“Za preživjele pripadnike HOS-a svi sudionici vukovarske tragedije, bilo da su smrtno stradali, lako ili teško ranjeni ili nekim čudom neozlijeđeni, jednaki su heroji, no jednog od njih posebno ističu
Žarko Manjkas-Crvenkapa, po sjećanjima suboraca, uništio je 12 oklopnih vozila i poginuo je herojskom smrću.
Stoga je njegovim suborcima potpuno nejasno kako je moguće da po ovom čovjeku, koji je uz druge vukovarske heroje zaslužio imati status zvijezde protuoklopnog boja, ni najmanja ulicu u zagrebačkoj Dubravi ili Sesvetama još uvijek ne nosi naziv. Crvenkapa je bio tipičan momak sa zagrebačkog asfalta, nadimak je dobio zbog crvene beretke koju je stalno nosio.
Dolaskom u Bogdanovce postao je uništavač tenkova i zapravo svojevrstan simbol kojim možemo razlikovati kasniji poraz nadmoćnog agresora.
Manjkas nije prošao nikakvu vojnu obuku, a ipak je snalažljivošču i nepredvidljivim odlukama bio noćna mora tenkistima, uništavao je kao od šale najmoćnije oružje JNA.
U najkritičnijem dijelu prvog tenkovskog napada, dignuo je moral braniteljima pogodivši prvi tenk M-84, a poslije je isti dan onesposobio još tri tenka T-55. Jureći tenkove po selu, upao je u šaht, zbog čega je aktivirao kumulativnu minu, koja je eksplodirala iznad njega, teže mu oštetivši sluh.
U stacionaru su ga previli, dali da nosi ogromne žute slušalice, gestikulirajući da mora ostati mirovati, no on je pokupio svoje mine i ručni baca~ te nastavio sa žutim slušalicama na ušima tražiti tenkove po selu. Crvenkapu suborci pamte po brojnim sličnim, šaljivim i herojskim potezima. U proboj je pošao svjesno se stavljajući na čelo kolone koja je morala proći minskim poljem. Prvo je on, potom dvojica suboraca HOS-a, na taj, herojski način okončao svoju bitku za Vukovar i Bogdanovce.
Pakao Bogdanovaca koji su prošli branitelji u tom selu ne može se opisati ni u horor filmu. U Bogdanovcima je bilo puno branitelja iz različitih formacija ZNG-a, MUP-a i CZ-a, te samih civila i seljana. Namjerno sam izostavio pripadnike HOS-a jer o njima želim govoriti. U Bogdanovcima je bila elita HOS-a pod zapovjedništvom Damira Radnića.
U Bogdanovcima su se odvijale žestoke borbe i bilo je dosta napada koje smo odbili. Najviše zasluge pritom imaju branitelji HOSa koji su Hrvatsku branili u Bogdanovcima, prije svega sa srcem, jer oružja i streljiva nikad nije bilo dovoljno. Legendarni hosovac Crvenkapa je najzaslužniji za uništavanje oklopnih vozila. Imao je hrabrosti za jednu postrojbu. Za njega je uništavanje oklopnih vozila bilo kao kad danas kažemo „dečki ajmo na piće”.
Nevjerojatno je koliko je hrabrosti bilo u tom čovjeku, ali što se više družiš s takvim ljudima, s vremenom i ti postaješ dio njih. Jako se dobro sjećam kad je jednom naišao tenk JNA i kad ga je Crvenkapa pokušao uništiti, ali ni nakon tri ispaljene mine nije uspio.
Nedaleko od njega stajao je Piđo i prkosio Crvenkapi kako on ima još jednu granatu, nakon čega ga je Crvenkapa doslovno vijao po ulici da mu je otme i uništi taj tenk. Hrabrost i herojstvo ovih ljudi zaista je neopisiva. Boravili smo u kući koja nije imala podruma, a nalazila se u središtu sela, u blizini crkve koju su stalno granatirali. Sjećam se detalja kada je u kuću do nas grunula granata i kad smo svi izašli napolje da vidimo da nije u našu, a pokojni Crvenkapa kada bi vidio da nije, rekao bi – „hajmo unutra oni nemaju pojma da nama nemogu ništa pa ipak smo mi hosovci”.
Dana 10. studenoga 1991. bio je žestok napad na selo, neprijatelj je napao sa svih strana tako da se nismo više mogli braniti. Taj napad je počeo ujutro oko 8:30 – 9:00 sati i trajao je do navečer. Negdje oko 19:00 sati odlučili smo da odemo do rova gdje su bili civili, te da se s njima dogovorimo da krenemo u proboj prema Nuštru.
Dok smo se mi išli dogovarati čuli smo groznu buku i tutnjavu u blizini i vidjeli Crvenkapu i Piđu kako trče prema nama i viču da se krene jer su tenkovi ušli u selo. Krenuli smo u proboj oko 19.30 sati prema Bogdanovačkom bentu.
Tu smo naletjeli na špage od maljutki i nastavili dalje. Crvenkapa je krenuo ljetnim putem lijevo prema Marincima pravac u ruke neprijatelja, te sam potrčao za njim da ga obavijestim da je krenuo u krivom smjeru. Vikati nismo smjeli jer su neprijatelji bili jako blizu nas, a i da sam vikao ne bi vrijedilo, jer je Crvenkapa prije toga imao malu nezgodu gdje mu je zolja opalila kraj glave pa je ostao malo nagluh.
Dolazeći Crvenkapi s leđa povukao sam ga za rukav od jakne, a on je automatski u mene uperio automat, jer sam ga iznenadio. Vratili smo se ostaloj grupi i nastavili proboj put rijeke Vuke.
U jednom trenutku smo malo skrenuli i našli se na putu prema Marincima kroz kukuruze, pa smo se morali povući nazad prema rijeci Vuki. Kad smo se povukli prema rijeci Vuki i krenuli bentom uz nju, nakon nekoliko metara odjeknula je jaka eksplozija. Sjećam se jakog bljeska i da sam letio u zrak, no kad sam pao na tlo nisam više ništa osjetio. Čuo sam jauke oko sebe ne sluteći što se dogodilo.
Tek kad sam pokušao ustati shvatio sam da sam ranjen i da se ne mogu micati.
Tada su poginuli Crvenkapa, Šokac, Stjepan Katić, Ante, Zoran i još dosta naših boraca. Preživjeli su nas previli i nastavili dalje put Nuštra da bi nam doveli pomoć, ali nakon nekog vremena začuli su se pucnji iz transportera. Većinu naših ljudi koji su nastavili proboj su pobili. Piđo, Ramo, Đuro i ja bili smo teško ranjeni, a ostali su poginuli.”
Damir Markuš: Dio iz knjige “58 HOS u obrani Vukovara i Bogdanovaca”, sjećanja suboraca Žarka Manjkasa Crvenkape.
Foto: Damir Radnić
