Čvrst kao stijena suprotstavio se i nacizmu i Titu! Hoće li papa Franjo to prepoznati?

Nije ni sekunde dvojio hoće li prihvatiti životni rizik i suprotstaviti se nacizmu, nije trepnuo okom govoreći u oči jugoslavenskim komunističkim progoniteljima da bi bio zadnja ništarija da nije prepoznao želju svoga naroda.

Nije se ni pokušao štititi savezom s političkim autoritetima zla, čak i kad ga je prvi izaslanik Sotone, Josip Broz, posjetio i nudio mu, točno kao Sotona Isusu u pustinji, sve za život, da odustane od Sv. Petra, Isusove stijene.

Nije pristajao na laž i zlo. Bio je i tako postao stijena. Stijena uporišna svoje Crkve, koju ni vatre paklene neće srušiti. Blaženi Alojzije Stepinac.

Samo zbog toga što se njegova Crkva traži, što luta u iskušenjima i izazovima, zato što ne gleda kao on u oči Sotoni i što mu ne govori Isusovim riječima – Sotono ne iskušavaj me, bježi od mene, danas njegovu svetost ne prepoznaje ključar Isusove tvrđave papa Franjo.

I, izaziva nas vjernike da preko njegovih slabosti kažemo samoj Crkvi, samome Isusu – ne vjerujemo u Tvoju Stijenu.

Svi južnjaci Hrvati, Hrvati ispod padina Velebita, s obje strane Dinare i Biokova, znaju da vjetrovi i kiše mogu izmijeniti lice stijena, znaju da na stijenama mogu ostaviti ožiljke tisućama godina, ali stijenu ne mogu razoriti. Što od stijene udarima kiša nebeskih i vjetrova nastane, na tome nastaju plodna polja i ravnice, s kojih su se stoljećima hranili milijuni hrvatskih ljudi.

Stijenu ni Sotona ne može pobijediti. Stepinac je to i vjerovao, i znao.

Zato danas, suočeni sa sjećanjem na tu svetost među nama, danas na Stepinčevo, ne trebamo prekoravati papu Franju jer je sa svojom kurijom posrnuo pred suočenjem s tolikom svjetlosti. Ne trebamo prekoravati biskupe u Hrvatskoj, koji ne smiju srušiti unutarnju hijerarhiju stijene Isusove, njegove Crkve, jer ovo što prolazni papa Franjo radi sa SPC-om nije ništa drugo nego još jedan udar kiša i vjetrova na ono što ne nestaje i što ne mogu uništiti. Te kiše i vjetrovi mogu samo uljepšati lice svetosti koju u dušama, srcima i razumu nose milijuni Hrvata, ali i katoličkih vjernika diljem svijeta.

Kao ljudi, kao vjernici za njih, za papu Franju, za njegovu kuriju, za uplašene biskupe i svećenike u Hrvatskoj možemo i moramo moliti se Bogu.

A za nas? Gdje smo u svemu mi, katolici, vjernici, Hrvati?

Zastanimo sutra na Stepinčevo, razmotrimo dajemo li si za pravo u ime njegove svetosti, koju osjećamo i znamo, sklapati saveze sa zlom da navodno zaštitimo Stijenu na kojoj stojimo i na kojoj jedino osjećamo sigurnost?

Zastanimo i razmotrimo početno Stepinčevo načelo, smije li se lagati, rušiti, zazivati mržnja i strast, uništenje i zlo svakome koga nismo u stanju razumjeti, koji je drugačiji i često bolji od nas, smije li se rušiti a ne graditi i smije li se pod slikom njegove svetosti zlu podilaziti prihvaćajući nagodbe s njim?

Razmotrimo cijenu te nagodbe.

Stepinac ju nije ni razmatrao, jer svetost u njemu je prepoznala zlo, gledala ga u lice i s prijezirom prema životu sa zlom ga odbacila.

Nisu katolicima u hrvatskom narodu ni za što danas krivi SPC, iako jest, nisu ni tzv. antifašisti okupljeni oko titoističkog naslijeđenog zla, iako jesu, nije nam kriv zbog svojih slabosti ni papa Franjo i biskupi u Hrvata, iako jesu.

Mi stojimo pred iskušenjem i odbacujemo načela svetosti bl. Alojzija Stepinca, ne znamo ih prepoznati a molimo se Bogu preko 250 tjedana za njih, stojimo pred tom svetosti a preziremo darove Duha Svetoga, koji su Stepinca učinili svetim. I čudimo se.

Čudimo se zbog čega naš zemni glavni grad, naš biblijski Jeruzalem, naš Zagreb veliča Tita, a nema trg ili aveniju kardinala Stepinca, čudimo se zašto je u srcu Hrvatska pokorena?

Zato što preziremo razum, znanje, što nemamo mudrosti organizirati se i ono što nosimo u srcima proglasimo našom društvenom istinom.

Zato padamo pod udarcima zla, jer oko sebe ne vidimo dobro, vidimo zlo. Oko sebe i u drugome ne prepoznajemo načela bl. Alojzija, zato što ih rušimo pozivajući se na njega i njegovu svetost, prisvajajući ju sebi kao oružje protiv drugih, a ne kao blagoslov.

Zato Hrvatska stenje pod udarcima kiša i vjetrova zla, daleko nemoćnijeg zla od onoga koga je Stepinac prezreo u oči, zato su današnjoj Hrvatskoj umjesto same sebe, svi krivi.

To bi u čast i na slavu Stepincu trebalo prestati, jer snaga je u nama, ista ona koju je kao dar Duha Svetoga prigrlio Stepinac, s tom razlikom što ju je on imao smjelosti prepoznati i živjeti, a mnogi među nama je se odričemo zbog kukavičluka. Hrvatska stijena se brani istinom i znanjem, ne lažima i neznanjem. To je Stepinčeva Hrvatska i prepoznajmo ju bar danas u njegovu čast i na slavu Boga.

Anto Đapić/Foto: Miroslav Kadija