ZNALI smo da će nam se vratiti teroristi, kad-tad. “Evo ih opet…“, uzdišu Hrvati ovih dana vrteći glavama u nevjerici. Dok je Europa u fazi raspadanja, dok odustaje od Schengena…
(Usput budi rečeno najvažnijeg razloga zbog kojeg je većina Hrvata glasala za ulazak u EU. “Al’ sinko moj, sa’ ćemo moć u Trst po rebatinke, kafu i bakalar bez pasoša!”, oduševljeno mi je tumačila jedna susjeda, inače stara švercerica koja se iz Trsta u “dobra stara vremena” vraćala obučena u desetak traperica i pet-šest jaketa.
Sudbina je htjela da se do smrti, prije kojih mjesec dana -pokoj joj duši – ne makne iz kvarta. Odnosno, otputovala je hitnom kad joj je pozlilo do bolnice na Firulama, samo dva kvarta od našeg. I nije se vratila… Njen je Schengen dakle bio prelazak Vukovarske i Poljičke ulice bez putovnice, kao što će, nažalost vrlo slično, biti i za najveću većinu Hrvata omamljenih Europom bez granica.)
… dakle, dok je Europa potpuno nespremna za ovaj, kao i za sve ozbiljne probleme koji se ne tiču propisivanja veličine i oblika voća i povrća, ma recimo to ovako – dok se Europa bori s karcinomom, nama je to karijes. Nas čeka neugodan posjet zubaru… a njih kemoterapija.
Da, nažalost, predugo smo u devedesetima trpjeli terorizam, a još su duže rješavani (neki se još rješavaju) teroristi poput Miloševića, Martića, Mrkšića, Mladića, Karadžića… ili je Bog to odradio za nas, pa sada izgleda nekako prebrz ovaj povratak, parafrazirat ću Franju Tuđmana, vragova neke druge boje. A ako pogledamo u našu dalju povijest i malo proanaliziramo događaje, shvatit ćemo kako se uopće ni ne radi o povratku jer je to Hrvatima permanentan problem. Nikad nas u znanoj nam povijesti teror nije ni napuštao…
Navikli smo, jebiga, i ovo što se danas događa je najbolji dokaz za to. Danas su, naime, u Zagrebu mjere sigurnosti na najvišoj razini. Zatvoreno je tridesetak ulica, snajperisti su na krovovima, zavareni su svi šahtovi, škure na prozorima moraju biti spuštene, duge cijevi su na ulicama…
A Zagrepčani samo mrmljaju sebi nešto u bradu i normalno obavljaju svakodnevne poslove. Ne osjećaju se hrabro ako odu u dućan ili školu. Srednjoškolci koji su picali matematiku i odlučili objaviti selfie s porukom “Ja sam na Jarunu!” ne osjećaju se posebno, ne idu im suze na oči od ponosa na sebe i zagrebački način života, ne dobivaju zato milijun lajkova. Boje se, doduše, da Matićka, profesorica u X. gimnaziji, vidi tu hrabru objavu na društvenim mrežama pa zbog toga popuše neopravdani.
Nije ih strah onoga što sigurnosne službe znaju već duže vremena, a i mediji tjednima pripremaju građane na to – danas je u Zagrebu najveća teroristička ugroza. A ne bismo to ni znali da nas nije, navrijeme, upozorila ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić, odnosno vjerojatno joj je izletjelo razmišljanje od prethodnog dana (desetminutni svakodnevni ritual prije spavanja?) kako nema sigurnosnih problema s izbjeglicama koje su preplavile Hrvatsku jer “teroristi se ne voze preko Mediterana u čamcima već avionima i business klasama“.
Hvala vam na tome gospođo Pusić. Jer ona boranija, ona sića, jad i nevolja ništa više, što je ubijala i raznosila se po Parizu… ma ti se ne zaslužuju zvati niti NKV teroristi. Da jesu ne bi prevalili tisuće kilometara u izbjegličkim kolonama, ne bi u probušenim gumenjacima plovili iz Turske u Grčku, ne bi, to pogotovo, kukuruzištem iz Srbije ušli u Hrvatsku. Ajde… možda su donekle teroristi oni koji su došli rent-a-carom iz Belgije. Nategnuto, al’…
Ako je koji možda doletio ekonomskom klasom… e svaka čast, terorist prvostupnik. Biznis klasom? Chapeau, diplomirani terorist. A danas, gospodo, u Zagreb jedna osoba dolijeće privatnim avionom. I to ne s bilo kakvim avionom, avionom s imenom… Air Force One.
A ja sam na Jarunu!
