Dragi prijatelji, prije svega zaželio bih vam sretan Dan pobjede i domovinske zahvalnosti te Dan hrvatskih branitelja! Iza nas je upravo 25. godišnjica najveće pobjede hrvatskog naroda u povijesti, koja nije samo vojna pobjeda, nego i konačno slamanje velikosrpske politike prema Hrvatskoj i stvaranje uvjeta za stabiliziranje i razvoj hrvatske države kao preduvjeta za život i prosperitet našeg naroda.
Oluja je bila briljantan, liječničkom terminologijom kirurški rez kojim je odstranjen bolesni tumor na nacionalnom tkivu hrvatskog naroda.
Godine 2006. rekao sam u jednoj emisiji Aleksandru Vučiću, koji je tada bio glavni tajnik Srpske radikalne stranke (on u beogradskom, a ja u zagrebačkom studiju), da su Srbi digli mač na hrvatski narod, da su mačem pokoreni i da prestanu kmečati i jaukati oko tzv. egzodusa iz Hrvatske.
Kao i prijašnje proslave posljednjih nekoliko godina, i ova je protekla u specifičnom ozračju koje nije dobro vezati za ovakav veličanstven dan. Političko i medijsko otvaranje pitanja o nazočnosti predstavnika srpske manjine na proslavi, kao i o nazočnosti predstavnika veterana HOS-a u protokolarnom dijelu i neka druga efemerna pitanja relativizirali su u velikoj mjeri sam smisao ovog dana i njegovog značaja u hrvatskom narodu.
Nadajmo se da je ovo posljednji takav pristup službenoj državnoj proslavi Dana pobjede.
Mogu ustvrditi da je po svim parametrima ova proslava bila dominantno državnog karaktera (mislim na službeni državni vrh), ali sa snažnim odsustvom narodnog sadržaja.
Iako se taj karakter državne proslave dijelom može opravdati epidemiološkom krizom, više je nego jasno da bez simbioze državnog i narodnosnog karaktera nedostaje ono nešto da bi ovaj dan iz godine u godinu postajao općeprihvaćen narodni i obiteljski praznik.
Intencija ovakvog praznika ne smije se nikad dovoditi samo u kontekst grada Knina i vezati ga pupčanom vrpcom sa starim hrvatskom kraljevskim gradom, kao što se ni obilježavanje vukovarske žrtve ne može niti smije vezati samo uz Grad heroj. Jer i pobjede i žrtve u borbi za stvaranje hrvatske države pripadaju cijelom hrvatskom narodu, kako u Domovini, tako i među Hrvatima diljem svijeta. Isto tako, i vrednovanje hrvatskih ratnika u Domovinskom ratu ne smije biti dio elitizacije ili getoizacije bilo koje hrvatske postrojbe jer onda dolazi do sterilizacije cijele prekrasne priče oko Oluje.
Oluja nije počela samo 4. i 5. kolovoza 1995., Oluja je počela herojskom pogibijom Josipa Jovića, Franka Lisice, hrvatskih redarstvenika u Borovu Selu, naših mladića u Dalju i svih onih hrvatskih sinova i kćeri koji su svojim životima i djelovima svojih tijela pripremali put završnoj vojno-redarstvenoj operaciji.
Upravo stoga moram upozoriti predsjednika Milanovića da, usprkos vrlo dobrim posljednjim potezima oko HVO-a i čvrstog stava prema bošnjačkoj politici, ima potpuno pogrešnu političku odrednicu pokušaja eutanaziranja doprinosa i vrijednosti HOS-a u Domovinskom ratu i njihovog poštivanja danas, 30 godina nakon početka Domovinskog rata kada su te postrojbe nosile velik teret prvog udara srpske agresije na Hrvatsku.
Ne treba HOS elitizirati u odnosu na druge hrvatske postrojbe, ali je potpuno neprihvatljivo oduzimati im pravo na njihove oznake, ratne zastave, tradiciju i sve ono što ih je karakteriziralo kroz Domovinski rat.
Nikakvim izoliranjem ili zabranama neće se moći uništiti ugled koji ta postrojba ima u hrvatskom narodu. Upravo obrnuto, svaki pokušaj minimaliziranja ili banaliziranja izazvat će suprotan učinak.
Isto tako, i veterani HOS-a ne smiju si dopustiti manipulaciju od strane onih koji u ovom trenutku misle da mogu nešto uloviti u mutnom oko odnosa državne vlasti prema HOS-u i onome sto HOS predstavlja.
HOS ima dovoljno snage da se sam pregrupira, organizira i da na društvenoj sceni izbori svoj status bez “dušebrižnika” i onih koji s HOS-om nisu imali nikakve veze, a mnogi od njih niti s Domovinskom ratom. No, to je posebna priča.
Svi mi koji stvaranje i obranu hrvatske države doživljavamo i emotivno, a ne samo diplomatski i politički, moramo učiniti sve da buduće proslave Dana pobjede ne budu vezane samo uz državni protokol, ma koliko on bio profesionalno i kvalitetno postavljen, nego se moramo vratiti korijenima koji će slavljenje ovoga Dana staviti u okvire koji bi nas ispunjavali istinskim zadovoljstvom, srećom i ponosom.
Model imamo – prisjetimo se veličanstvenih proslava Dana pobjede u Čavoglavama koji su godinama pokazivali pravu emociju i osjećaj hrvatskog naroda prema najvećem Danu u hrvatskoj povijesti.
Povratak na te staze nije jednostavan, potrebno je mnogo ljubavi, samoprijegora, potiskivanja taština, pridobivanje za tu renesansu Marka Perkovića Thompsona i, što je najvažnije, usvajanje političke platforme kako te proslave ne bi bile tek veličanstveni koncerti, nego jasno iznošenje stavova i poruka što hrvatskom narodu znači taj Dan.
Ta proslava u budućnosti ne bi čak bila niti inkompatibilna s državnom proslavom u Kninu, nego bi jasno iskazivala stav velikog dijela naroda o tome što za nas znači i predstavlja Dan pobjede.
Kroz takav odnos, dakle, službenu državnu proslavu u Kninu i narodnu proslavu u Čavoglavama, stvarat ćemo ozračje istinske proslave u hrvatskom narodu, proslave ispunjene zadovoljstvom i ponosom, a Vučić i Irinej neka kmečeći i dalje grade svoje mitove u Sremskoj Rači jer više na Kosovu to ne mogu raditi.
Anto Đapić/Foto:f
