TUŽNO je bilo gledati kako opskurna družina okupljena u središnjici na Iblerovu trgu uglas urla: Tito, Partija, omladina, akcija! Za kumrovčad kao da je vrijeme stalo u pedesetim ili šezdesetim godinama prošlog stoljeća.
Još tužnije je bilo gledati kako vodeći mediji tim uzvicima ne poklanjaju nikakvu pažnju nastojeći, valjda, zaštititi Partiju od sramote. Iako su s novinarske točke gledišta upravo ti uzvici predstavljali jedini događaj vrijedan pažnje na netom završenim izborima za čelnog čovjeka – pardon, druga – Socijaldemokratske partije u Hrvatskoj. Naime, znalo se već unaprijed da će pobijediti Davor Bernardić, kao i da će izjaviti da je upravo njegova partija budućnost Hrvatske, a ne mrski HDZ.
U nedjelju je Davor Bernardić gostovao kod Aleksandra Stankovića u Emisiji Nedjeljom u dva. Na pitanje kako komentira povike ”Tito, Partija!”, rekao je da misli da je to bila šala, ali da SDP jest stranka koja nepokolebljivo stoji na braniku antifašizma, a da je Tito jedan od najvećih antifašista. Naravno, ne tim riječima, ali u tom smislu.
Čudan neki smisao za šalu imaju ti komunisti! Velim komunisti jer kako drukčije da ih zovem nakon što i sami kliču Titu i Partiji. Bilo kako bilo, volio bih da se šale negdje daleko, u nekoj siromašnoj zemljici iza sedam gora i sedam mora. Ali, ne, oni se šale ovdje, i to već sedamdeset i više godina, krvavo, mračno i jalovo… Tako da mi ne preostaje ništa drugo nego rezignirano zaključiti da je ta siromašna zemljica, sedam gora i sedam mora udaljena od koliko-toliko normalnoga svijeta upravo moja žalosna Hrvatska.
Gledam te šaljivdžije već desetljećima, bio sam dijete, pa sam bio mladić, pa zreo čovjek, evo već se i starjeti spremam, a oni i dalje zbijaju šale s ovim nesretnim prostorom i ovim nesretnim ljudima. Gledam ja njih i mislim kako mi je život uludo prošao, i nije mi žao mog života nego mi je već sada žao života moje djece, na uništavanje kojega se, ako je vjerovati Bernardiću, te crvene šaljivdžije ozbiljno spremaju. Tamo gdje je i Bog rekao ”Laku noć!” možda je još ujutro trebalo reći: Zbogom!
Ja više nisam u tim godinama da razmišljam o odlasku, a ni narav mi nije takva da išao igdje drugdje ako u svojoj domovini mogu preživljavati, pa makar i skromno, ali kao da i meni ponestane argumenta kojima bih mlade ljude odgovarao od napuštanja rodne grude kada čujem crvene šaljivdžije. Koji, da se razumijemo, nisu samo u SDP-u nego su strateški dobro raspoređeni po svim relevantnim strankama.
U pobjedničkim riječima mladog Bernardića s karizmom mrtvog puhala zrcali sva bezidejnost novog puta koji nam nude esdepeovci: ”Drugarice i drugovi, hvala vam od srca. SDP je pokazao da se može mijenjati. Od sutra krećemo graditi dobro društvo, društvo jednakih mogućnosti u kojem brinemo za radnike i umirovljenike. Brinemo i o onima koji rade u kreativnim industrijama, koji imaju velike ambicije.
Uvijek smo za zaštitu radnika, ljudi koji žive od svoga rada. Javno zdravstvo mora biti pod jednakim uvjetima dostupno svima, taj sustav moramo očuvati. Dobro društvo znači kvalitetno obrazovanje…”
Bla, bla, mogli bismo dodati u produžetku, nema tu ničega osim ispraznih floskula, ničega što već u različitim inačicama nismo čuli bezbroj puta.
No, oni uzvici, to je ono pravo, istinsko lice SDP-a i u dvadeset prvom stoljeću, to je njihov istinski program, jedini program koji imaju. I zato ih se treba pribojavati. Jer tko ne priznaje zločin u Hudoj jami, kako mu vjerovati da će mu moralni kompas u budućnosti ispravno funkcionirati?
Damir Pešorda/hrsvijet
