Bratska pomoć: Hoće li Krešimir odmoći Zoranu koliko je on njemu pomogao

ZORANU MILANOVIĆU je brat Krešimir samo mali dio utega koji će morati nositi. U ovom trenutku bivši predsjednik Vlade je najveći uteg sam sebi. I to retorikom kojom zabavlja javnost i medije, ali koja se može nazvati govor mržnje.

Zoran Milanović u vlastitoj stranci ima sve više oponenata, a najnovija zbivanja vezana za njegova brata Krešimira Milanovića ne će mu pomoći u popravljanju slike.

Naprotiv, iako je u četiri godine premijerskog mandata relativno uspješno gradio slikunekorumpiranog političara, najnovija zbivanja vezana uz njegova brata Krešimira, ostavljaju sumnju da bivši premijer nije odolio nepotizmu, a možda i kriminalu.

Naime, nakon objaveslovenskog Dela u kojem navode kako za veliki kredit, koji je LHB banka, koja se nalazi u stopostotnom vlasništvu Nove Ljubljanske banke, svojedobno odobrila nekretninskoj tvrtki Modestus u vlasništvu Kreše Milanovića, nije bilo nikakve osnove.

Riječ je o kreditu od 3,25 milijuna eura koji je dodijeljen bez ikakvog pokrića i kao takav praktički je nenaplativ što znači da se može govoriti o pogodovanju što je dovoljno da se uključe mjerodavna državna odvjetništva.

Iako će mnogi na prvu reći da bivši predsjednik Vlade ne može odgovarati za djela i postupke svog brata, u cijeloj se priči ne može zaobići nekoliko važnih činjenica. Jedna od njih je ta da je HDZ odmah upozoravao na nerazvidnost oko spomenutog kredita te da se cijelo vrijeme dok je trajao mandat Zoranu Milanoviću, unatoč natpisima u dijelu medija oko rabota Krešimira Milanovića, gotovo ništa nije poduzimalo da se ona istraže ili sankcioniraju.

Koliko se da iščitati iz dokumenata koji se danas objavljuju i pojavljuju u medijima, očito je da su spomenuti kredit kao i sve okolnosti pod kojima se on vraćao pratile razne zavrzlame i pa bi i samim tim bilo i te kako značajno vidjeti kakve i s kakvim ciljem su se igre oko njega vodile. Sada kada Milanović više nije na vlasti sasvim je moguće i da će dio medija slobodnije otvoriti teme koje se tiču poslova njegova brata, a o kojima se do sada pisalo na marginama.

Mnogi su politički akteri koji svjedoče da je Krešo Milanović koristio bratov utjecaj, obilazio lokalne dužnosnike ili ministre i tražio da mu se omogući sklapanje kakvog poslića. Jedan od tih svjedoka je i splitski gradonačelnik Ivo Baldasar koji je nedavno javno posvjedočio kako ga je premijerov brat obilazio i tražio sklapanje posla.

Bivša šefica Porezne uprave Smiljana Čavlović-Smiljanec, a to je i dokazano, pogodovala je Milanovićevu bratu oko predmeta koji su se rješavali u Poreznoj, a koji su također i te kako obavijeni popriličnom maglom.  Primjera koji se mogu dovesti u vezu s, u najmanju ruku nerazvidnim, rabotama Krešimira Milanovića ima puno, no ako je to tako, onda je na državnim institucijama da ih istraže.

Ono što se, pak, može prigovoriti Zoranu Milanoviću jest to da je ljestvicu koju je visoko podignuo u slučaju neposlušne  – koja je s mjesta ministrice morala otići zbog jednog relativno benignoga maila – u slučaju svog brata doslovno spustio u prašinu.

Tu činjenicu ne će i ne može popraviti svojedobni Milanovićev biser kako u politici nema prijatelja i kako mu ni rođeni brat nije prijatelj. Možda mu brat Krešimir i nije prijatelj, no što ako se jednog dana otkrije da su možebitni plijen dijelili bratski?!

Ipak, Zoranu Milanoviću brat Krešimir samo je dio utega koji će morati nositi. U ovom trenutku ipak je bivši predsjednik Vlade najveći uteg sam sebi. I to retorikom kojom zabavlja javnost i medije i koja se može nazvati govorom mržnje.

Milanović je valjda jedini europski čelnik koji svoje političke oponente naziva fašistima, sijačima podjela, licima sumnjivih karijera, lošim društvom, grebatorima, polusvijetom; suspektnim tipovima koji se druže s čudnim ljudima, šupljima kao tikva, šačici probisvijeta, optužuje ih da su puni frustracija i kompleksa, tvrdi da imaju sociopatske devijacije i tako dalje. I u svađi je sa svima; Predsjednicom, predsjednikom Vlade, Karamarkom, HDZ-om, ministrima, Crkvom i biskupima, članovima svoje stranke, sindikatima, poduzetnicima, profesorima…

Nije ni čudno što ga sve veći broj članova SDP-a doživljava kao elementarnu nepogodu s razarajućim učinkom. Ne samo da je izgubio pet izbora za redom, nego svojim bahatim ponašanjem gura SDP u propast i na političke margine.

U SDP-u, kojeg uskoro čekaju unutarstranački izbori, i te kako su svjesni da HDZ-u odgovora ostanak Milanovića na čelu te stranke. Milanovića, naime, nitko više ne doživljava kao ozbiljnog političara nego prije kao političkog klauna koji se vrlo često ne zna obuzdati pa ulazi u sukobe iz kojih niti zna, niti može izaći kao pobjednik. Štoviše, veliki dio utjecajnih članova SDP-a izražava, u najmanju ruku čuđenje, što se Milanović nakon pet uzastopnih izbornih debakala uopće usudio kandidirati za još jedan mandat čelnika te stranke.

Naime, Milanović je kao mlada snaga na čelo SDP-a došao u lipnju 2007., neposredno poslije Račanove smrti. Gotovo svi ozbiljni analitičari prognozirali su da će SDP pod njegovim vodstvom s lakoćom pobijediti na parlamentarnim izborima koji su se održavali u studenome iste godine.

No, to se nije dogodilo dobrim dijelom zahvaljujući svađalačkoj retorici Zorana Milanovića. On je, zapravo iz čista mira, odlučio zaratiti sa športašima, biskupima i dijasporom. SDP je izgubio izbore, no Milanović je uspio preživjeti u stranci.

Godinu i pol nakon toga, pod njegovom palicom, SDP se nije proslavio ni na lokalnim izborima. A sreća mu se osmjehnula na predsjedničkim izborima 2010. jer je podijeljeni HDZ išao s nekoliko
kandidata, te na parlamentarnim izborima 2011. i to opet zbog relativno loših odnosa unutar
HDZ-a.

Drugim riječima, Milanović je od devet izbora na kojima je predvodio stranku izgubio njih sedam što i nije neka preporuka. Kada se svemu pridoda njegova retorika, nije ni čudno što se ugledni SDP-ovci, pribojavaju da će stranci leđa okrenuti ne samo birači centra već i mnogi pristojni ljudi s lijevog spektra.

Foto:facebook