Hrvatska u četvrtak 30. svibnja slavi svoj najvažniji državni blagdan, Dan državnosti ustanovljen 1991. u spomen na konstituiranje Hrvatskog sabora izabranog na prvim demokratskim višestranačkim izborima u Hrvatskoj poslije sloma komunističkog sustava.
U listopadu 2001. odlukom tadašnje vlasti predviđene SDP-om i premijerom Ivicom Račanom, Dan državnosti je prebačen na 25. lipnja, na dan kada je spomenuti saziv Hrvatskog sabora proglasio samostalnost Hrvatske, da bi 2019. Dan državnosti odlukom vlasti predvođene HDZ-om i premijerom Andrejem Plenkovićem ponovno bio vraćen na 30. svibnja.
Ove se godine Dan državnosti poklapa s blagdanom Tijelova, a zanimljivo je da se isto dogodilo i 1991., kada je 30. svibnja prvi put proslavljen kao službeni Dan državnosti. No tada je Tijelovo nije slavilo kao državni blagdan, jer je taj status dobilo tek promjenama blagdanskog kalendara 2001. kada je 30. svibnja izgubio status središnjeg blagdana i proglašen spomendanom, Danom Hrvatskog sabora, koji je kao i svi spomendani radni dan. Međutim, i 2002. Tijelovo je palo na 30. svibnja tako da je tog dana ipak bio neradni dan.
Tijekom devedesetih godina 30. svibnja bio je zaživio među hrvatskim građanima kao Dan državnosti, a tadašnja vlast predvođena prvim hrvatskim predsjednikom Franjom Tuđmanom pobrinula se da proslava tog blagdana ima primjeren sadržaj pa je primjerice 1994. upravo 30. svibnja u opticaj puštena kuna kao nova hrvatska valuta (umjesto privremenog hrvatskog dinara) i na Medvedgradu otvoren Oltar domovine, a 1995. i 1997. na Jarunu su održani svečani mimohodi Oružanih snaga Republike Hrvatske.
U svijesti hrvatskog naroda 30. svibnja bio je shvaćen kao ishodišna točka samostalne Hrvatske, iako je samostalnost proglašena 1991., no ona je bila rezultat niza ranijih odluka u kojima je središnju ulogu imao upravo Hrvatski sabor konstituiran 30. svibnja 1990., tada još pod imenom Sabor SR Hrvatske.
Tog je dana u Hrvatskoj nakon 45 godina prestala komunistička vladavina i uspostavljen demokratski sustav proizašao iz volje građana izražene na izborima, tako da se nova Hrvatska sadržajno znatno razlikovala od dotadašnje gdje je vlast počivala na monopolu komunističke partije i njene ideologije, uz kršenje građanskih i ljudskih prava te, blago rečeno, sprečavanju glasnijeg izražavanja hrvatskog nacionalnog osjećaja.
Na simboličkoj razini 30. svibnja 1990. inauguriran je kao „rođenje nove Hrvatske“ tijekom svečanosti na današnjem Trgu bana Jelačića kada je netom izabrani predsjednik Franjo Tuđman položio kruh, pero i zlatni dukat, kao simbole blagostanja, znanja i bogatstva, u zipku koju su blagoslovili zagrebački nadbiskup kardinal Franjo Kuharić i zagrebački glavni imam Ševko Omerbašić.
Kao nulta točka današnje hrvatske države 30. svibnja smatrao se i u razdoblju kad je Dan državnosti bio 25. lipnja pa su na internetskim stranicama ministarstava popisi bivših ministara i tada počinjali ministrima izabranima upravo krajem svibnja 1990., a Stjepana Mesića koji je od svibnja do kolovoza te godine bio na čelu vlade smatralo se i smatra prvim hrvatskim premijerom, iako je formalno imao iste ovlasti kao i njegov komunistički prethodnik Antun Milović.
Već sam dan konstituiranja novog Sabora neslužbeno je bio proglašen Danom državnosti. Naime, Predsjedništvo HDZ-a je još 12. svibnja 1990. uputilo poziv „čitavom hrvatskom narodu u Domovini i iseljeništvu, te svim građanima Hrvatske, da 30. svibnja 1990., dan saziva hrvatskog Sabora i izbora Vrhovništva suverene Hrvatske, proslave svečano, ponosno i dostojanstveno.“
Ujedno je preporučeno „da taj datum ostane u tradiciji kao svehrvatski dan proslave hrvatske državnosti“ i kao „dan duhovna izmirenja svih koji su se i pod različitim zastavama i idejama borili za slobodu i suverenost hrvatskog naroda, sa zavjetom da ćemo svi zajedno složno raditi za bolje sutra i sreću svoje hrvatske domovine.” I doista, 30. svibnja 1990. i u Zagrebu i diljem Hrvatske prošao je u svečarskom raspoloženju.
U ožujku 1991. 30. svibnja je i službeno unesen u hrvatski blagdanski kalendar, premda je legitimno raspravljati je li taj datum sretno izabran, budući da je hrvatska državnost puno starija i datira najmanje od devetog stoljeća, kada se formirala hrvatska kneževina čiju je samostalnost 7. lipnja 879. priznao papa Ivan VIII. poslavši tog dana pismo knezu Branimiru s porukom da je na blagdan Uzašašća 21. svibnja te godine blagoslovio njega i njegov narod.
Prema svjedočenju Luke Bebića, on je Franji Tuđmanu predložio da se prva sjednica novog Sabora umjesto 30. svibnja 1990. održi 7. lipnja, upravo na 1111. godišnjicu prvog priznanja hrvatske državnosti. Da je Tuđman to prihvatio, 7. lipnja postao bi datum s dvostrukom simbolikom i ne bi ga se moglo lako izbrisati ni iz blagdanskog kalendara ni iz povijesnog sjećanja, no uspostava nove vlasti nije mogla čekati i Sabor se ipak konstituirao desetak dana ranije.
Kad se 1991. u Saboru raspravljalo o uvođenju Dana državnosti, danas nepostojeća Hrvatska demokratska stranka koju su vodili braća Marko i Vladimir Veselica predložila je da blagdan bude upravo 7. lipnja, dok je SDP za Dan državnosti predlagao 9. svibnja, dan kad je 1944. u Topuskom održano Treće zasjedanja ZAVNOH-a.
U tom kontekstu 30. svibnja može se činiti i kao kompromisno rješenje između oprečnih prijedloga ljevice i desnice. Zanimljivo je da se posljednjih godina, povodom povratka Dana državnosti na 30. svibnja, upravo iz lijevih političkih krugova moglo čuti da je „pravi“ Dan državnosti zapravo 7. lipnja.
U svakom slučaju, proglašavanje nekog važnog povijesnog datuma državnim blagdanom uvijek je stvar izbora i odluke političkih vlasti, a s protokom vremena se pokaže koliko je odabir bio dobar.
Primjer Hrvatske pokazuje da se blagdani mogu i mijenjati, što za posljedicu ima zbunjenost građana koji više ne znaju kada se što slavi, a kamoli zašto je neki dan uopće blagdan. Većina europskih država kao središnji blagdan slavi dan kada su stekle samostalnost, odnosno neovisnost (radi se o sinonimima) ili pak ostvarile neki drugi važni državnopravni cilj, primjerice uspostavu republike, poput Italije, ujedinjenje, poput Njemačke, donošenje ustava, poput Slovačke, ili, u slučaju Austrije, obnovu punog suvereniteta.
Osim Hrvatske samo još osam država u Europi ima blagdan koji se zove Dan državnosti i kod većine je vezan uz raniju povijest kako bi se istaknula njihova višestoljetna državnopravna tradicija, iako su samostalnost stekle u 20. i 21. stoljeću. Iznimka je Slovenija koja Dan državnosti slavi 25.lipnja, na dan kad je 1991. proglasila samostalnost te BiH čiji je Dan državnosti, 25. studeni kao spomen na osnivanje ZAVNOBiH-a 1943., preostao još iz vremena Jugoslavije (danas ga doduše slave samo Bošnjaci).
I Slovenija i BiH uz Dan državnosti imaju i Dan neovisnosti i slave ga na dane kad su 1990., odnosno 1992. održale referendume o neovisnosti, Slovenija 26. prosinca, a BiH 1. ožujka.
Govor dr. Ivana Šretera povodom Dana državnosti 30. svibnja 1991. u Pakracu
Litva Dan državnosti slavi 6. srpnja u spomen na svog prvog i jedinog kralja Mindaugasa koji se tog dana 1253. okrunio, a Litvanci imaju i dva blagdana vezana uz stjecanje neovisnosti 1918. (16. veljače) i 1990. (11. ožujka). Crna Gora slavi Dan državnosti 13. srpnja, na dan kad je 1878. na Berlinskom kongresu priznata njena samostalnost, a ta država ima i Dan neovisnosti, 21. svibnja, dan kad je 2006. na referendumu izglasana njena neovisnost. Time je i Srbija, ne svojom voljom, postala neovisna, a njen središnji blagdan je Dan državnosti 15. veljače, dan kad je 1804. pod vodstvom Karađorđa počeo prvi srpski ustanak protiv osmanske vlasti kojim su udareni temelji modernoj srpskoj državi, te kad je istog datuma 1835. donešen prvi srpski ustav.
Češka i Mađarska Dan državnosti slave u sjećanje na svoje svete vladare. Kod Čeha je Dan državnosti 28. rujna, blagdan svetog Većeslava (Václava), češkog kneza iz desetog stoljeća koji je Češku trajno vezao uz kršćanski Zapad i čiji je kult sveca zaštitnika Češke igrao važnu ulogu u izgradnji i obrani češke državnosti. Slične zasluge kod Mađara ima njihov prvi kralj sveti Stjepan iz 11. stoljeća pa na njegov crkveni blagdan 20. kolovoza slave početke svoje državnosti (blagdan se službeno zove Dan utemeljenja države).
Česi inače kao središnji blagdan slave 28. listopada, kad su 1918. stvaranjem Čehoslovačke ponosno stekli neovisnost, iako u zajednici sa Slovačkom, dok dan nastanka samostalne Češke 1993., iako je blagdan, nema veliku važnost, tim više što pada na Novu godinu. Mađari uz blagdan svetog Stjepana imaju i dva Nacionalna dana – prvi pada 15. ožujka, u spomen na početak revolucije 1848., a drugi 23. listopada, na dan kad je 1956. počela pobuna protiv hegemonije Sovjetskog saveza, ubrzo ugušena vojnom intervencijom. Taj datum ima dvostruku važnost jer je istog dana 1989. Mađarska uklonila naziv „socijalistička republika“.
Posljednja je, 2021., Dan državnosti uvela Ukrajina, blagdan svetog Vladimira, kneza Kijevske Rusi koji je 988. primio kršćanstvo i time tu prvu istočnoslavensku državu sa sjedištem u Kijevu, čijim se slijednikom Ukrajina smatra, priveo u krug kršćanskih zemalja. Danom državnosti proglašen je 28. srpnja, kada blagdan svetog Vladimira pada po julijanskom kalendaru, no budući da je Ukrajinska pravoslavna crkva 2023. počela koristiti gregorijanski kalendar, blagdan će se od ove godine slaviti 13 dana ranije, 15. srpnja. Ukrajina također slavi Dan neovisnosti, 24. kolovoza, u spomen na dan kad je 1991. proglasila neovisnost od SSSR-a.
Premda je Hrvatska po svojoj državnosti, sačuvanoj barem formalno i tijekom državnih zajednica s Ugarskom i Austrijom od 1102. do 1918., od navedenih država najsličnija Mađarskoj i Češkoj, u njenom blagdanskom kalendaru nema datuma koji bi upućivao na tu činjenicu, iako jedina u Ustavu ima opširnu preambulu koja donosi cijelu kronologiju najvažnijih događaja iz hrvatske državnopravne povijesti.
Hrvatski je kuriozitet i to što se Dan neovisnosti od 2019., kad je premješten na 25. lipnja, slavi tek kao spomendan, dok je dotadašnji Dan neovisnosti 8. listopada postao novi datum Dana hrvatskog sabora, također spomendana. Tako su oba datuma iz 1991. kad su donesene najvažnije državnopravne odluke u suvremenoj hrvatskoj povijesti prestala biti blagdani i slavi se tek 30. svibnja kao dan početka procesa osamostaljenja Hrvatske.
Da bi zbrka bila veća, mnogo se svečanije nego Dan državnosti slavi 5. kolovoza, Dan pobjede i domovinske zahvalnosti jer pobjeda nad srpskim agresorom u Domovinskom ratu kod hrvatskih građana očito izaziva više emocija od saborskih odluka. Niti brkanje pojmova državnost, samostalnost i neovisnost, kao ni otpor dijela javnosti ovom datumu, uključujući i aktualnog predsjednika države, ne pridonosi primjerenim proslavama 30. svibnja.
Rijetke su i izvješene hrvatske zastave na zgradama i kućama i zapravo će vrijeme i u ovom slučaju pokazati hoće li se ovaj blagdan ubuduće svečano slaviti ili tek kurtoazno obilježavati, ili pak (ponovno) biti zamijenjen nekim drugim povijesnim nadnevkom.
Marijan Lipovac/Identitet
