Prošli su me trnci kad sam vidio tko zove.
(Imate i vi sigurno nekog takvog poznanika ili prijatelja, ili člana obitelji možda, koji je zadužen za loše vijesti. Ovaj moj je prava bauljajuća crna kronika, i kao da ga ništa drugo na ovom svijetu i ne zanima osim tko je umro, ili obolio, ili se potukao, tko je dobio prekršajnu ili kaznenu prijavu, koga su stisli financijski problemi, kome je auto uzela leasing kuća, tko koga vara, i s kim, i zašto, tko… ma shvatili ste.)
Nisam mu odmah odgovorio na poziv vrteći u glavi, odnosno bar pokušavajući “vrtjeti” uz prokleto iritantnu melodiju s mobilnog telefona, sve bolesne i posrnule zajedničke poznanike. Netko od njih je sigurno…
– A… alo?
– Gdje si ustašo!? – iznenadio me, nemamo takav način komunikacije. Mislim, uvijek s njim razgovaram književno (nervira ga dalmatinski dijalekt, takav je), ali nisam pod ovo “način komunikacije” na to misl… ma shvatili ste.
– ??
– Što šutiš!? Ne bi se ni pohvalio prijatelju. Eto kakav si ti…
– Što se dogodilo?
– Stvarno ne znaš!? Pa ovo je onda kao… kako se ono kaže… kao maštuluk! Prijatelju moj, i-za-ša-o si u bil-te-nu! – mrzim ovo njegovo naglašavanje slogova kako bi dao dodatni značaj riječima.
– Što pričaš? Kakvom prokletom biltenu!?
– “Onom” biltenu. Es-en-ve biltenu.
– Ne zajebavaj… što ti je sad došlo? Pa bar si ti dosad uvijek bio siguran. Kao smrt. – nasmijao sam se na ovu nehotičnu igru riječi.
– Ma ozbiljan sam! Što ti je, zar me ne poznaješ? Imaš sve na webu, www….
Upalio sam laptop. “Prokleti Windowsi!“, nisu se nikad sporije dizali. “Ma mora da je zbog Bože Petrova? Sto posto je on Srbin pa se esenve zato raspizdio.” Naime, često sam i žestoko u člancima kritizirao aktualnog predsjednika Hrvatskog sabora. Prečesto u stvari, eh… skoro i na granici opsesivnosti, ali nikad, baš nikad na nacionalnoj osnovi. Nisam, evo duše mi, ni znao da je Srbin. Ali i da jesam, nije to moja priča – tučem, pošteno tučem priznajem, po čovjekovim stavovima, a ne po njegovim krvnim zrncima. “Predsjednik Sabora – Srbin. Bome! Uznapredovala je kod nas ta pozitivna diskriminacija… pa što se onda ono nekidan žalio State Department?“. Napokon je i laptop bio spreman.
OPTUŽBA I PRAVOMOĆNA PRESUDA
/1 Elementi historijskog revizionizma, govora mržnje ili širenja etničke netrpeljivosti u javnom prostoru
/1.3. Mediji
/1.3.1. Internetski portali
… Na istom se portalu Boris Traljić 9. augusta obrušio na sveučilišnog profesora Dejana Jovića nazvavši ga ideologom “nekakvog neojugoslavenskog ili neovelikosrpskog, jer nas je povijest naučila da su to sinonimi“.
“Povijest se, eto, ponavlja. Opet se javljaju jugoslavenski ideolozi na hrvatskoj strani koji onda hrane velikosrbe na vlasti u Srbiji (jer bez jugoslavenske ideje ovi ne bi postojali) pa oni zajedno dovode u pitanje legitimitet neovisne Hrvatske, podrivaju joj temelje, stvaraju jugoslavenske Hrvate, huškaju hrvatske Srbe… Ne prizovu li se pameti i epilog će se ponoviti – pali traktore i bježi“, poentirao je Traljić…
———-
“Aaaaa… Dejan Jović znači!” Ne! Lažem, a ovaj članak – više od svih dosadašnjih – traži istinu. “Jee-bemti, šta vrhunski pišem!“, to mi je najprije nekritički i samozaljubljeno prošlo mislima, a tek onda: “Aaaaa… Dejan Jović znači! Nije Božo…“
Puno pišem. Previše. Toliko puno da sam… ima tome već… hipohondarski prestrašeno googlao o skribomaniji. Nisu me u tom strahu od još jedne opsesije utješili ni podaci o poprilično velikoj čitanosti koju mi dostavljaju urednici. Čitaju danas, nažalost, ljudi svakakve skribomanske uratke. Ne samo u kući, ili u kafiću. Ne. Šetaju nesretnici po ulici, sudaraju se sa semaforima i prometnim znakovima, ali čitaju, ne staju, ne dižu pogled s prokletih pametnih telefona. Svi ih danas imaju… evo, kladio bih se da i Milorad Pupovac ima jedan. Zbog balansa, dva pametna – telefon i on – jedan pametan u dvije tisuće i sedamnaestoj, drugi u četrdeset i sedmoj. U prosjeku su u osamdeset i drugoj, u procvatu Jugoslavije.
Zašto sam odjednom spomenuo gospodina Pupovca? Pa, vrlo jednostavno, jer je on sad moj doktor, on je moj spasitelj. Zasjenio je čak i pravog doktora Božu. Da bih to pojasnio, vratit ću se na svoje psihološke disfunkcionalnosti, tu sam ipak najsigurniji, tu sam… doma. Da, baš tako – tu sam doma.
Dakle trajao je, tako… pa dosta dugo taj moj, samo jedan u nizu, opsesivno-hipohondarski skribomanski strah. Predugo, sve dok nisam zahvaljujući gospodinu Pupovcu, odnosno njegovom Srpskom narodnom vijeću i njihovom Biltenu moćnog i pomalo zastrašujućeg naziva “Historijski revizionizam, govor mržnje i nasilje prema Srbima u 2016.”, napokon shvatio da moje pisanje netko ipak uzima za ozbiljno. Poglavito kad je cijela priča ojačana s jednim od naših najuglednijih politologa Dejanom Jovićem. “Uf, hvala ti Bože! Bar nisam skriboman…” Potvrdilo Srpsko narodno vijeće.
Da. Doista puno pišem (…ma shvatili ste), ali ne baš često o problemima hrvatskih Srba. Očešem se o te probleme tu i tamo u ponekom članku, ali, u stvari, sve je to puno ispod onih četiri-pet posto koliko je hrvatskih građana te etničke, odnosno nacionalne manjine. Mea culpa. Nastojat ću ispraviti tu nenamjernu diskriminaciju. Sad za to imam i dodatnu motivaciju.
A i onda kad pišem o problemima hrvatskih Srba, moji su članci isključivo afirmativni. Bar prema zajednici, ali, očito, ne i prema vodstvu zajednice. Jer u njima su najčešće teme problemi asimilacije hrvatskih Srba u društvo, problemi zbog pretjerane pozitivne diskriminacije i, posljedično, razvijenog etnobiznisa pojedinaca koji će se – ako se nastavi na ovaj način – neminovno negativno odraziti na srpsku zajednicu u Hrvatskoj. Pišem, ponekad, i o prekodrinskim huškanjima, i neojugoslavenskim (čitaj: velikosrpskim) projektima i ideolozima, i sličnim temama.
Moji su stavovi o ovim pitanjima nedvosmisleni i jasni, nekim čudom čak usklađeni s Ustavom i zakonima i bez figa u džepovima:
Tijekom Oluje velik broj hrvatskih Srba je pobjegao u strahu, svjesni svih ratnih strahota u ratu za koji su tada već prihvatili da su ga sâmi izazvali (slikovito: “Odo’ ja komšija, nije nam valj’o pos’o…”), odnosno bolje rečeno, svjesni ekspanzionističke velikosrpske zablude u koju su upali nahuškani i ohrabreni od prekodrinskih junačina čije se guzice nisu makle iz udobnih, kožnih beogradskih fotelja.
Danas, više od dvadeset pet godina nakon osamostaljenja, neovisna Hrvatska država je neminovnost, a hrvatski Srbi nisu, Ustav mi je svjedok, narod nego etnička, odnosno nacionalna manjina i sastavni, neodvojivi dio hrvatskog građanskog korpusa. Velikosrpski projekt je uništen, a Jugoslavije nikad više neće biti. Štoviše, ne daj Bože da je bude, jer ako se i ne bi rodila u krvi, u krvi bi sigurno za koje desetljeće opet skončala.
I zato ono prema čemu je, tko zna zbog čega, zajednica hrvatskih Srba zadnjih godina počela “kliziti” – nasjedanje na retoriku neojugoslavenskih ideologa, nasjedanje na, uhu dobrom dijelu hrvatskih građana (neovisno o etnosu), slatkozvučeće utopijske ideje o novoj bratstvojedinstvenoj zajednici meda i mlijeka, nasjedanje na retoriku poticanu i ojačanu prekodrinskom propagandom o genocidnosti Hrvata i Domovinskog rata, i performansima poput “Dana sjećanja na stradanje i progon Srba” podržanih od Srpske pravoslavne crkve, a sve začinjeno recentnim obećanjem predstavnika srpske vlade usred Zagreba(!) kako će hrvatske Srbe “braniti svim raspoloživim sredstvima” – vodi do povećavanja međuetničke polarizacije i, u konačnici, novog egzodusa hrvatskih Srba. Vodi do: “Pali traktore i bježi!”, kako sam to slikovito i sarkastično napisao u članku s “elementima historijskog revizionizma, govora mržnje ili širenja etničke netrpeljivosti“.
A u samom članku (“Kad Jović misli, a Vučić huška – Srbi pripremaju traktore”) nema ni u tragovima onoga što mu/mi se stavlja na teret. U članku je politički stav, dobro argumentiran i samo ukazuje na sve ono ranije navedeno – potencijalnu pogubnost neojugoslavenske ideologije i retorike na međuetničke odnose, a onda i na stabilnost hrvatskog društva. A stabilnost hrvatskog društva je ono što mene u politici zanima. U stvari, stabilnost hrvatskog društva je jedino što me u politici zanima i jedino što me motivira za pisanje, jer ja od pisanja ne živim. Nadalje, kako iz Hrvatske niti planiram niti hoću otići, tako ću uraditi sve što je u mojoj moći, odnosno u moći mog skromnog skribomanskog talenta, da stabilnost društva ne ugrožavaju za to, i od mene nažalost, dobro plaćeni pojedinci. Zvali se oni Božo Petrov, Andrej Plenković, Davor Bernardić, Milorad Pupovac ili Dejan Jović – meni je svejedno. Ili slikovito – jebe me se.
Što je uopće trebao biti cilj pokretanja izdavanja Biltena Srpskog narodnog vijeća potpuno je nebitno. Odnosno, ako je cilj ikad i bio nešto pametno – na primjer unaprjeđivanje međuetničkih odnosa u Hrvatskoj – zasjenjen je, pogažen bolje reći, epilogom – potpirivanjem međuetničke polarizacije. Razlog za to leži u činjenici da Milorad Pupovac ovaj svoj Bilten uspješno promovira kao neosporivi i nadzakonski popis hrvatskog taloga, odnosno onog dijela hrvatskog naroda koji je on odabrao, a hrvatsko ga pravosuđe, eto, samo zbog dnevnopolitičkog oportunizma ne progoni, ali ga zato cijeli napredan svijet osuđuje. I ne samo da osuđuje, nego se i zgraža nad tim genocidnim talogom.
To mu, nažalost, odlično uspijeva uz ogromnu pomoć hrvatskih mainstream medija i tempiranja dosadašnjih objava Biltena neposredno nakon što bi ga predstavio nekoj faci američke diplomacije. Žalosno bi bilo da to nisu samo Potemkinova sela, odnosno žalosno bi bilo da taj uradak doista ima podršku američke administracije. Žalosno bi bilo da ne vide ono što Bilten doista jest – sredstvo za obračun s političkim neistomišljenicima, odnosno za stigmatiziranje onih koji ne diskriminiraju hrvatske Srbe po nikakvoj osnovi (a takvi su uvijek najopasniji), sredstvo za obračun s odabranima lukavo umotano u bogato ilustrirane šovinističke ispade koji su doista u porastu. Nažalost, s ovakvom politikom SNVa sigurno neće ni opadati…
Jasno je da mogu (i želim) govoriti samo u svoje ime. Ostali brojni političari, mediji, novinari, kolumnisti itd. popisani za odstrjel, pardon, popisani u Biltenu imaju i vlastita usta i vlastita pera. Slovo “U” koje mi je objavom u svom Biltenu Milorad Pupovac (et al.) nožem urezao na čelo, otprilike isto onako kao što je to nacistima radio Tarantinov “Bastard” Lt. Aldo Raine, će možda preplašiti neke moje poznanike. Moguće je, dosita, da će mi to biltensko obilježavanje donijeti neke neugodnosti, ali, opet, nije svako zlo za zlo. Srpsko narodno vijeće je sa sto šezdeset i sedmog-osmog (otprilike) mjesta skočilo na prvo u mom političkom fokusu. A ja sâm ne bih htio biti u vlastitom fokusu (potvrdit će Božo Petrov).
Zato gospodine Pupovac, uz sve ovo samokritičko podcjenjivanje vlastitog skribomanskog polutalenta, on je još uvijek dovoljno velik za ukrštavanje pera s vašim (i mojim, nažalost… transparentno je financiranje vaših aktivnosti iz proračuna) plaćenicima koji pišu za vaš tjednik Novosti. Trebali biste se doista zamisliti, jer iza vas se gospodine, a ne iza mene, vuku repovi etnobiznisa na koje je poprilično lako nagaziti.
Nadalje, upravo iz vašeg tjednika Novosti progovara mržnja. On je (uz Bilten kao godišnji) tjedni kanal s kojim širite etničku netrpeljivost za političko obračunavanje. U njemu je “hrvatska suverenost nebitnija od slijepog crijeva“, u njemu Republika Hrvatska “i službeno više nema nijednog smisla“, u njemu je Hrvatska “nacionalna država Šupaka“, u njemu je… ma shvatili ste. Satira kažete? Davno sam prestao u to vjerovati…
I zato Milorade – dosta je persiranja, moram poentirati za citat u tvom sljedećem Biltenu – “Ne valja ti pos’o komšija!”
