Crnogorci objavili koliko je vojnika poginulo u agresiji na Hrvatsku

Na dan 1. listopada 1991. godine JNA te srpski i crnogorski rezervisti krenuli su u napad na Dubrovnik. “Trideset i pet hiljada vojnika krenulo je u pravcu Dubrovnika da se jednom za svagda razgraniče sa Hrvatima”, kazao je Milo Đukanović, tada predsjednik vlade Crne Gore.

Opsada Dubrovnika trajala je skoro 240 dana, do posljednjih dana lipnja 1992. godine. Jedan od najljepših gradova svijeta razarale su snage bivše jugoslavenske vojske i crnogorskih rezervista.

Dok su rušeni spomenici kulture, paljene kuće, ubijani ljudi, pohod na Dubrovnik  mediji u Podgorici opjevavali su junašttvo crnogorskih ratnika i tadašnjeg predsjednika Mila Đukanovića.

Napad  na Dubrovnik  prikazivali su kao obranu, okupaciju kao oslobođenje, a zločine kao patriotizam. „Mrzim šah zbog šahovnice“, govorio je Đukanović u ratničkom zanosu.

Iako bi željeli vjerovati da ova Crna Gora nije ona Crna Gora, nije posve točno, kako se danas predstavlja u većini medija u Hrvatskoj, da je narod u Crnoj Gori  masovno bio protiv napada na Dubrovnik. Bilo je glasnih pojedinaca  (Jevrem Brković, Vitomir Nikolić, akademici Pavle Mijović i Vojo Stanić… ) bila je tu Matica crnogorska,  PEN centar, tjednik  “Monitor” te malobrojna, ali i glasna liberalna oporba.

Liberalni savez Crne Gore, na čijem je čelu bio Slavko Perović, na Cetinju je 3. prosinca 1991. organizirao antiratni prosvjed, na kojem je više od 10.000 Crnogoraca izrazilo žaljenje zbog napada na Dubrovnik i tražilo oprost.

U istoj režiji na Cetinju je 1. veljače 1992. godine opet održan antiratni prosvjed koji je okupio nekoliko tisuća Cetinjana. Pjesmom “Sa Lovćena vila kliče oprosti nam Dubrovniče” i porukom odaslanom Slobodanu Miloševiću okupljeni su prosvjedovali zbog sudjelovanja crnogorskih vojnika u agresiji na Dubrovnik.

Tijekom opsade Dubrovnika ubijeno je 546 ljudi, od čega 116 civila i 430 branitelja, a više stotina njih je ranjeno. Prognano je 33.000 osoba i uništen je 2071 stambeni objekt.

Ipak, Crna Gora je za vrijeme 90-tih bila u sklopu “krnje Jugoslavije”, te je uz Srbiju ostala vezana sve do 2006. godine, a u međuvremenu, je, jasno, novačila svoje vojnike u svim ratovima koji su se odvijali u tom periodu.

Vremena su se promijenila pa se u Crnoj Gori prevladava stav da je napad na Dubrovnik  jedna od “najvećih crnogorskih sramota”. Izvukavši se iz zagrljaja Beograda Crna Gora se uspjela izboriti kao država koja se ne prozvana za izazivanje rata, iako smo u vrijeme agresije često mogli čuti izjavu “srpsko-crnogorska agresija na Hrvatsku”.

Zgodno je to primjetio dr. Žarko Puhovski napisavši da se “Crna Gora danas ponaša slično Austriji nakon Drugog svjetskog rata. I Austrija je slijedila politiku Berlina, ali se nakon rata Zapad uglavnom koncentrirao na Njemačku i zločine koje je počinila ta zemlja”.

Crnoj  Gori pripomoglo je samoubojstvo admirala Vladimira Barovića koji je u oproštajnoj poruci napisao kako “ne može pucati u nedužan narod”. Kasnije smo u crnogorskom parlamentu mogli čuti izjavu oporbenog  zastupnika da to “jedni metak ispaljen u ovom ratu na koji  Crna Gora može biti ponosna”.

Tragična je, a neistražena i sudbina kapetana bojnog broda Krste Đurovića, komandanta vojno pomorske oblasti Boke. Deset dana prije napada zapisao da “ni po cijenu života neće učestvovati u takvom ratu”. Drugog agresije na Hrvatsku stigla je vijest da je Đurović poginuo u borbi, u što nitko od njegovim prijatelje nije povjerovao.

Na današnji dan 1992. godine, Ministarstvo obrane Crne Gore po prvi puta je iznijelo službene podatke  kojima priznaje da je na agresiji na Hrvatske poginulo 86 crnogorskih vojnika, a 955 ih je ranjeno.

Kasnije su taj broj upotpunili objavom da je “poginulo je 165 crnogorskih rezervista, a više stotina je ranjeno, od kojih su mnogi ostali trajni invalidi”.  U njihovim vojnim knjižicama država je priznala “učešće u ratu”.

Osim ratne odštete, važna stavka u prijeporu Hrvatske i Crne Gore je povratak otetog školskog broda Jadran koji po svim međunarodnim zakonima, po odluci Banditerove komisije, koju je prihvatila i Crna Gora, pripada Hrvatskoj.

Pred novom ministricom Crne Gore Oliverom Injac veliki je posao. Školski brod Jadran morat će vratiti Hrvatskoj želi li Crna Gora put europskih integracija, a istodobno uvjeriti novu (prosrpsku) vladu Crne Gore i tamošnju javnost da ne čini ništa nečasno.

M. Marković/Foto: press