DAN USTANKA: Komunisti su slavili i Hitlera i Staljina dok Njemačka nije napala Rusiju

PIŠE: Goran Raguž

Dan ustanka u Hrvatskoj je posve pametno odabran dan kada su Vlado Janjić Capo, braća Bobetko i ostali, ozlojeđeni izdajom bratskog im Reicha, krenuli u šumu. Inače, drugačije im nije padalo na pamet, jer im se KPH upravo preslagivala u KP NDH.

Od potpisivanja gnusnog pakta Ribbentropp – Molotov, 23.8.1939. g. nacisti i komunisti, skoro bez iznimke, bratski surađuju. Surađuju, da kada pogledamo mapu onog čemernog kutka Europe pod zajedničkom im čizmom, koji Timothy Snyder zove precizno Bloodlands, smijenjuju se masovne grobnice i jednih i drugih, logori se doslovce naslijeđuju, a zarobljenici i čak građani sa spiskova želja se razmijenjuju, uključujući npr. Staljinovo izručenje Židova podrijetlom iz Austrije od kojih je samo nekolicina preživila i crvene i smeđe logore, a o tome znamo slučajno jer je slučajno preživio prof. Aleksandar Weissberg – Cibulsky, svjetski značajan fizičar.

U centru Bloodlandsa, Warszavi, djeluje zajednički komitet NKVD – Gestapo i zajednički, sve do na danaśnji dan planira i operacije i likvidacije.

Komunističke partije na zapadu, Kominterna postrojava na jedan zvižduk, što sve, uključujući i KPNJ, poslušno prihvataju. KPJ nije nikakav izuzetak. Francuski komunisti bez iznimke surađuju s okupatorom, a jedini antifašizam, sve do našeg Dana ustanka, je general De Gaulle.

U Zagrebu je to jednostavno. Politika i KPJ i Kominterne je bila razbijanje Jugoslavije i to je službeno i ovjereno V kongresom KPJ, Đuro Đaković i VII. kongresom Kominterne. Raspad u Travanjskom ratu je logična posljedica i takve politike, a ne samo njenih unutarnjih proturiječnosti. Na vrh svega, komunisti i ustaše surađuju još od zajedničkog robijanja u kraljevini.

Koncem travnja 1941. g. Juco, ustaša i rođak mu komunist Ivan Rukavina, tehnički organiziraju sastanak Andrije Hebranga, Vladimira Bakarića ispred KPH i doglavnika Mile Budaka s druge strane. Na stolu je formiranje KP NDH. Pošto je sastanak sigurnosno pokrivao Ivan Krajačić sa svojim vjernim Lazom Vračarićem i Ivanom Šiblom, nema dvojbe da je Tito znao za njega i da ga je u duhu Kominternine politike i odobrio.

Posljedice su bile gadne i iza 1945. g. svi su to meli pod tepih, osobito jednu jako gadnu epizodu.

Negdje 1940. policiji Kraljevine Jugoslavije se predao Kominternin ubojica Pavle – Paul Bastajić, uplašen pozivom da se vrati u Moskvu. Nije bio jedini tih dana, no šef antikomunističke policije države Dragi Jovanović, s njim je imao field day.

Legenda kaže da je izdiktirao oko 800 stranica svoje turobne i koljačke biografije, gdje ubijanja u Španjolskoj i nisu bila neka cifra u odnosu na ostala. Postaje cilj svakog pravovjernog boljševika, a budući Rankovićev zamjenik nam je ispričao da je likvidiran u Glini u svibnju 1941. g. gdje bio sklonjen, zajedničkom akcijom ustaša i komunista.

Suradnja se očevidno razmahuje, nema se ništa sporno, Hitler i Staljin se slave zajednički. Tito, shvativši da u takvoj konstelaciji snaga gdje su već samostalne članice Kominterne i KPH i Kardeljeva KPS, prelazi u bitno lojalniji Beograd gdje je sam instalirao rukovodstvo i gdje ono nema izravnu vezu s Moskvom kao u Zagrebu. Ipak, smrt kuca na vrata. Prokockani novac u Istanbulu, nečije drukanje u Moskvi ili štogod drugo, navaljuju mu Mustafu Golobića na vrat, još jednog plaćenog ubojicu. Budući maršal to rješava jednostavno, u vili Jare Ribnikar, naređuje Milovanu Đilasu da zovne Dragog Jovanovića i drukne mu da je Mujka u Beogradu. Učinjeno. Iako su znali i vjerojatno rekli u Warszavi Rusima koga imaju u rukama, ovi se nisu ni trudili da ga kakvom trgovinom izvuku.

Tada dolazi naš Dan ustanka. Hitler napada CCCP i tek tada naši hrabri antifašistički lavovi kreću u šumu u borbu za slobodu i kažnjavanje fašističkih zločinaca, osobito ustaša. Ipak, treba to slaviti. Bez obzira na njihove motive, te osobito bez obzira kako su se 1945. ponijeli prema pobijeđenima s kojima su toliko bratskih godina dijelili ista uvjerenja.

Vae victis…