanu Knjigu”. Korice su joj već dobro pohabane, starimo zajedno. Ali i dalje mi se svaki put srce napuni Duhom Svetim baš na “Evanđelju po Ivanu”. Od prvog čitanja do zadnjeg. Kad bude da bude…
Vukovarska ulica. Balkanska mog djetinjstva. Lampioni. Nepregledni. Gledao sam prijenos. U koloni su i ljudi kojima je ćirilica “europska vrijednost“. Slažem se. Ali ne u Vukovaru.
Dug je i dubok moj odnos s ćirilicom. Uz ćirilicu sam spoznao Duha Svetoga. Predug i predubok odnos da bi me pojedinci zalutali u koloni sjećanja (Jesu li uopće naučili ćirilicu? Ili su je “naučili”?) nazivali “sramotom i barbarom“.
Samo zato što mislim kako je ćirilica u Vukovaru nož u srcu hrvatskog naroda? U gradu žrtava čije su se oči zauvijek sklapale čitajući “БЕЛИ ОРЛОВИ” na nadlakticama vlastitih krvnika…
