DAMIN GAMBIT KOLINDE GRABAR-KITAROVIĆ

Damin gambit je poznato šahovsko otvaranje u kojem bijeli već u drugom potezu žrtvuje jednog pješaka kako bi bijela dama (kraljica) zadominirala šahovskom pločom i, u konačnici, porazila crnog.

A baš je ova šahovska priča odlična prispodoba za odluku predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović da prvo zasjedanje Sabora bude “već” 3. prosinca na iznenađenje gotovo svih (trenutno) bitnih političkih aktera i cjelokupne hrvatske javnosti koji su zbog “pregovora” u tijeku očekivali razvlačenje do krajnjeg zakonskog roka (13. prosinca, pr. B.T.).

Iako je sazivanje Sabora na prvo zasjedanje njena obveza po Članku 98. Ustava Republike Hrvatske i iako je sve odradila u zakonskom roku propisano Člankom 74., odnosno najkasnije 20 dana nakon provedenih izbora, Predsjednica je sigurno bila svjesna burnih reakcija koje će uslijediti nakon ove odluke jer je već u objavi odluke poslala poruku budućim kritičarima, “Nema potrebe za odugovlačenjem“.

Žrtva pješaka

“Žrtva pješaka” iz šahovske prispodobe nije žrtva neke konkretne osobe kako biste mogli pomisliti. Ne, Kolinda Grabar-Kitarović je “žrtvovala” dio svog mira još jednim izlaganjem sebe dežurnim kritičarima; naravno bez božopetrovskog eksplicitnog, teoretskog mantranja o altruizmu, žrtvi i moralu političara; samo u cilju pokretanja Hrvatske, odnosno prekida političke agonije kojoj svjedočimo, a koja će biti obrađena u ovom članku. Jer ta “žrtva” je njen posao, koji je željela i koji, po svemu sudeći, obavlja odlično, na potpuno isti način na koji se “žrtvuje” i škverski zavarivač u skučenoj štivi ili psihijatar na grupnoj psihoterapiji.

I doista je za Predsjednicu samo “žrtva pješaka” i ništa više odslušati, na primjer, u HRTovoj emisiji Otvoreno pristrano neargumentiranu izjavu političkog analitičara profesora Ivana Šibera kako je njena odluka “iracionalna, jer čemu sazivanje Sabora prije imenovanja mandatara“, ili ne samo pristranu, nego i skandalozno amatersku primjedbu profesora Ivana Rimca, “Ne razumijem zašto Predsjednica potiče da se stvari riješe što prije… Pozivanje da to treba napraviti brzo, da treba napraviti mimo procedura, mislim da nije demokratski.” Mimo procedura? Nedemokratski!? Pješak je nekad prejaka šahovska figura za prispodobu o hrvatskoj političkoj sceni…

Hajdemo sada vidjeti drugu stranu, hajdemo vidjeti tko ili što je sve uzrok te političke agonije, protiv čega ili koga se bori Predsjednica… tko je, u stvari,

crni.

MOST nezavisnih lista

Dobro je da se Hrvatskoj dogodio MOST. On je simptom bolesti hrvatske politike, društva ako hoćete… nešto poput kašlja koji liječnike nakon duge pacijentove opće slabosti upućuje da je problem, ipak, s plućima. A glavne bolesti naše političkog sustava, koje je MOST nedvojbeno pokazao, su:

• Nezadovoljstvo dobrog dijela birača duopolom HDZ-SDP (točno 32% hrvatskih birača na ovim izborima nije glasalo za jednu od dvije najjače koalicije),
• Najznačajniji uzroci nezadovoljstva prema HDZu i SDPu su nesposobnost, loše pravosuđe – neadekvatno istraživana i sankcionirana korupcija, podobnost ispred sposobnosti… ali vjerojatno je puno značajniji dojam u javnosti o takvim obilježjima koji je multipliciran dugogodišnjom, sad je razvidno i suicidnom, negativnom, prljavom kampanjom baš glavnih aktera s neprestanim prozivanjem, optuživanjem i polarizacijom,
• Hrvati nemaju, ili ne znaju aktivirati, demokratske mehanizme za rješavanje ovih problema do te mjere da su spremni devetnaest mandata ponuditi opciji čiji je program, gotovo isključivo, samo izuzetno jasno artikulirana kritika iracionalnoga ponašanja duopola.

Međutim, i sâme MOSTovce je iznenadila izuzetno jaka postizborna pozicija. Po svemu sudeći svojim “programom” su planirali osvojiti nešto manje saborskih mandata i nastaviti s isticanjem diverzifikacije naredne četiri godine nadajući se i dalje stabilnim suicidnim politikama Zorana Milanovića i Tomislava Karamarka te, konačno, dobiti na vremenu za stvaranje programa treće opcije koja bi privukla birače, uslijed prljavih kampanja duopola, napuštenog centra.

Njihov iznenađujuće dobar rezultat spojen s antipolitičkom predizbornom platformom kako ih ne zanimaju fotelje, a na kojoj su, zatvorimo krug, i ostvarili rezultat, im je sad teret jer ih dovodi u nemoguću situaciju da se logičnim priklanjanjem jednoj strani i preuzimanjem dijela odgovornosti u izvršnoj vlasti (za koju su apsolutno nespremni) “utope” u hrvatsko političko sivilo te, posljedično gubljenjem kredibiliteta, brzo nestanu s političke scene. Zbog toga svjedočimo osipanju MOSTa; najprije ga napuštaju politički pragmatici; a dugotrajni “pregovori” s HDZom i SDPom su vjerojatno samo kupovanje vremena za procjenu manje štete – koalicija ili novi izbori.

Po zadnjim izjavama čelnika MOSTa i daljnjem inzistiranju na, dopustite nediplomatski stav, u ovom trenutku suludoj ideji o “reformskoj vladi” te novom jačanju predizborne retorike, novi izbori su sve izglednija opcija. Naravno, samo u slučaju da ostanu jedinstveni.

Predsjednica je ovo vjerojatno vrlo slično sagledala i ubrzala prekid agonije. MOST je simptom, kašalj… novim izborima će se htjeti pretvoriti u antibiotik. Malo je država na svijetu u kojima bi im to uspjelo; poglavito ako uzmemo u obzir često ponavljanje o pritisku medija, vjerojatno “neargumentiranom” poput ovog članka; međutim, ne treba podcijeniti nezadovoljstvo Hrvata HDZom i SDPom koje je dodatno pojačano idućim šahovskim figurama crnog.

Nemoć SDPa i HDZa

Najvažnija stvar koju je MOST napravio u nekoliko tjedana pregovora je dobra procjena reakcije SDPa i HDZa na njihove ucjene, pardon “pregovore“. Sramotno je bilo gledati ovo dodvoravanje “jakih stranaka” koje su desetljećima vodile našu državu najobičnijoj skupini hipokrita (kako drugačije nazvati nekoga tko se bavi politikom, po definiciji “umijećem upravljanja državom ili drugom političkom zajednicom“, a koji ne želi upravljati, pardon “želi” ali pod trenutno nemogućim uvjetima).

Kako se ne bih ponavljao, evo citata iz članka Gospodo (drugovi?) iz MOSTa – DOSTA! od 11. studenog koji kritizira ponašanje Karamarka i Milanovića, “Nadalje, izostanak ovakvog obraćanja javnosti, opet jedan veliki nažalost, pokazuje nedostatak odlučnosti liderâ najjačih hrvatskih stranaka za vođenje države. Jer, dozvolite, ako nemaš političku snagu staviti na mjesto ‘stranku’, odnosno točno je reći izrazito heterogenu skupinu (pre)ambicioznih političara, koja je došla u poziciju za ucjenjivanje ‘glasom protiv’, onda je upitno imaš li kredibilitet za vođenje države.“

U politici, kao i u životu, treba znati kada reći “dosta!” Preveliko slaganje s MOSTovcima čiji je “program” stabilan kao zvrk, otprilike su i mijene “programa” stabilne koliko i trajanje vrtnje prosječnog zvrka, u slučaju novih izbora bi moglo MOST transformirati u antibiotik. Iako bi tek tada osjetio svu prljavštinu medija i stoga je vrlo teško predvidjeti rezultate, kao i što se to uopće mijenja ako dobiju, kako najavljuju, trideset i pet mandata.

Zastupnici nacionalnih manjina

Postizbornim svrstavanjem na stranu koalicije Hrvatska raste dok pregovori najvažnijih aktera još traju, šestoro, od osam, povlaštenih zastupnika nacionalnih manjina je napravilo presedan na hrvatskoj političkoj sceni. Njihova odluka otvara više pitanja:

• Koliko je moralno vođenje proaktivne politike s povlaštenim mandatima, za koje su dobili više od tri puta manju potporu od prosječnog “normalnog” zastupničkog mandata?
• Koliko će u slučaju odabira gubitničke strane, odnosno u oporbi ispuniti svoju Ustavom zamišljenu zadaću unaprjeđivanja međuetničke ravnopravnosti?
• Koliko će u slučaju odabira pobjedničke strane, doprinijeti eskalaciji međuetničke netrpeljivosti zbog moralne (nikako pravne) zlouporabe povlaštenih mandata?
• Ima li MOST zbog toga, ako bi ostao jedinstven i o tome doista razmišljao, ikakvu podršku vlastitih birača i većine hrvatske javnosti za priklanjanje koaliciji Hrvatska raste?

Ne treba zanemariti ni činjenicu kako je zastupnik srpske nacionalne manjine Mirko Rašković, koji se nije priklonio nikome, prijavio medijima ozbiljne prijetnje.

Epilog

Ako, u skladu sa šahovskom prispodobom, MOST zamislimo kao crnu kraljicu, najjaču figuru jer je konsenzusom promoviran na tu poziciju poltronskim odnosom jakih figura s lijeve SDPovske i desne HDZovske strane, ako manjince zamislimo kao crne pješake, ostaje nam još nedefinirano tko je skriveni crni kralj, mozak cijele ove operacije. Nama da, ali Predsjednici, bijeloj kraljici, sigurno ne.

Bijeli kralj kojeg ona štiti je Hrvatska, a daminim gambitom želi što prije riješiti pat poziciju koja nam se nameće. Njene, očekivane, bijele figure su HDZovci. Većinom i jesu osim, nažalost, Tomislava Karamarka koji se zbog neznanja ili iz nama nepoznatog razloga opire prelasku na bijelu stranu beskičmenjačkom odnosom prema MOSTu iako ima idealnu poziciju predizborno najavljenih rezova i reformi. Beskičmenjaštvo smo očekivali, i dobili, od Zorana Milanovića koji u odnosu na predizbornu kampanju prihvaća dijametralno suprotne reformske prijedloge.

Karamarko je samo politički pragmatičan, reći ćete. Predsjednica je svojom odlukom o datumu prvog zasjedanja Hrvatskog sabora to jasno ocijenila drugačije – kukavičlukom. Sačekajmo zato Božićni esej o razvoju stranke Davora Ive Stiera…