Nakon sto je u hrvatskim medijima objavljena vijest da je austrijski parlament usvojio cijeli niz odluka i preporuka prema austrijskoj saveznoj vladi i regionalnoj koruškoj vladi o potrebi zabrana ili onemogućavanja održavanja komemoracije za bleiburške žrtve na bleiburškom polju koja se inače više od pola stoljeća održava u tom austrijskom gradiću, očekivao sam brzu i jasnu reakciju kako hrvatske Vlade, tako i hrvatske tzv. desne oporbe.
Želim podsjetiti hrvatsku javnost da je upravo mojom saborskom inicijativom kao tadašnjeg saborskog zastupnika, Hrvatski državni sabor 17. ožujka 1995. g. usvojio Odluku o pokroviteljstvu Sabora nad obilježavanjem Bleiburške tragedije.
Ova vijest nažalost nije polučila po mom mišljenju prave reakcije u javnosti i zbog toga sam odlučio reagirati.
Desna oporba valjda se još nadajući nekoj kombinatorici koja bi ih dovela na vlast, očito ne smatra ovu temu toliko važnom, a od vladajućih jedino je reagirao gosp. Šeks i to više kao član Počasnog bleiburškog voda, a manje kao stranački dužnosnik najjače hrvatske političke stranke.
Odluka austrijskih vlasti ne može biti politički prostor unutar kojega bi mi pokazivali svoj odnos prema nacionalnim svetinjama, nacionalnoj prošlosti i identitetu svoga naroda. Njihova odluka rezultat je i njihovih unutarpolitičkih odnosa i povijesnih frustracija koje su čak donekle i razumljive.
Međutim, kao što sam i prošle godine uoči obilježavanja bleiburške tragedije upozoravao, sada još snažnije ističem nedopustivost da se hrvatski narod i danas ponaša ili ga se prisiljava i dalje na održavanje svog odnosa prema vlastitoj prošlosti kao u doba bivšeg režima svodeći ga sve više na neku vrstu ilegalnog ili polukriminalnog čina izloženog utjecajima različitih i sve češće otvoreno neprijateljskih silnica.
Namjerno ističem riječ “obilježavanje”, a ne komemoracija jer smatram da je obilježavanje hrvatske tragedije neusporedivo važnija karakteristika od obične komemoracije.
Bilo je vidljivo već prošle godine da je samo pitanje trenutka odnosno godine kada će dosadašnji oblik obilježavanja bleiburške tragedije i Križnog puta u Austriji biti prošlost.
Zato snažno upozoravam kako je apsolutno neprihvatljivo izlagati svoje nacionalne svetinje bilo kakvim utjecajima izvan potpune nacionalne kontrole, a to je pogotovo neprihvatljivo 30 godina nakon uspostave samostalne republike Hrvatske. Hrvatska država mora imati ozakonjen, trajan i obvezujuć državni odnos prema najvažnijim događajima u nacionalnoj prošlosti.
Smatram kako se bleiburškim žrtvama, ali i ne samo njima, već cjelokupnoj hrvatskoj nacionalnoj žrtvi koja je položena na Oltaru domovine, ne može odati primjerena zahvalnost i štovanje samo povremenim komemoracijama, ili svetim misama, jer odnos prema žrtvi mora imati obilježje cjelovitog odnosa prema svom identitetu, svojoj prošlosti, te biti centralni dio vrijednosnog sustava ukupnog društvenog života jednog naroda.
Dan 15. svibnja koji je i danas naznačen Danom sjećanja na hrvatske žrtve treba proglasiti službenim danom hrvatskog naroda prema žrtvama komunističko-jugoslavenskog zločinstva te obilježiti prigodnim državnim i društvenim događajima u svim državnim, društvenim i nacionalnim institucijama. Do 15. svibnja sljedeće godine imamo vremena, ali ne previše.
Opterećivati se s austrijskim vlastima i tražiti od njih mrvice sa stola bilo bi ponižavajuće. Ako se bude mogla osigurati sv. misa zadušnica na bleiburškom polju, u redu. Ali pravac obilježavanja sljedeće godine mora biti na tragu da se taj dan istodobno u svim vremenskim zonama gdje žive Hrvati, u katoličkim crkvama održavaju svete mise zadušnice s prigodnim osvrtom i podsjećanjem na hrvatske žrtve i povijesne događaje i s tih obilježavanja pozvati katoličku crkvu u Hrvatskoj da zajedno s Republikom Hrvatskom i najvišim državnim institucijama svake godine u subotu najbližu danu 15. svibnja održi svenacionalnu komemoraciju u Zagrebu.
Prije 25 godina izborio sam se za saborsku odluku koja je u ono doba značila ogroman iskorak u odnosu hrvatske države prema svojim žrtvama. Danas su nove okolnosti i nove politike i zato moderni hrvatski suverenizam mora politiku odnosa prema hrvatskoj žrtvi i nacionalnom identitetu čvrsto i snažno vratiti u Hrvatsku, jer ako mi ne držimo do sebe neće nitko drugi držati do nas.
Evo velike prilike za hrvatske suvereniste, za hrvatsku desnicu u Hrvatskom saboru.
Anto Đapić/Foto: pbv
