Boris Traljić: Koliko će se dugo HDZ liječiti od Tomislava Karamarka?

IAKO je želio razmišljati kako će to na kraju učiniti baš s ovim nožićem za koji ga vežu tolike uspomene, koji je dobio od… Ne. U glavi su se vrtjela samo pitanja. ‘Glumim li i sada? Odlazim li, ovo, s prokletim, jedva priznatim glumatanjem (tužne oči su na trenutak skrenule prema zlatnom kipiću) ili nikad, u stvari, nisam ni glumio nego sam to uvijek bio samo ja, pravi ja, i gotovo? Jebeš sve!‘ Zasjekao je lijevu podlakticu.

‘Akutna površinska rana nanijeta oštrim predmetom‘, tako će patolog sutra u izvještaju nazvati ovaj njegov pokušaj. Prvi pokušaj. I bez diplome medicinskog fakulteta je shvatio kako ovo neće biti dovoljno. Nije podnosio krv, uskoro će pasti u nesvijest i naći će ga za par sati u ljepljivoj crvenoj lokvici. Dva-tri deci. Najviše. A onda opet priče, terapije, nadzor… I usamljenost. I tuga. Neizdrživa.

Polako je, pazeći da ne zakrvavi hlače, skinuo remen, stegnuo ga oko vrata i prišao ormaru. Kraj remena je uglavio između vrata i okvira pa se snažno naslonio leđima. Sve je izgledalo dovoljno čvrsto. Uložio je posljednji intelektualni napor, doista je želio otići s lijepim mislima. Ali ne. U glavi su se opet rojila samo glupa pitanja. ‘Jesam li ovo s remenom sam smislio? Ili vidio u nekom filmu? Ili čak glumio nekad, možda?‘ Odustao je i samo pustio noge da kliznu naprijed. ‘Smrt je nastupila uslijed asfiksije‘, zaključit će sutra patolog.

———-

Čista imaginacija (uz malu pomoć curenja forenzičkih podataka) nam je omogućila ovaj prikaz zadnjih trenutaka života teško bolesnog holivudskog glumca Robina Williamsa.

A baš ovaj mučan uvod savršeno oslikava suicidalne napore koje već duže vremena ulaže Hrvatska demokratska zajednica. Bolest naše, dozvolite mi, najvažnije političke stranke ima ime, ime koje je našoj javnosti puno poznatije od Williamsove ‘Parkinsonove demencije s Lewy tjelešcima’ – Tomislav Karamarko.

Bolest koju je bilo izuzetno lako izliječiti nakon pravovremene dijagnoze, međutim, HDZ se pokazao kao nepovjerljiv i glup, čak paranoičan bolesnik koji nije vjerovao savjetima brojnih stručnih i dobronamjernih liječnika, koji je negirao postojanje bolesti, a epilog je, ne treba nam za to diploma medicinskog fakulteta, hospitalizacija na odjelu za palijativnu skrb gdje leži u agoniji već neko vrijeme.

Ne treba ovdje ulaziti u razmatranje je li HDZ namjerno izvana zaražen Tomislavom Karamarkom kako bi on s vremenom stranku doveo u terminalnu fazu ili su boleščinu, jednostavno, izazvale godine nezdravog života, nego treba konstatirati kako se nije poduzelo liječenje iako su duže vrijeme bili jasno vidljivi simptomi.

Svjesno kršeći Zakon o zaštiti prava pacijenata, nešto poput Andrije Mikulića (još jedne izrasline na tkivu HDZa koja će se povući nakon rješavanja glavne bolesti) u napadu na Mira Bulja, objavit ću ovdje anamnezu HDZa.

Izbori za zastupnike u Hrvatski sabor su najstresniji period u životu svake hrvatske političke stranke. Stoga, uopće ne čudi da su se tada počeli pojavljivati prvi simptomi izazvani infekcijom Tomislavom Karamarkom. Iako znamo da je HDZ službeno zaražen u noći 20. na 21. svibnja 2012. i da su od tada Hrvati više puta izlazili na birališta, znakovi bolesti se nisu manifestirali jer oboljeli dio kod svih tih izbora nije bio pod značajnim stresom.

Međutim, u kampanji za parlamentarne izbore stres je fokusiran upravo na oboljeli dio – na središnje tijelo stranke, predsjednika HDZa – što je dovelo do prve pojave simptoma. Ipak, tek su loš izborni rezultat, koji je onda vodio iscrpljujućim pregovorima za sastavljanje disfunkcionalne vlade, i kasnije rušenje vlastite(!) vlade opteretili zaraženi dio tijela do te razine da HDZ više nije uspijevao od javnosti skrivati glavne znakove bolesti. A to su nesigurnost, strah i suicidalno ponašanje.

• Dijagnoza
  Infectio T. Karamarko, chronicus, loci non specificati

• Simptom – nesigurnost i strah
  U Splitu bi rekli da Tomislavu Karamarku za politiku ‘fali pet za učinit šest‘. I, doista, osim ambicije posjeduje malo karakteristika koje su potrebne modernom političaru. Elokvencija, brzo razmišljanje, koncentracija, oštro repliciranje, samouvjerenost, fizička dopadljivost, liderski potencijal… i još mnoga obilježja koja opisuju uspješne političare njega su zaobišla u velikom luku. Da je i sam toga donekle svjestan pokazalo je izbjegavanje predizbornih javnih nastupa van sigurnih sredina, najčešće je govorio zatvoren među svojima u klauzurama gdje ga ne bi hvatali za: ‘Što smo ono rekli? Pa nabrojao sam pet? I digitalizacija!‘

Izbjegavanje TV sučeljavanja sa Zoranom Milanovićem je možda najbolji pokazatelj ovog simptoma. ‘Milanović bi se sada sa mnom sučeljavao. Nemam previše volje trošiti na to vrijeme.‘, hrabro je izjavio, inače uvijek voljan, Tomislav Karamarko. HDZ je zbog ovoga osjećao veliku anksioznost, ali i iracionalno pravdao predsjednikovu odluku poput osobe u napadu panike koja se hiperventilirajući proširenih zjenica pokušava smiriti: ‘Nije mi ništa! Nije mi ništa!‘

Ne! Ispravak. Najbolji pokazatelj nesigurnosti i straha je ipak jedino Aktualno prijepodne Tomislava Karamarka na kojem je trebao izgovoriti samo par unaprijed pripremljenih fraza, a onda je odlučio jednu rečenicu izgovoriti svojim riječima: ‘I vjerujte, reformska Vlada jest, da, ali na taj način da tu reformu osjete oni koji su zaslužili a ne oni koji su potrebiti i siromašni.‘ Nakon toga je hitno odlučio ‘civilizirati’ (čitaj: ukinuti) najdražu zabavu Hrvata – Aktualno prijepodne – predlažući da bude u pismenoj formi. Slijedeći ovu logiku, odnosno da je imao priliku nastaviti ‘civilizirati’ svako mjesto na kojem se osramotio Hrvatska bi bila, hajde, najmanje kao Švicarska. Ili možda ukinuta? ‘Nije mi ništa! Nije mi ništa!‘, stiskao je tada zube HDZ u groznici.

• Simptom – suicidalno ponašanje
  Tomislav Karamarko se u svibnju 2015. u intervjuu Globusu založio za lustraciju. Na stranu činjenica što je lustraciju, na način kako je naša javnost shvaća, teško provesti u 2015. godini, na stranu činjenica što bi takvu lustraciju teško prošla osoba s ‘tajanstvenom prošlošću’ poput gospodina Karamarka, na stranu i činjenica što ova najava nije donijela dodatne glasove jer je gotovo sve desne stranke već ubacio u koaliciju, a odnijela je glasove centra, na stranu sve to, jer je puno suicidalnija bila izjava o prvom hrvatskom Predsjedniku: ‘Da je Tuđman danas živ, on bi inzistirao upravo na ovim, pravim definicijama na kojima danas ja inzistiram.‘ Lupi osoba koja je Franji Tuđmanu okrenula leđa u jeku Domovinskog rata. I preživi.

‘Samo jedna stranka sposobna mijenjati put Hrvatske i spašavati Hrvatsku, a to nisu nikakvi mostovi, mostići ni stazice‘, napao je ‘žestoko’ Tomislav Karamarko prvi (i jedini!) put MOST nezavisnih lista u predizbornoj kampanji. Koliko moraš biti tašt da misliš kako si s ovom bijednom rečenicom riješio problem platforme koja se kao epidemija širi po centru? Koliko moraš biti tašt pa da ne staneš ispred ogledala nakon jutarnjeg tuširanja i onako, gol k’o od majke rođen, ne napraviš ad-hoc političku analizu Bože Petrova: ‘On mlad, ja… hm, ne baš. On zgodan, ja… hm, ne baš. On liječnik specijalist, ja… hm, špija povjesničar. On role-model demokršćanina, ja… hm, ne baš. Iza njega Katolička Crkva, iza mene… hm Tepeš, Ćorić i Hrg.‘

(Treba li spominjati da bi slično prošao ispred ogledala i u ad-hoc političkoj analizi Tima Oreškovića? Što je onda dovođenje njega za premijera ako ne suicidalno ponašanje?)

Nadalje, iako sam o lažnom mesijanstvu i hipokriziji MOSTovaca napisao mali roman, hrabrost im ne osporavam. Doista moraš, figurativno, imati skrotum veličine košarkaške lopte za ulazak u sve sukobe u koje je ušla ova nakupina marginalaca otkad su ih obasjala svjetla visoke hrvatske politike. Tim prije jer je riječ o platformi s toliko malo članova da su gotovo svi bili ili u Vladi RH ili u Hrvatskom saboru.

Ako pretpostavimo da Hrvati nisu totalni luđaci koji bi devetnaest zastupnika izabrali između dvoznamenkastog broja članova jedne političke opcije, i ako, nadalje, umanjimo značaj činjenice da su to protestni glasovi protiv “svetog duopola” – doista jesu, ali bile su ponuđene masovnije i organiziranije opcije – onda nam preostaje samo jedan logičan zaključak, Hrvati preferiraju političare s velikim skrotumom. Upravo zbog toga je Kolinda Grabar-Kitarović pobijedila Ivu Josipovića (na figurativnoj smo razini, pustimo sad biološko-tehničke detalje), upravo zbog toga je Zoran Milanović dobio neočekivano puno, a Tomislav Karamarko neočekivano malo zastupnika.

Nadalje, je li suicidalno bilo tjednima šutjeti, šutjeti, šutjeti… a onda, pun volje, dati nekoliko izjava o arbitraži HR-MOL? A tek rušiti vlastitu vladu!? Kakva je razlika između tih odluka i posljednjeg klizanja nogu Robina Williamsa?

• Terapija
  Nevjerojatno je, ali istinito – upravo je dr. Petrov pokrenuo liječenje HDZa. Naravno, ne treba biti naivan, ne liječi MOST HDZ zbog HDZa. MOST, uskoro vjerojatno značajno osnažen Timom Oreškovićem, će se po svemu sudeći profilirati kao demokršćanska alternativa (lider?), a inzistiranjem na ukazivanju razine oboljenja HDZa od boleščine poznate kao Tomislav Karamarko može očekivati izuzetno dobar izborni rezultat. Po svemu sudeći demokršćani će vladati Hrvatskom, pa bile to lažne mesije ili ozdravljeni bolesnik s odjela za palijativnu skrb.

Glasovi hrvatskih birača lako bi se mogli podjednako razdijeliti između MOSTa, HDZa i SDPa (s partnerima). Jer, i ako HDZ provede najbolje moguće liječenje, i ako se hitno cijepi Andrejom Plenkovićem, ipak će proći dosta vremena dok cjepivo počne djelovati.

Krupan je to organizam i potrajat će eliminacija svih Tepeš-like i Ćorić-like virusa, odnosno svih onih koji već kmeče kako je cjepivo proizvela jugokomunističko udbaškaultraljevica. A da nije možda boleščinu proizvela jugokomunističko udbaškaultraljevica gospodo?

Foto:FaH