CIJELA je Europa u paničnom strahu od terorističkih napada, sve su zapadnoeuropske metropole na najvišem stupnju sigurnosne pripravnosti. Pariz, Bruxelles, Rim… duge cijevi na ulicama, turisti u tragovima. “Je suis en terrasse” (“ja sam na štekatu”, a ne “na terasi” (kućnoj) kako prevode naši, uobičajeno odlično informirani, mediji pr. B.T.), objavljuju Parižani, svjetski poznati po svom neuništivom duhu, na društvenim mrežama hrabro prkoseći terorizmu zabarikadirani u najsigurniji dio stana s madracima na prozorima.
Hrvatski mediji su spremni. Šalju u zapadnoeuropske metropole najhrabrije pripadnike svoje vrste, bivše i buduće ratne izvjestitelje koji drhtavim glasovima, neprestano se paranoično osvrćući, izvještavaju iz epicentra terorističkih aktivnosti.
Nije ovaj novi, “inovativni” terorizam zajebancija. Doista. Ali ne mogu protiv sebe, pamtim jebiga… luda je ova kockasta, velika vlaška glava. I ima dovoljno mjesta u njoj, izgleda, za razliku od memorijskog kapaciteta većine Hrvata. A ta moja glavurda je pohranila, ma koliko se ja borio protiv toga, sve traume Domovinskog rata, četiri godine terora (sic!), strah za tek zasnovanu obitelj, bebu, fatalizam. Fatalizam, taj osjećaj prepuštanja, nemoći… da, kad malo bolje razmislim osjećaj nemoći je najgori.
Pamti ova glavurda i podatke, iz nekog neshvatljivog razloga još uvijek nepotpune, o oko 16.000 poginulih i nestalih na hrvatskoj strani, od čega su otprilike pola branitelji, a pola civili. Samo za komparaciju, šire gradsko područje danas terorizmom ugroženog Pariza ima stanovnika kao dvije i pol naše domovine.
Pamti ova vlaška glava i “podršku” Francuza našoj neovisnosti, odnosno kako je onomad francuski predsjednik François Mitterrand otvoreno podupirao srbijansku politiku i kritizirao našeg najvažnijeg europskog partnera, “Njemačka smatra sebe legitimnom sljednicom Austro-Ugarske, pa se drži starih austrijskih protusrpskih stajališta.“
Nemojte me krivo shvatiti… nisam ja bez empatije za pariške žrtve terorističkih napada. Nisam zlopamtilo, nemam mržnju ni želju za osvetom… pa nisam Francuz dovraga! Žao mi je. Iskreno. Ne želim nikome našu sudbinu, ma koliko su nam je upravo njihovi geostrateški interesi zagorčavali. Praštam, ali ne zaboravljam… i spuštam balun na zemlju.
A koliko je balun nekontrolirano u zraku najbolje pokazuje intervju s hrvatskim veleposlanikom Mariom Nobilom (1991. i 1992. proveo s predsjednikom Franjom Tuđmanom kao savjetnik za vanjsku politiku pr. B.T.) koji je za RTL televiziju vodio dopisnik Večernjeg lista Tomislav Krasnec. Pročitajte pitanje navedenog “novinara”:
“Bili ste veleposlanik u New Yorku, Beču, Ljubljani, Tuđmanov savjetnik na početku rata. Jeste li ikad doživjeli nešto ovakvo kao što je ova teroristička opasnost u Bruxellesu?“
Jeste li ikad doživjeli nešto ovakvo? Pitanje postavljeno čovjeku koji je 1991. i 1992. bio u Hrvatskoj, štoviše, uz Predsjednika…
Uvijek govorim – kad netko kaže “srami se” to je produkt njegove krajnje nemoći. Zadnji benigni pokušaj povrijeđivanja osobe koja ga je uvrijedila i/ili ponizila, pokušaj koji pokazuje nemogućnost bilo kakvog ozbiljnog utjecaja na situaciju.
Kako ne znam ništa o navedenom dopisniku, a iskreno želim zaboraviti i ovo što znam pa mi ne pada na pamet guglati o njemu… u krajnjoj nemoći mogu samo poručiti:
Sram vas bilo gospodine Krasnec, neka se srame i Večernji list i RTL televizija koji vas hrane, neka je sram vaše roditelje ili staratelje ako ste bili premladi tijekom Domovinskog rata, sramite se i vi, sve hrvatske obrazovne institucije koje je pohađao ovaj “novinar”, srami se i Ti, cijela moja zaboravna domovino… jer i mene je, doista, sram.
Foto: Screenshot rtl
