Brojne afere vezane uz, sada već bivšeg, Plenkovićeva ministra Lovru Kuščevića, zaprepastile su cijelu javnost. Ali i ponovno otvorile pitanje kako je moguće da osoba koja ima toliko repova iza sebe, uključujući i porezni dug, može biti izabrana za ministra?!
PIŠE: Silvana Oruč Ivoš/Foto:Maxportal
Je li netko prije stupanja ministara na dužnost, a s obzirom na podatke koji će im tijekom mandata biti dostupni, napravio njihovu sigurnosnu provjeru?!
Nažalost, nitko to nije trebao napraviti, iz jednostavnog razloga što je 2012., dok je bio predsjednik Vlade, Zoran Milanović pogurao promjenu Zakona o sigurnosnim provjerama i gotovo potpuno iskorijenio sigurnosne provjere dužnosnika.
Drugim riječima, aktualni pretendent na mjesto predsjednika države, u svom je premijerskom mandatu iznio Zakon po kojem ministri, njihovi pomoćnici ili državni tajnici ili neki drugi dužnosnici koje imenuje Vlada Republike Hrvatske, uopće ne trebaju imati sigurnosnu provjeru. Odnosno, ona se može provesti samo ako to ne zatraži čelnik tijela. Primjerice, za ministre bi provjeru trebao zatražiti predsjednik vlade.
Teško da je ovakav meki Zakon o sigurnosnim provjerama bilo tko donio i usvojio slučajno, bez posebnog cilja. Smanjenje postojećih sigurnosnih standarda i to s obrazloženjima da sigurnosne provjere dužnosnika opterećuju sustav i smanjuju učinkovitost rada sigurnosnih službi, kako su to tada objašnjavali, zvuči kao nesuvisla laž. Kao da su u pitanju tisuće dužnosnika pa bi se te provjere otegnule u nedogled.
Sudeći po aferama koje su izbijale i za vrijeme Milanovićeve vlade, a onda i u kasnijim vladama, takve su zakonske izmjene samo omogućile da svatko može postati ministar. Pa i porezni dužnici i drugi „muljatori“.
Milanovićev šef kabineta Saucha optužen je da je preko lažnih putnih naloga otuđio preko milijun kuna, Slavko Linić bez problema je posjećivao Dubai u društvu s Jozom Kalemom, koji je pod istragom zbog teške porezne malverzacije, Anka Mrak Taritaš zaigrala se sa sredstvima za obnovu Gunje, Tihomir Jakovina ostao je dužan preko 150.000 kuna pa i oštetio državni proračun, šefica porezne uprave Nada Čavlović-Smiljanec bila je osumnjičena u više afera, Vesna Pusić, uostalom kao i Ivan Vrdoljak, zaboravila je unijeti potpuno imovinsko stanje u imovinsku karticu…
I nisu bili jedini. Jedna ministrica je službenom karticom na bankomatu podizala novac i trošila ga za svoje potrebe, a nekoliko lokalnih dužnosnika, na čelu sa županicom Marinom Lovrić Merzel, nizali su afere za aferom…
Slično se događalo i nakon odlaska Milanovićeve vlade. Sigurnosne provjere sasvim sigurno ne bi zaustavile sve nezakonitosti, ali bi neke ljude spriječile da budu u mogućnosti obavljati odgovorne državničke poslove. I da barataju povlaštenim informacijama. Zapravo, žalosno je da danas visoki državni dužnosnik možeš postati samo s potvrdom o nekažnjavanju?! Posljedice i te kako dobro znamo.
No, da apsurd bude veći, za otkrivanje afera nisu zaslužni oni kojima je to posao (npr. Državno odvjetništvo) nego isključivo mediji. Zapravo, u današnje vrijeme, jedino se pod pritiskom medija smjenjuju loši „dečki“.
Milanović se u svom mandatu, osim za ukidanje sigurnosne provjere za dužnosnike, zalagao i za smanjenje ovlasti predsjedniku RH. Štoviše, još 2015. predlagao je da predsjednika RH bira parlament. Na taj bi se način još više minorizirala ionako gotovo slaba uloga predsjednika države kao korektiva vlasti, a što je mogućnost koja proizlazi iz izbornog mandata.
Promjenom Ustava, odnosno smanjivanjem ovlasti predsjednika i njegovim izborom kroz parlament, otvorili bi vrata mogućnosti da predsjednik države postane stranački poslušnik koji je, recimo, dobio tek nekoliko stotina glasova. Za razliku od izravno demokratski izabranog predsjednika / predsjednice (tako je predsjednica Grabar Kitarović godine 2014. izabrana s 1,2 milijuna glasova)!
Nije to prvi put da su se iz redova SDP-a čuli ili proveli prijedlozi vezani uz ograničavanje mogućnosti kontrole vlasti. Račan je 2000., uz populističku doskočicu kako treba štedjeti, promijenio Ustav i ukinuo Županijski dom koji tadašnja većina predvođena SDP-om nije kontrolirala.
A zapravo, riječ je bila o tome da je Županijski dom, kao svojevrstan korektiv Zastupničkom domu, imao pravo veta na određene zakone i odluke, što vladajućima nije odgovaralo.
Zato ne treba čuditi da su građani, bez obzira na to s kojeg političkog spektra dolaze, podržali ideju predsjedničkog kandidata Miroslava Škore, koji se založio za jačanje ovlasti predsjednika države pa i za pravo predsjednika da uloži veto na zakone koje smatra spornim dok ne prođu mišljenje Ustavnog suda.
Naime, po sadašnjem sustavu, a to narod dobro zna, vladajuća većina može provesti što god želi, jer nema nikakvog primjerenog mehanizma kontrole. Zar ne bi bilo normalno i pravno valjano da pri donošenju zakona, posebno onih koji se tiču ograničavanja prava građanskih sloboda kao što je referendum, postoji mogućnost kontrole vlasti?!
Tko se god za to bude zalagao u kampanji za predsjedničke izbore, osvojit će simpatije javnosti, a i obrnuto.
