Iako su sastavnica nove vladajuće većine, koja je po definiciji državotvornog naslijeđa predsjednika Tuđmana u potpunoj suprotnosti s današnjim sadržajem i naslijeđem tzv. antifašizma, SDSS i SNV neće i ne mogu zbog svojih velikosrpskih interesa odustati od proslave navodnog antifašističkog ustanka “naroda i narodnosti” u Srbu.
Pupovac i njegove srpske organizacije danas u Hrvatskoj ne bi ništa vrijedile, niti bi imale bilo kakvu moć čak da imaju deset umjesto tri saborska mandata.
Zato je fokusiranost samo na današnja loša ustavna i izborno-zakonska rješenja o statusu Srba u Hrvatskoj, ozbiljna pogreška, jer zanemaruju ucjepljenost i političku snagu tzv. antifašizma u Hrvatskoj, a shodno tome i u svijetu.
Pupovac se upravo na Srbu oslanja na ostavštinu bivšega komunističko-jugoslavenskog režima, jer mu je za opstanak bilo kakve velikosrpske politike nakon poraza srpske agresije na Hrvatsku, pitanje preživljavanja, ali i model zadobivanja daleko šire unutarhrvatske potpore od bilo kakve ustavno-pravne manjinske moći.
U Srbu nije bilo nikakvog antifašističkog ustanka, kako Pupovac kaže, narodā (u množini). Radilo se o klasičnom srpskom ustanku protiv proglašene hrvatske države uz dokazanu pomoć talijanskih fašista, u kome je sudjelovalo oko tisuću isključivo Srba, s pet četničkih vođa, s 960 četnika i oko 60 partizana Srba pod vodstvom kasnijeg narodnog heroja Đoke Jovanića. Ni jedan jedini etnički Hrvat nije sudjelovao u tom ustanku.
No taj ustanak je, a ne lažni u Sisku, poslužio tijekom naredne dvije godine uz velikosrpsku propagandu s početka 1941.godine tzv. Valerijanovim nemorandumima upućenima Berlinu, Londonu, Rimu i Vatikanu, jugoslavenskim Titovim komunistima za ratno slamanje kralježnice NDH.
S povijesnog stajališta čak i najrigidniji protagonisti komunističko-jugoslavenske historiografije, složit će se da na prostoru bivše Jugoslavije praktično nije ni bilo rata, izuzev na prostoru NDH.
I ta činjenica, pogotovo dokazi o neposrednoj suradnji četnika i talijanskih okupatora te povijesni dokazi o suradnji partizanskog komandanta, Srbina Đoke Jovanića s talijanskim okupatorima jasno govore da ustanak u Srbu, pokolji još od 11. travnja 1941. u dolini Neretve, prije Srba i nakon Srba, na prostoru NDH nisu bili nikakav antifašistički ustanak, nego isključivo ustanak protiv proglašene hrvatske države.
No, preuzimajući taj srpski i antihrvatski ustanak pod svoj nadzor, KPJ na čelu s Titom, tijekom razdoblja diktature do 1990.godine, predstavljaju to antifašističkim ustankom naroda, u množini, pri čemu se dodaje i hrvatski narod, kako bi se imalo uporište za partizanski pokret u Hrvatskoj kasnije i stvaranje privida legitimnosti bivše SFRJ.
Iako se radi o dokazanim najtežim zločinima protiv hrvatskog naroda, ni Pupovac ni tzv. antifašisti ne mogu se odreći Srba, jer ni jedni ni drugi ne bi imali nikakvo povijesno izvorište za svoje političko djelovanje u suvremenoj Republici Hrvatskoj. To se pogotovo odnosi na srpske organizacije u Hrvatskoj, jer ne mogu usprkos svih nastojanja obraniti ni u Hrvatskoj, ni u svijetu slike i činjenice brutalne srpske agresije na Hrvatsku.
Zato se moraju držati razdoblja 1941–1945. godine i narativa o ustanku u Srbu, pogotovo jer je na tom narativu opasno međunarodno kriminalizirana obnova hrvatske države 1991. godine.
Pupovcu je taj dan, taj ustanak, presudan, jer bez njega ni on, ni Srbija, nemaju uporište u hrvatskom narodu, konkretno u nekoliko stotina tisuća birača, koji potječu iz komunističko-jugoslavenskog socijalno-političkog i kulturološkog miljea, a bez toga uporišta ni brojčano kao manjina, ni institucionalno ne mogu ništa.
S druge strane u nacionalnoj i suverenističkoj Hrvatskoj još uvijek, što zbog neznanja, što zbog snažnog agenturnog i specijalno-ratovskog djelovanja, što zbog političkih slabosti na tzv. desnici, ne uspijeva se integrirati dovoljna unutarnja politička snaga u Hrvatskoj i dovoljno snažan međunarodno-politički položaj, koji bi otklonio trajno tu bolnu ranu današnje Hrvatske.
Nitko nakon Tuđmana nije bio bliži toj međunarodnoj poziciji od Plenkovića, no njegov je problem totalno nerazumijevanje tzv. desnice danas, koja svojim kampanjama izravno onemogućuje rješenje problema u zemlji i trajno raskidanje veza između tzv. ljevice i srpskih organizacija u Hrvatskoj, s čime bi nestalo političkog srpstva u Hrvatskoj. S tim i ustanka u Srbu.
Jedino rješenje za to je dubinska promjena izbornog sustava kako smo ju predvidjeli u našim Vukovarskim tezama. Dok današnja desnica u Hrvatskoj to ne shvati i dok im postojanje Pupovca i Srba bude jedini smisao postojanja, do tada će Pupovac biti faktor i slaviti pokolj u Srbu kao temelj antifašističke paradigme.
Anto Đapić/Foto:screenshot
